STOPAMA BOŽJEG POSLANIKA – deseti dio


POUKE I PORAZ

 

Život u Medini je tekao dalje. Uprkos složenosti odnosa među plemenima i potrebi da se bude oprezno, Muhammed a. s. je nastavio širiti svoja učenja u svjetlu objava koje je primao. Njegova odlika je uvijek bilo kombiniranje striktne vjernosti principima i ljudske topline koja je uvijek zračila u njegovom prisustvu. Ashabi su toliko željeli njegovo društvo da su sa njim hodali, kako bi proveli što više vremena sa njim, slušajući i učeći. Njihova ljubav prema njemu bila je duboka, puna uvažavanja i povjerenja, a Poslanik ih je stalno pozivao da produbljavaju ta osjećanja i da ga vole u višnjoj svjetlosti ljubavi prema Bogu.

 

NJEŽNOST, PAŽNJA I LJUBAV

 

U svakodnevnom životu, iako okupiran napadima, izdajom i žeđi neprijatelja za osvetom, Muhammed a. s. je imao na umu sitne detalje života i očekivanja onih oko njega, stalno združujući strogost i dobrohotnost bratstva i opraštanja. Njegovi ashabi i supruge su ga viđali kako noću moli satima, daleko od drugih, sam sa šapatom izgovorenim molitvama i zazivanjima koji su ispunjavali njegov dijalog sa Jedinim. Aiša, njegova supruga, bila je impresionirana i iznenađena: „Zar ti Allah nije oprostio ono što je prethodilo i ono što će doći?“ Poslanik je odgovorio: „Kako da mu zbog toga ne budem zahvalni rob?“[i] Od svojih ashaba nije tražio ibadet, post i razmišljanje kojima je obavezivao sebe. Naprotiv, tražio je da se rasterete i izbjegavaju pretjerivanje; ashabima koji su željeli seksualno apstinirati, klanjati po svu noć ili postiti bez prekida (kakvi su Osman ibn Maz'un ili Abdullah ibn Amr ibn El-As) rekao je: „Ne činite to! Postite neke dane, a nemojte druge. Spavajte dio noći, a dio provodite u ibadetu. Jer,vi imate obaveze prema svojim tijelima, imate obaveze prema svojim očima i imate obaveze prema svojim suprugama, a imate obaveze i prema gostima.“[ii] Jedanput je uzviknuo, ponavljajući tri puta: „Teško onima koji pretjeruju (koji su previše strogi)![iii]“ Drugom prilikom je rekao: „Umjerenost, umjerenost! Samo uz umjerenost ćete uspjeti!“[iv]

Nastojao je umiriti savjest vjernika koji su se plašili vlastite slabosti i manjkavosti. Jednoga dana, ashab po imenu Hanzala El-Usejdi susreo Ebu Bekra i povjerio mu se da je ubijeđen u svoje licemjerje, jer se osjeća podijeljenim između različitih osjećaja: u Poslanikovom prisustvu, skoro da vidi Džennet i Džehennem, ali kada je daleko od njega, njegova žena, djeca i svakodnevni poslovi učine da dosta toga zaboravi. Ebu Bekr je zauzvrat također priznao da ima slične tenzije. Otišli su Poslaniku i pitali ga o naoko lošem stanju njihove duhovnosti. Hanzala je objasnio prirodu svojih dvojbi, a Muhammed a. s. je odgovorio: „Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, kada bi vi stalno bili u stanju u kojem ste kod mene i stalno se sjećali Allaha, meleki bi se sa vama rukovali u vašim posteljama i na putevima, ali, Hanzala, nije tako: ima vrijeme za ovo (posvećenost, sjećanje na Allaha dž. š.) i vrijeme za to (odmor, zabavu).“[v] Njihovo stanje nije imalo ničeg sa licemjerjem: bilo je to stvarno stanje ljudske prirode, koja se sjeća i zaboravlja, koja se treba sjećati upravo jer zaboravlja, stoga što ljudska bića nisu meleki.

U drugim situacijama, iznenađivao ih je izjavljujući da iskrenost molitve, čina dobročinstva ili drugog bogougodnog djela nalazi izraz u njihovim najljudskijim potrebama, u poniznom priznavanju njihove ljudskosti: „Naređivati dobro je dobročinstvo, zabranjivati loše je dobročinstvo. Općenje sa vašim bračnim drugovima je dobročinstvo.“ Ashabi, iznenađeni, pitaju: „Božji poslaniče, zar će neko od nas dobiti nagradu i za zadovoljenje svoje požude?“ Muhammed a. s. odgovara: „Recite mi, ako bi to neko od vas učinio na nedozvoljen način, da li bi počinio grijeh? Isto tako će biti nagrađen ako to učini na dozvoljen način!“[vi] On ih tako poziva da ne negiraju ili nipodaštavaju ništa u svojoj ljudskoj prirodi i uči ih da je bit svega postići samokontrolu. Duhovnost znači i prihvatanje poriva i upravljanje njima: živjeti svoje prirodne težnje u svjetlu svojih principa jeste ibadet. Nikada to nije nedjelo, niti licemjerje.

Poslanik nije volio ostaviti ashabe da pate od besmislenog osjećaja krivice. Govorio im je da nikada ne smiju prestati obraćati se Jedinom, Najdarežljivijem, Najmilostivijem, koji svakoga prima u svoju milost i dobrotu, koji voli iskrenost srca koja žale zbog svojih loših postupaka i Njemu se vraćaju. To je dublji smisao i značenje tevbe, dostupne svakome: iskreno se vratiti Allahu dž. š. nakon posrnuća, greške, grijeha. Bog voli kada Mu se iskreno vrati, On oprašta i čisti. Poslanik je to i sam zorno pokazao u mnogim prilikama. Jednom prilikom je neki beduin ušao u džamiju i izvršio malu nuždu; ashabi su pohrlili za njim da ga biju. Poslanik ih je zaustavio i rekao: „Ostavite ga, a to polijte kofom vode. Allah vas je poslao da olakšavate, a ne da otežavate.“[vii]

Aiša izvještava da je jednom neki čovjek došao Poslaniku i rekao: „Propao sam!“ Kada ga je Poslanik upitao zašto, on je priznao: „Imao sam odnos sa svojom ženom za vrijeme ramazanskog posta.“ Muhammed a. s. mu je odgovorio: „Podijeli sadaku!“ Čovjek je odgovorio: „Nemam ništa!“ Potom je sjeo u blizini Poslanika. Nakon nekog vremena, neki čovjek je donio zdjelu hrane kao poklon Poslaniku.[viii] Poslanik je pozvao: „Gdje je čovjek koji je propao?“ „Ovdje,“ odgovorio je onaj što je priznao prekršaj. Muhammed a. s. mu je rekao: „Uzmi ovu hranu i podijeli kao sadaku.“ Čovjek je, zapanjen, povikao: „Nekome siromašnijem od mene? Moja porodica nema šta jesti!“ „Dobro, onda pojedite,“ odvratio je Poslanik sa smiješkom.[ix]

Ova blagost i dobrota bili su bit njegova učenja. Govorio je: „Allah je blag (refik) i voli blagost (rifk) u svemu.“[x] Također je rekao: „On daje zarad blagosti ono što ne daje zarad nasilnosti ili nečega drugog.“[xi] Jednom od ashaba je izjavio: „Ti imaš dvije osobine koje Allah voli: blagost i staloženost.“[xii] Svoje ashabe je pozivao da se stalno trude da budu dobri i da opraštaju: „Ako čujete o svome bratu nešto što ne odobravate, tražite za njeg od jedan do sedamdeset izgovora (opravdanja). Ako ne nađete nijedan, uvjerite sebe da ima neki izgovor koji vi ne znate.“[xiii]

Jedan broj muslimana koji su tek prihvatili islam a nisu imali kuću niti išta za jelo nastanili su se oko džamije, u blizini Poslanikovog boravišta. Bili su bez igdje ičega (ponekad namjerno, jer su neki od njih željeli voditi asketski život lišen ovozemnih posjeda) i ovisili su o sadaki i poklonima muslimana. Njihov broj se povećavao i uskoro su nazvani ehlu-s-suffa (ljudi sa sofe).[xiv] Poslanik je bio najzabrinutiji za njihovo stanje i iskazivao stalnu solidarnost. Slušao ih je, odgovarao na njihova pitanja, brinuo o njihovim potrebama. Jedna od karakteristika njegove osobnosti i njegovih učenja i u odnosu na ljude sa sofe i na ostatak zajednice jeste da je, kada je pitan u vezi sa duhovnošću, vjerovanjem, odgojem ili dvojbama, često davao različite odgovore na ista pitanja, uzimajući u obzir psihološko stanje, iskustvo i inteligenciju onoga ko pita.

Vjernici su osjećali da ih on gleda i vidi, uvažava, razumije i voli. Uistinu, on ih je volio i to im je i kazao. Ne samo to, savjetovao ih je da se sjete reći jedan drugom za uzajamnu ljubav: „Kada volite nekog svoga brata, recite mu da ga volite.“[xv] Jednom je mladog Mu'aza ibn Džebela uzeo za ruku i šapnuo mu: „Muaze, tako mi Allaha, ja te volim. Savjetujem ti, Mu'aze, da nakon svakog namaza kažeš: „Bože, pomozi mi da Te se sjećam, da Ti zahvaljujem i da Ti na najljepši način ibadet činim.“[xvi] Tako je mladiću darovana i ljubav i duhovna uputa, a uputa je dublje upijena jer je obavijena ljubavlju.

 

NEDŽRANSKI KRŠĆANI

 

Datum posjete nedžranskih kršćana Muhammedu a. s. nije precizno utvrđen. Neki izvori, poput Ibn Hišama, smještaju je čak prije Bitke na Bedru, dok se po drugima, po tekstu koji se pripisuje Ibn Ishaku (a također na osnovu nekih hadisa i kronologije nekih kur'anskih ajeta vezanih za tu epizodu), dogodila između Bitke na Bedru i Bitke na Uhudu. Tačan datum, napokon, i nije toliko bitan, bitna je priroda i svrha susreta.

Delegacija 14 vjerskih vođa iz Nedžrana (Jemen) posjetila je Poslanika kako bi ga ispitali o novoj vjeri, njenom vjerovanju i, naravno, o statusu Isusa (Isaa a. s.) u islamu.[xvii] Brojna kršćanska plemena živjela su na Arabijskom poluostrvu. Čini se da je većina jemenskih kršćana slijedila melkitski ortodoksni obred, sa centrom u Konstantinopolju. Poslanik je odgovorio na njihova pitanja, ukazujući na veze dviju tradicija i na to da islam nastavlja Isusovu poruku, ali kategorički odbijajući dogmu o trojstvu. Pozvao ih je da robuju Jedinom Bogu i prihvate islam kao posljednju Objavu. Kur'an donosi dugačak prikaz tog susreta kao i sličnosti i razlike između kršćanskih i islamskih učenja.[xviii] Početak treće sure, Ali Imran, ustanovljava islamski referentni okvir:

“!Elif.lam.mim. Allah je . nema boga osim Njega – Živi i Vječni! On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne potvrđuje, a Tevrat i Indžil

objavio je još prije, kao putokaz ljudima, a objavio je i Kriterij (rastavljanja istine od neistine – Kur’an).”[xix]

Objava potvrđuje priznanje prethodnih knjiga dostavljenih čovječanstvu posredstvom Musaa a. s. i Isaa a. s., dodajući da je Kur'an dio iste monotesitičke tradicije. Nadalje, tekst navodi detalje poziva koji se upućuje kršćanima:

Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!”[xx]

Potvrđujući Božiju jednoću i odbacujući trojstvo, ovaj tekst također osuđuje položaj i ulogu svećenstva u kršćanskoj tradiciji. Ovdje, kao i u drugim ajetima ili hadisima, spominjanje mogućih „gospodara“ (autoriteta) ukazuje na one koji sebe postavljaju između Boga i ljudi i na taj način polažu pravo na nelegitimnu ili prekomjernu vjersku moć.

Nedžranska delegacija odbila je prihvatiti Poslanikovu poruku. Prije odlaska, članovi delegacije su željeli obaviti molitvu u džamiji. Ashabi su bili mišljenja da se tome treba suprotstaviti, ali je Poslanik intervenirao: „Pustite ih da se mole!“[xxi] Obavili su molitvu u džamiji, okrećući se prema istoku. Kada su htjeli krenuti, tražili su od Poslanika da sa njima pošalje izaslanika koji će živjeti sa njima, odgovarati na njihova pitanja i po potrebi presuđivati u nekim njihovim poslovima. Izabran je Ebu Ubejde ibn El-Džerrah; Omer ibn Hattab kasnije će priznati da je bezuspješno pokušavao privući Poslanikovu pažnju kako bi njemu povjerio taj zadatak.

Delegacija je otišla kući. Kršćani su došli u Medinu, ispitivali o poruci, saslušali šta je to sadržaj nove vjere, iznijeli svoje argumente, molili se u džamiji, otišavši potom bez ikakvih neugodnosti, ostavši kršćani i potpuno slobodni. Ashabi nisu zaboravili Poslanikov pristup. Iz njega su izvukli bit poštovanja koje islam traži od vjernika, koje poziva da idu dalje od puke tolerancije, da uče, slušaju i priznaju dignitet drugih. Zapovijed po kojoj „Nema prisile u vjeri“ je u skladu sa ovim poštovanja punim pristupom različitosti.[xxii]

“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.”[xxiii]

Više od tolerancije (koja miriše na podnošenje/trpeljivost nekoga slabijeg od strane jačega), poštovanje koje Bog traži zasnovano je na ravnopravnom odnosu uzajamnog poznavanja.[xxiv] Jedino Bog zna šta je u srcima i koliko duboka je nečija pobožnost. Kur'an na drugim mjestima spominje i priznaje iskrenost njihovog poniznog traganja za Bogom, iako kritikuje i odbacuje status svećenika i vjerskih velikodostojnika:

“I svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: “Mi smo kršćani”, zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole.”[xxv]

Ovaj ajet iz pete sure (posljednji propis koji je objavljen) postavlja uvjete povlaštenog odnosa među muslimanima i kršćanima, zasnovanog na dvije bitne odlike: iskrenosti i poniznosti. Poziv za susretanje, dijeljenje i plodonosan zajednički život sa kršćanima i drugim duhovnim i vjerskim tradicijama uvijek će počivati na ova tri uvjeta: pokušati upoznati drugoga, ostati iskren (otuda i pošten) u susretanju i raspravljanju i, konačno, učiti se skromnosti (poniznosti) pred nečijim tvrdnjama o posjedovanju istine. Takva je poruka koju je Poslanik pronosio u svojim susretima sa vjernicima drugih religija. Kao što se može vidjeti, on nije oklijevao preispitivati pa čak i proturječiti kršćanskim vjerovanjima (poput trojstva ili uloge svećenstva), ali je u konačnici njegov stav bio zasnovan na znanju, iskrenosti i poniznosti, što su tri uvjeta poštovanja. Bili su slobodni da odu, a dijalog je nastavljen sa Poslanikovim izaslanikom.

 

KĆERKA, SUPRUGA

 

Poslanik je živio vrlo skromno: njegovo boravište je bilo prazno i često je za jelo imao samo nekoliko hurmi. Ipak je pomagao potrebne oko sebe, posebno ehlu-s-suffa, ljude sa sofe, koji su živjeli u blizini njegovog doma. Kada je dobijao poklone, proslijeđivao ih je dalje, a odmah je oslobađao robove koje je nekada dobijao kao poklon: tako je učinio i sa robom Ebu Rafi'om, kojeg mu je poslao amidža Abbas nakon što se po oslobađanju vratio u Mekku. Uprkos sve važnijoj ulozi u medinskom društvu i mnogim odgovornostima, on je zadržao ovu jednostavnost u načinu života i načinu na koji je dopuštao članovima svoje zajednice da mu pristupaju. Nije posjedovao ništa i dopuštao je ženama, djeci, robovima i najsiromašnijima da mu se obraćaju. Živio je među njima i bio jedan od njih.

Njegova kćerka Fatima bila je vrlo bliska sa svojim ocem. Bila je udata za Aliju ibn Ebu Taliba, Poslanikovog rođaka. Doselila se blizu očeva boravišta i najviše se posvetila siromašnima, posebno ehlu-s-suffa. Kada je Poslaniku dok je bio kod kuće ili na javnom mjestu dolazila kćerka ili ulazila u sobu, ustajao je i pozdravljao je, javno pokazujući svoje veliko poštovanje i nježnost. I Medinelije i Mekkelije su bili iznenađeni takvim postupanjem sa kćerkom, koja po njihovim običajima obično nije imala takav tretman. Poslanik je ljubio kćerku, govorio sa njom, imao povjerenja u nju, posjedao je pored sebe, ne obraćajući pažnju na primjedbe ili čak kritike koje bi takvo ponašanje moglo izazvati. Jednom prilikom je poljubio svoga unuka Hasana, Fatiminog sina, pred grupom beduina, koji su bili preneraženi. Jedan od njih, El-Akre’ ibn Habis, izrazio je svoju zapanjenost i rekao: „Imam desetero djece i nikada nisam poljubio nijedno od njih!“ Poslanik je odgovorio: „Ko ne ukazuje milost, ni njemu neće biti ukazana!“[xxvi] U svjetlu njegovog primjera koji je govorio umjesto riječi, Poslanik je svoje sljedbenike učio lijepom ponašanju, dobroti, nježnosti, poštovanju prema djeci i pažnji prema ženama. Kasnije je rekao: „Poslat sam da usavršim plemenito ponašanje.“[xxvii]

Fatima je tu ljubav i pouke o vjeri i blagosti primila od svoga oca i širila ih oko sebe kroz aktivnosti sa siromašnima. Međutim, jednoga dana se svome mužu potužila na svoje poteškoće: kao i otac joj, nisu posjedovali ništa i sve teže joj je bilo izaći na kraj sa svakodnevnim životom, obavezama prema porodici i djeci. Muž ju je savjetovao da ode ocu i zamoli ga za pomoć; možda će joj dodijeliti nekog od robova koje je primio na poklon. Otišla ga je vidjeti, ali se nije usudila izreći svoju želju, toliko duboko je poštovala svoga oca. Kada se vratila, šutljiva i praznih ruku, Alija je odlučio otići sa njom i sam zamoliti Poslanika za pomoć. Poslanik ga je saslušao i izvijestio da ne može za njih ništa učiniti, da je njihovo stanje daleko bolje nego ono ehlu-s-suffa (ljudi sa sofe), kojima hitno treba njegova pomoć. Oni trebaju izdržati i biti strpljivi. Otišli su, tužni i razočarani: iako su bili Poslanikova kćerka i zet, nisu mogli pretendirati na bilo kakvu društvenu privilegiju.

Kasnije te noći, Poslanik im je došao na vrata. Htjeli su ustati da ga dočekaju, ali je on ušao i sjeo im na postelju. Prošaputao je: „Mogu li vam ponuditi nešto bolje od onoga što ste tražili od mene?“ Složili su se, pa im je Poslanik rekao: „To su riječi kojima me Džebrail podučio i koje trebate ponavljati deset puta nakon svakog namaza: Subhanallah (Slava Allahu), El-hamdu lillah (Hvala Allahu), Allahu ekber (Allah je najveći). Prije spavanja ih trebate proučiti po 33 puta.“[xxviii] Sjedeći na kćerkinoj postelji, kasno noću, duboko osjetljiv za njene potrebe, na kćerkine materijalne zahtjeve odgovorio je dajući joj privilegiju da bude ubijeđena u ono što dolazi od Boga: duhovu poduku koja nam dolazi kroz vremena i koju sada svaki musliman prihvata kao svoju u svakodnevnom životu. Fatima je, poput svoga supruga Alije, bila primjer pobožnosti, velikodušnosti i ljubavi. Živjela je u svjetlu očevih duhovnih učenja: zadovoljna sa minimumom, tražeći sve od Jedinoga, dajući sve drugima.

Nekoliko godina kasnije, pored umirućeg oca, zaplakala je kada joj je šapnuo da ga je Bog pozvao k sebi, da je došlo vrijeme za odlazak. Sretno se osmijehnula kada joj je, nekoliko minuta kasnije, u povjerenju – povjerenju koje otkriva suštinu ovog odnosa otac-kćerka – rekao da je ona prva iz porodice koja će mu se pridružiti.

Aiša, Poslanikova supruga, također je njegovana Muhammedovim a. s. primjerom i razgovorom. Sve je vodilo duhovnoj izgradnji, pa je ona kasnije bila neprocjenjiv izvor informacija o Poslanikovoj osobnosti, ponašanju u privatnom životu i javnom djelovanju. Govorila je kako je Muhammed a. s. imao sluha za njene želje, kada je kao još vrlo mlada došla u njegov dom u Medini. Igra je bila sastavni dio života, a Muhammed a. s. se nikada nije ustezao da sa njom učestvuje u njoj, dozvoljavajući joj da zadovolji svoju znatiželju, kao u slučaju kada ih je posjetilo izaslastvo iz Abesinije. Abesinci su izvodili različite igre i tradicionalne plesove u dvorištu Poslanikove kuće, a on je stajao na stepeništu svoje kuće, omogućavajući tako svojoj ženi da posmatra izvedbu diskretno iza njegovih ramena.[xxix] Više puta je iznova pričala o njegovoj pažnji prema njoj, o izrazima nježnosti i slobodi koju joj je davao u svakodnevnom životu. Sadržaji predaja koje je prenosila pokazuju kako je Poslanik sa njom razgovarao i izražavao nježnost i ljubav. U njenom prisustvu, kroz primjer svoga ponašanja prema njoj, on je reformirao običaje Muhadžira i Ensarija.

Dva ajeta koji se bave odijevanjem žena objavljena su oko druge hidžretske godine.[xxx] Himar je bio komad platna koji su žene nosile na glavi, prebacivši krajeve nazad. Kur'an naređuje ženama muslimankama da krajeve spuste niz prsa, pokrivajući vratove. Poslanikove žene su, poput svih ostalih žena, poštovale tu zapovijed; kroz još dvije godine uspostavljen je njihov specifični položaj „Poslanikovih supruga“, tako da više nisu mogle razgovarati sa muškarcima osim iza zaštitne pregrade (hidžab). Prije objavljivanja ajeta koji traže od Poslanikovih žena da se sakriju od muških pogleda, Aiša se ponašala poput svih drugih žena i bila jako prisutna u medinskom javnom životu.[xxxi] Poslanik ju je uključivao želeći da njegovi ashabi, kroz njen primjer, razume ulogu koju žene, posebno njihove, trebaju imati u svakodnevnom i javnom životu.

Komšija Perzijanac jednom prilikom je pozvao Poslanika na objed. Poslanik je odgovorio: „Šta je sa njom?“ Čovjek je odgovorio negativno, implicirajući da se poziv odnosio samo na njega. Muhammed a. s. je tada odbio ponudu. Komšija ga je pozvao ponovo nakon nekog vremena. Poslanik je ponovo pitao: „Šta je sa njom?“ Perzijanac je odgovorio negativno, pa je Muhammed a. s. ponovo odbio. Perzijanac ga je pozvao po treći put, a kada ga je Muhammed a. s. upitao: „Šta je sa njom?“ odgovorio je potvrdno. Poslanik je prihvatio poziv i otišao komšiji sa Aišom. [xxxii]

Oddlučno zastupajući određeni stav, Poslanik je reformirao običaje Arapa i beduina na Poluostrvu ne napadajući njihove navike. Aiša, kao i Hatidža prije nje, a uostalom i sve njegove kćerke i supruge, bile su prisutne u njegovom životu, bile su aktivne u javnom životu, nikada ne poistovjećujući stid i čednost sa iščezavanjem iz društvene, političke, ekonomske, pa čak i vojne sfere.

Poslanik im je dao načina da budu i da se razvijaju, da se izraze i budu kritične, da izbjegavaju lažni stid i govore o osjetljivim temama vezanim za njihovu ženstvenost, njihovo tijelo, njihove želje i očekivanja. Godinama kasnije, Aiša se prisjećala intelektualne hrabrosti Ensarijki koje su se, za razliku od žena iz Mekke, odvažavale da progovore i postave direktno pitanje: „Neka se Allah smiluje Ensarijkama: stid ih nije sprečavao da se podučavaju u vjeri!“ [xxxiii] I nju samu je Poslanik obučavao na isti način: bila je prisutna kada je dolazila Objava i bila uz Poslanika kada je saopštavao poruku ili davao savjet ili preporuku ili jednostavno kada je bio sam i u privatnosti živio svoju vjeru. Slušala je, pitala, pokušavala razumjeti razloge i značaj izbora i stavova svoga muža. Zahvaljujući njenoj memoriji, inteligenciji i kritičkom umu, preko nje nam je došlo više od dvije hiljade hadisa, a često je korigirala i prikaze koje su davali drugi ashabi.

Ljubav koju su pokazivali Poslanik i Aiša jedno prema drugome bila je jaka i intenzivna. Aiša se nije ustručavala govoriti o njegovoj pažnji i ljubavi u svakodnevnom životu, o njegovoj toplini i pažljivosti, čak i u toku ramazana. Također je govorila o svojim pitanjima upućenim Poslaniku o dubini njegove ljubavi, o svojoj ljubomori na rahmetli Hatidžu i o tome kako je Poslanik uvijek nalazio načina da je umiri i uvjeri. Aišino pažljivo, inteligentno i ljubavlju ispunjeno prisustvo je uvelike omogućilo da se iscrta suptilan i detaljan portret Poslanika.

Kasnije, pete ili šeste godine po Hidžri, biće izložena najtežoj kušnji u svome životu. Vraćajući se iz pohoda protiv pleman Benu Mustalik, primjetivši da je izgubila ogrlicu, vratila se da je potraži. U međuvremenu, konvoj je produžio, ne primjećujući odsustvo Aiše, koja je obično jahala u hevdedžu (nosiljci na devi), sakrivena od pogleda. Kući ju je doveo Safvan ibn Al-Mu'attal, koji je putovao iza vojske. Počele su se širiti glasine o njenoj vezi sa Safvanom, da bi naposljetku bila optužena da je izdala i prevarila Poslanika. Muhammed a. s. je bio pogođen, posebno jer su neki ashabi širili potvoru (ifk) protiv nje. On je se klonio više od mjesec dana, ali je Aiša bila ustrajna i uvijek iznova tvrdila da je nedužna. Kasnije su objavljeni ajeti koji ne samo da su potvrdili njenu nevinost, već su i osudili potvoru i one koji su je širili, ustanovljavajući vrlo stroge uvjete u pogledu svjedočenja koji se moraju ispuniti kako bi se presudilo ženi ili muškarcu u nejasnoj ili sumnjivoj situaciji. [xxxiv]

Kušnja je sprva uznemirila i Aišu i Poslanika, ali je na koncu ojačala njihovu ljubav i povjerenje. Na širem nivou, muslimanska zajednica je shvatila da nevolje mogu zadesiti i najbolje među njima. Objava je najoštrije osudila klevetu i potvoru, podsjetivvši muslimane da „paze na svoje jezike,“ kako je to Poslanik kasnije kazao. [xxxv] Aiša je povratila svoj položaj i postala referentna ličnost glede znanja o vjeri. Poslanik je savjetovao ashabe: „Tražite znanje kod ove rumene žene.“ [xxxvi] Ponad svih sumnjičenja i potvora, Aiša je ostala iskrena u vjeri i ljubavi prema Poslaniku, postavši model, kako u pobožnosti i predanosti, tako i u intelektualnom i društvenom  angažmanu. Bila je model u svjetlu ljubavi koju joj je ukazivao Poslanik: upravo u njenoj sobi Poslanik je želio ispustiti posljednji dah, a tu je i ukopan.

 

UHUD

 

I pored privatnih problema i duhovnog i društvenog podučavanja, poslanik je nastavio bdjeti nad sigurnošću medinskih muslimana, znajući da Kurejšije pripremaju osvetu. Dobio je pismo od svog amidže Abbasa u kojem ga ovaj informira da vojska sa više od tri hiljade ljudi kreće prema Medini. Muhammed a. s. je imao samo oko sedmicu dana da smisli strategiju i organizira otpor. Vrlo brzo je odlučio organizirati konsultativni sastanak (šura) kako bi saznao mišljenje ashaba. Trebali su odabrati između ostanka unutar grada i iščekivanja neprijateljskog ulaska, spremajući mu zasjedu, i izlaska van grada i direktnog sučeljavanja sa neprijateljem u obližnjoj ravnici. Poslanik je, poput mnogih ashaba, uključujući i nepouzdanog Abdullaha ibn Ubejja, osjećao da bi trebali čekati neprijatelja unutar grada. Međutim, za vrijeme rasprave, njegovo mišljenje je nadjačano, posebno protivljenjem mlađih ashaba i onih koji nisu učestvovali u Bici na Bedru: nadali su se u nadolazećoj bici steći zaslugu sličnu onoj boraca na Bedru.

Većina je glasala za izlazak iz grada i suočavanje sa neprijateljem lice u lice. Muhammed a. s. je prihvatio odluku i odmah otišao kući po ratnu spremu, jer nije bilo vremena za gubljenje. Osjećajući krivicu i misleći da bi možda bilo bolje da su poslušali Poslanika, neki ashabi su mu došli dok je izlazio iz kuće i sugerirali da bi odluku trebalo preispitati i da bi trebalo postupiti po njegovom mišljenju. On je kategorički odbio: odluka je donesena zajednički, on se pripremio za borbu i povratak nije dolazio u obzir.

Krenuli su prema Uhudu. Vojska je brojala hiljadu, a suočiće se sa tri hiljade neprijatelja. Dok su marširali, Abdullah ibn Ubejj je odlučio dezertirati, a slijedilo ga je 300 njegovih ljudi. Ibn Ubejj je prigovarao Poslaniku što je dopustio da na njega utiču mladi i neiskusni ljudi, umjesto da donese odluku – što je bilo i njegovo mišljenje – da ostane u Medini i sačeka neprijatelja. Njegovo dezertiranje je bilo ozbiljan problem, jer je broj muslimana svelo na 700, u vojsci koja više nije mogla mijenjati strategiju ili se vratiti. Ibn Ubejjevo licemjerstvo je bilo dobro poznato i on je optuživan za višestruku izdaju: ta odluka, prije samog odmjeravanja snaga, bila je dodatni dokaz njegove prijetvornosti.

Muslimani su nastavili, iako znatno oslabljeni. Putem je Poslanik primijetio da se u vojsku umiješalo šest dječaka između 13 i 16 godina. Odmah je vratio četvericu od njih, ali se složio da zadrži dvojicu od 15 i 16 godina koji su mu na licu mjesta dokazali da su bolji strijelci i borci nego mnogi odrasli. Izbor u takvoj situaciji je bio težak, ali je Poslanik višekratno insistirao da djeca budu držana dalje od poprišta borbe i kao vojnici i kao potencijalne žrtve. To je ustrajno ponavljao, kako ćemo vidjeti, prije jednog od posljednjih pohoda i njegova učenja vezana za etiku ratovanja su bila beskompromisna.

Muslimanska vojska je trebala naći neupadljivu rutu do Uhuda koja će joj omogućiti da dođe na bojno polje a da ne bude primijećena ili otkrivena. Još jednom je Poslanik ukazao povjerenje nemuslimanu koji se odazvao njegovom pozivu: njegova sposobnost je bila nadaleko poznata i on je vojsku doveo na odredište. Zauzeli su položaje i Poslanik je trupama objasnio svoju strategiju. Strijelci su trebali ostati na brdu, dok su se konjanici i pješaci trebali direktno sučeliti sa neprijateljem u ravnici. Strijelci ni pod kojim uvjetima nisu smjeli napustiti svoj položaj, bilo da su trupe ispod pobjeđivale ili gubile, kako bi spriječili da Kurejšije dođu iza brda i napadnu trupe s leđa. Upravo to je pokušala jedna kurejšijska jedinica na samom početku bitke, ali je dočekana kišom strijela koja joj je onemogućila napredovanje. Strategija je funkcionirala savršeno.

Borba je počela i dolje, u ravnici, muslimanske trupe su postepeno preuzimale kontrolu. Kurejšije su gubile teren i trpjele brojne gubitke, a Muhadžiri i Ensarije su pokazivali izuzetnu hrabrost. Među borcima su se po energičnosti isticale i dvije žene: Ummu Sulejm i posebno Nusejba bint Ka'b, koja je prvobitno došla da ranjenicima donosi vodu i da im pomaže, ali se kasnije uključila u bitku, uzevši sablju i boreći se protiv Kurejšija. [xxxvii] Poslanik nikada nije pozivao ili savjetovao žene da se bore, ali kada je vidio Nusejbin duh i energičnost u borbi, pohvalio je njeno ponašanje i zamolio Boga da je zaštiti i da joj podari pobjedu i uspjeh.

Postajalo je jasno da muslimani pobjeđuju, uprkos povremenim uzmicanjima i pogibiji nekih ashaba. Hamza, Poslanikov amidža, bio je meta Hindine osvete još od poraza na Bedru. Vahši, abesinijski kopljanik, imao je zadatak samo ubiti Hamzu i svu je pažnju usmjerio samo na to: dok se Poslanikov amidža borio, Vahši mu se približio i precizno ga pogodio kopljem, trenutačno ga usmrtivši. Kasnije je Hind pronašla Hamzino tijelo na bojištu, i nakon što mu je sažvakala jetru, valjda tako ispunjavajući obećanje da će mu se napiti krvi zbog smrti njenih najbližih, unakazila ga je, odsjekavši mu uši i nos i vješajući ih sebi o vratu. [xxxviii]

Ipak, kako je bitka odmicala, činilo se da je izvjesna pobjeda muslimana, koji su vršili pritisak, dok su se Kurejšije povlačili, ostavljajući svoju opremu iza sebe. Strijelci, postavljeni na brdo, vidjeli su povoljan razvoj situacije, blisku pobjedu i posebno ratni plijen koji je bio nadohvat onima koji su se, za razliku od njih, borili na poprištu. Zaboravili su Poslanikova naređenja i upute svoga vođe, Abdullah ibn Džubejra: samo nekoliko njih je ostalo na brdu, dok je oko 40 njih strčalo sa brda, ubijeđeni da je pobjeda postignuta i da i njima pripada udio u ratnom plijenu. Halid ibn Velid, izvrsni taktičar koji je predvodio jednu od tri kurejšijske jedinice, primijetio je pokret strijelaca i odmah odlučio obići brdo i napasti muslimane s leđa. Uspio je izvesti unakrsni napad koji je doveo do totalne pometnje i muslimanski ratnici su se raštrkali u potpunom neredu. Neki su pobijeni, neki pobjegli, dok su se drugi nastavili boriti ne znajući na koju stranu napadati. Poslanik je napadnut i pao je iz svoga utvrđenog položaja: slomljen mu je zub, a prstenovi njegove kacige krvavo su mu se urezali u obraze. Proširile su se glasine da je Poslanik ubijen, što je još više povećalo haos među muslimanima. Neki ashabi su ga unijeli u njegov položaj i zaštitili. Muslimani su se uspjeli povući sa bojnog polja, gdje je bilo sve teže vidjeti šta se događa, i okupiti se kako bi se ponovo suočili sa neprijateljem ako to bude potrebno. Kada je bitka okončana, među Kurejšijama su bila samo 22 poginula, dok ih je među muslimanima, koji su bili i na bojištu a i simbolično potučeni, bilo 70.

Neposlušnost strijelaca imala je dramatične konsekvence. Privučeni dobitkom, nisu mogli odoljeti staroj praksi iz svoje džahilijjetske prošlosti. Uprkos tome što su odnjegovani porukom vjere u Jedinoga, pravde i nevezivanja za ovosvjetska dobra, iznenada su zaboravili sve kada su vidjeli bogatstvo nadohvat ruke. Ratne pobjede su, u njihovoj drevnoj paganskoj tradiciji, mjerene količinom zadobivenog plijena i ta prošlost, taaj dio njih i njihove kulture, nadvladao je njihov duhovni odgoj. Sljedstveno tome, muslimani su bili žrtve strategije čudesnog čovjeka, Halid ibn Velida, koji će kroz nekoliko godina prihvatiti islam i postati muslimanski heroj. Upravo taj momenat bitke na Uhudu bogat je dubokim poukama: ljudska bića nikada ne mogu u potpunosti nadići kulturu i iskustva koji su oblikovali njihovu prošlost i nikada se ne može donijeti konačan sud o njihovim budućim izborima i orijentacijama. Muslimani su uhvaćeni u nesrećnu zamku svojih ranijih navika; Halid ibn Velid će proći kroz proces prihvatanja islama koji će izbrisati sve sudove izrečene o njegovoj prošlosti. „Ništa nije konačno,“ lekcija je iz poniznosti: „ne treba donositi konačne sudove“, obećanje je nade.

Kurejšije su odnijeli svoje mrtve i svoju imovinu. Ebu Sufjan je pitao Omera o Poslanikovoj sudbini i dobio potvrdu da je živ. Kada su muslimani u povratku došli na bojište, vidjeli su da su tijela poginulih unakažena; Poslanika je najviše pogodilo viđenje amidže Hamze. U ljutnji, izrazio je želju da se osveti i unakazi 30 neprijateljskih poginulih u narednom sukobu, ali ga Objava podsjeća na red, mjeru i strpljenje: „a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.“[xxxix]Poslanik treba tražiti da se poštuju tijela živih kao i mrtvih, da se ne prihvata i ne zagovara tortura i sakaćenje, a sve to treba činiti u ime poštovanja stvorenoga i u ime ljudskog dostojanstva i integriteta.[xl]

 

PORAZ, PRINCIP

 

Muslimani su se vratili u Medinu, ranjeni, razočarani i duboko pogođeni razvojem događaja: imali su mnoge poginule, poraženi su zbog neposlušnosti uzrokovane željom za dobiti, Poslanik je ranjen, a Kurejšije će ponovo steći ugled i status na Poluostrvu. Došavši u Medinu, Poslanik je, ne gubeći vrijeme, tražio od svih koji su učestvovali u Bici na Uhudu – čak i od ranjenih – da se pripreme za naredni pohod. Odbio je ponudu Abdullah ibn Ubejja da mu se pridruži, jer je dezertirao pred samu bitku. Poslanik nikoga nije upoznavao sa svojim istinskim namjerama. Otišao je u mjesto Hamra, ulogorio se, i od svakog učesnika tražio da u toku noći naloži pet vatri. Gledano iz daljine, te vatre su davale utisak kretanja velike vojske.

Muhammed a. s. je izveo taj manevar kako bi naveo Kurejšije da povjeruju da on priprema neposrednu odmazdu i da bi bilo opasno napasti Medinu. Poslao je izaslanika (ponovo paganina) Ebu Sufjanu da ga izvijesti o ovom neobičnom pokretu muslimanskih trupa. Ebu Sufjan je bio impresioniran; iako je isprva planirao iskoristiti muslimansku slabost i zadati im konačni udarac u samoj Medini, promijenio je mišljenje i odlučio da ne napada grad. Na tome je stalo: Muhammedova a. s.ekspedicija se vratila nakon tri dana i život se nastavio uobičajenim tokom.

U danima koji su slijedili, Poslanik je primio objavu koja se bavi Bitkom na Uhudu, posebno neslaganjem o izboru strategije, neposlušnošću, porazom i Poslanikovim stavom nakon toga. Poslanik je pokazao staloženost i razumijevanje u odnosu prema ashabima koji su vođeni željom za imetkom pokazali neposlušnost. Objava navodi događaj i potvrđuje ono što smo naveli na početku ovog poglavlja, stalnu kombinaciju poštovanja principa i izuzetnu blagost u Poslanikovoj ličnosti:

“Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.[xli]

Niz događaja koji su doveli do poraza počeo je odlukom donesenom protiv Poslanikovog mišljenja; uslijedila je, potom, neposlušnost strijelaca. Kur'an ovdje potvrđuje princip šura, konsultacije, ma kakav rezultat bio: ova objava je od krucijalnog značaja i izjavljuje da princip odlučivanja, odluke donesene većinom, ne treba dovoditi u pitanje i treba ga poštovati izvan historijskih događanja i ljudskih grešaka u odlučivanju. Muslimani su, stoga, ti koji „svoje poslove obavljaju uz uzajamno savjetovanje;“ i taj princip mora ostati, iako se načini na koji se on primjenjuje neumitno mijenjaju zavisno od vremena i mjesta.[xlii]

Kada je neposlušnost strijelaca po srijedi, Objava ukazuje da su Poslanikove karakterne osobine pomogle da se prevaziđe situacija i da ashabi ostanu uz njega. On nije bio brutalan i krut, nije ih osudio jer su bili vođeni refleksnom pohlepom koja je izbijala iz njihovih ranijih navika. Svojom blagošću zacijelio je njihove rane i omogućio im da iz ovog uzmaka izvuku mnoge pouke: Bog određuje njihovu sudbinu u mjeri u kojoj se oni sami osjećaju odgovornima za nju. Baš kao što u objavljenim podukama nema mjesta fatalizmu, nema mjesta ni bezbrižnom optimizmu po kojem će im put biti olakšan samo zato što se bore u ime Boga. Naprotiv, vjerovanje traži dodatni polet u poštovanju principa, dodatnu osjećajnost u međuljudskim odnosima i dodatni oprez pred rizikom od samozadoljstva. Uhud je bio ta lekcija o krhkosti, a ranjeni Poslanik je, nakon bitke, podsjećao svakoga da se svašta može dogoditi: njegova krv je bila izraz njegove ljudskosti i podsjetnik na nju.


[i] Prenose Buharija i Muslim.

[ii] Prenosi Buharija.

[iii] Prenosi Muslim.

[iv] Prenosi Buharija.

[v] Prenose Buharija i Muslim.

[vi] Prenose Buharija i Muslim.

[vii] Prenosi Buharija.

[viii] PO jednoj predaji, donio je hurmi. Drugi prenosilac, poi menu Abdurrahman, veli da nije znao koja hrana je u pitanju.

[ix] Prenose Buharija i Muslim.

[x] Prenos Buharija i Muslim.

[xi] Prenosi BUharija.

[xii] Prenosi Muslim.

[xiii] Prenosi Bejheki.

[xiv] Sofa za njih je bila napravljena uz džamiju. Neki komentatori su, tragajući za porijeklom riječi sufija, tu riječ povezali sa ehlu-s-suffa, ljudima sa sofe, od kojih su neki svjesno izabrali siromaštvo i povlačenje iz svijeta, ovosvjetskih htijenja i posjedovanja.

[xv] Hasen (dobar) hadis koji prenose Ebu Davud i Tirmizi.

[xvi] Prenose Ebu Davud i Nesai.

[xvii] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:112.

[xviii] Kako to ukazuje Ibn Hišam, prvih šest ajeta sure Ali Imran bave se tim susretom i govore o gledanjima dviju strana na Boga, poruku i zapovijedi.

[xix] Kur'an, 3:1-4.

[xx] Kur'an, 3:64.

[xxi] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:114.

[xxii] Kur'an, 2:256.

[xxiii] Kur'an, 49:13.

[xxiv] Arapski oblik te'arefu, upotrijebljen u ajetu, izražava uzajamno poznavanje zasnovano na ravnopravnom odnosu.

[xxv] Kur'an, 5:82.

[xxvi] Prenose Buharija i Muslim.

[xxvii] Prenosi Buharija.

[xxviii] Prenose Buharija i Muslim.

[xxix] Prenose Buharija i Muslim (po drugoj verziji, on ju je sakrio svojim ogrtačem kako bi mogla posmatrati izvedbu).

[xxx] Kur'an, 24:31. i 33:59.

[xxxi] Oko 18. godine objave (pet godina prije njenog kraja i poslanikove smrti) Poslanikovim ženama je bilo naređeno da u javnosti pokriju lice i da ne razgovaraju sa muškarcima, izuzev, kako smo spomenuli, iza zastora. Po većini učenjaka, ovo je shvaćeno kao specifična zapovijed upućena Poslanikovim ženama zbog njihovog specifičnog položaja i nikada se nije odnosila na sve muslimanke. Kasnije je neznatna manjina – neki još uvijek – bila mišljenja da se to odnosi na sve žene.

[xxxii] Prenosi Muslim.

[xxxiii] Prenosi Muslim.

[xxxiv] Kur'an, 24:11-26.

[xxxv] Prenose Buharija i Muslim.

[xxxvi] Prenosi Muslim. Ovo se odnosi na Aišu, koja je imala veoma svijetlu put. Druga verzija glasi: „Pola svoje vjere uzmite od ove rumene mlade žene.“

[xxxvii] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 4:30.

[xxxviii] Druga verzija kaže da joj je Vahši donio Hamzinu jetru, a da je ona potom otišla pronaći njegovo tijelo na bojnom polju i oskrnaviti ga.

[xxxix] Kur'an, 16:126.

[xl] Kako ćemo vidjeti u posljednjem poglavlju, slične zapovijedi uputit će i u vezi životinja

[xli] Kur'an, 3:159.

[xlii] Kur'an, 42:38.

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: