STOPAMA BOŽJEG POSLANIKA – deveti dio


MEDINA, ŽIVOT I RAT

Poslanik i njegovi ashabi koji su došli iz Mekke postepeno su se nastanjivali u Medini, počevši se snalaziti u novom okruženju. Prvih sedam mjeseci, Muhammed a. s. je ostao kod Ebu Ejjuba; bio je njegov gost sve dok džamija i dva stana uz nju nisu završeni. Poslanik je tada preselio u vlastiti stan sa svojom suprugom Sevdom i, nekoliko mjeseci kasnije, sa Aišom, čija je svadba obavljena u Medini. Kćerke Muhammeda a. s. su također stigle narednih sedmica.

Društvo se formiralo u izuzetno teškim okolnostima. Sukobi među plemenima i nosiocima moći često su komplicirali odnose među muslimanima i pripadnicima različitih plemena, uprkos sporazumima i savezništvima. Ponekad su i među samim vjernicima izbijali stari sukobi iz paganskih vremena i uzrokovali tenzije među pojedincima. Vjerski i duhovni odgoj ashaba se ipak nastavljao, a Poslanik ih je stalno podsjećao na principe kojima vjernici moraju ostati vjerni.

U Mekki je vladao jak osjećaj bijesa, a uspjeh seobe nije doživljavan samo kao poniženje već i kao prijetnja odnosu snaga na cijelom Arabijskom poluostrvu. Decenijama su Kurejšije prirodno priznavani kao neprikosnoveni lideri, ne samo zbog svoje prošlosti, već i zbog činjenice da su upravljali Mekkom, svetištem sa kipovima i mjestom gdje su se sva plemena stjecala jednom godišnje radi trgovine. Vijesti o Muhammedovom a. s. odlasku i nastanjivanju u Medini proširile su se čitavim područjem, što je znatno uticalo na ugled i stvarnu moć Kurejšija. Muhammed a. s. i njegovi ashabi su to znali i očekivali su odgovarajuću reakciju od saplemenika i rođaka koje su tako dobro poznavali.

 

ČARKE SA KUREJŠIJAMA

 

Nisu svi muslimani preselili; oni koji su ostali sve gore su tretirani od strane kurejšijskih vođa, koji su bili najviše uzrujani uspjehom Muhammeda a. s. Neki od muslimana su ostali u Mekki ne obznanjujući svoje prihvatanje islama, pa su se sada plašili mjera odmazde kojima bi bili izloženi ako se to sazna.

Neki od Kurejšija su otišli još dalje, kršeći kodeks časti koji su poštovala sva plemena na Poluostrvu, i odlučili čak da prisvoje posjede koje su iseljenici ostavili u Mekki. Čuvši za takvo ponašanje, koje je smatrano sramnim i kukavičkim, Poslanik i muslimani koji su se nastanili u Medini bili su ljuti. Odlučeno je, nakon šest mjeseci izgnanstva, da bi trebali napadati mekkanske karavane koje prolaze u blizini Medine kako bi namirili protuvrijednost onoga što im je oduzeto u Mekki.

U mjesecima koji su slijedili, Poslanik je organizirao ne manje od sedam pohoda (u kojima nije uvijek učestvovao).[i] u njima su bili uključeni samo muhadžiri, jer su samo oni bili žrtve kurejšijske uzurpacije. Ensarije su izostavljani, kao da nisu umiješani u sukob. U tim pohodima nije bilo borbe niti pogibije: trgovci su predavali robu i mogli su slobodno otići. Muhadžiri su povremeno stizali prekasno na mjesta za koja su pretpostavljali da će se Mekkelije na njima zaustaviti; karavane su već bile otišle i operacija nije uspjevala. Općenito uzevši, međutim, bili su uspješni i izgnanici su uspjeli postići značajnu kompenzaciju u vidu ratnog plijena.

Tokom istog perioda, Poslanik je također slao grupe čija glavna zadaća je bila skupljanje obavještajnih podataka o kurejšijskim pokretima i aktivnostima, njihovim namjerama (ili mogućim ratnim pripremama) i novim savezima do kojih bi moglo doći u tom području. Opreznost je bila neophodna, jer se kurejšijsko neprijateljstvo zaoštravalo i postajalo otvorenije i raširenije. Jedna od tih misija je, međutim, krenula po zlu: Abdullah ibn Džahš i mala grupa dobili su naređenje da se približe kurejšijskim rodovima u dolini Nahla (između Mekke i Taifa) i prikupe podatke o namjerama njihovih lidera. Naišavši na karavan, Abdullah ibn Džahš i članovi grupe odlučuju ga napasti uprkos činjenici da je bila posljednja noć redžeba, jednog od četiri sveta mjeseca za vrijeme kojih su sva plemena rat smatrala zabranjenim. Jedan Kurejšija je ubijen, jedan je uspio pobjeći, a dvojica su zarobljeni. Kada su se vratili u Medinu, Poslanik je reagirao vrlo ljutito na taj postupak, koji je potpuno odudarao od onoga što je on naložio.Ovaj događaj označio je prekretnicu u odnosima između Medine i Mekke.

Duže od godinu dana, Poslanik je sklapao saveze sa nekim plemenima duž obale Crvenog mora, na ruti koju su obično slijedili mekkanski karavani putujući na sjever, dalje od Medine, ka Iraku i Siriji. To je kod Kurejšija izazvalo nelagodu, jer su morali tražiti nove rute istočnije. Tenzije su postepeno rasle i Kurejšije, koji su željeli da umanje reputaciju izgnanika i da protiv njih mobiliziraju plemena sa tog područja, u napadu na karavanu tokom svetog mjeseca našli su izuzetan izgovor. Podaci koje su tu i tamo prikupili Muhammedovi a. s. izaslanici ukazivali su na činjenicu da je sukob neizbježan.

 

OBJAVA

 

Za vrijeme istog perioda, Poslanik je primio dvije uzastopne objave, potpuno različite prirode, ali čije su konsekvence podjednako predstavljale raskid sa prošlošću. Više od 13 godina, muslimani su pozivani da budu strpljivi i da se pasivno odupiru progonu i teroru koje su doživljavali od kurejšijskih i drugih lidera. Trpili su, odolijevali, potom iselili, ne odgovarajući na agresiju, izbjegavajući konfrontaciju.

Nakon što su se muslimani nastanili u Medini, postalo je očito da će Kurejšije i dalje biti protiv njih i tražiti druge načine da stanu ukraj Poslanikovoj misiji, koja više nije prijetila samo političkoj ravnoteži u Mekki, već i odnosu snaga širom Poluostrva. Na kocki je bila kurejšijska pozicija među drugim plemenima, njihov vjerski i vojni položaj je bio ugrožen. Hidžra, koja je bila oslobođenje, ujedno je značila da slijede sukobi i borbe. Tada je Poslanik primio objavu koja ne ostavlja prostora za sumnju:

„Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini . a Allah je, doista, kadar da ih pomogne -, onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: “Gospodar naš je Allah!”“[ii]

Ebu Bekr će kasnije kazati da je, čim je čuo ovaj ajet, odmah shvatio da se najavljuje predstojeći sukob i rat, što je slučaj i sa Poslanikom i drugim ashabima. Od muslimana se, dakle, više nije tražilo da pružaju pasivni otpor, već da se brane od neprijateljske agresije. Džihadu duhovnosti i inteligencije, koji se sastojao od odupiranja najnižim porivima vlastite egocentričnosti, pohlepe ili nasilničkog ponašanja i od odgovaranja na paganske argumente kroz Kur'an, sada je dodat novi mogući oblik džihada: el-kital, neophodni oružani otpor oružanoj agresiji, samoodbrana od tlačitelja.

Svi oblici džihada su, kako se da vidjeti, povezani sa poimanjem otpora. Isti je slučaj i na nivou kitala, oružane borbe. Na kraju ajeta, borba se predstavlja kao nužnost kako bi se oduprlo prirodnoj težnji ljudskih bića ka ekspanziji i tlačenju.

A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru njegovu pomažu, – ta Allah je zaista moćan i silan.[iii]

Potreba za ravnotežom i reguliranjem sila predstavljena je kao objektivna nužnost zbog same ljudske prirode. Apsolutna moć jednog pojedinca, naroda ili imperije može imati kao rezultat poništavanje raznolikosti (različitosti) među ljudima i razaranja različitih bogomolja (na kraju liste su džamije), koje ovdje simboliziraju vjerski pluralizam, koji je Bog htio i odredio.Stoga je suprotstavljanje silama i ljudskim porivima koji dovode do rata predstavljeno, naoko paradoksalno, kao obećanje mira među ljudima. To je ono što drugi ajet potvrđuje na opštijem nivou: „A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao.”[iv]

Prilikom stvaranja, meleki su pitali Boga dž. š. o njegovoj namjeri da stvori čovjeka kao svoga namjesnika: „Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati?“[v] Oni su imali na umu da ljudi, po prirodi, hlepe za moći i skloni su širenju zla i ubijanju: drugi aspekt ljudi, njihova ljubav prema dobru i pravdi, mora pružiti otpor i, postižući ravnotežu, stvoriti uvjete za mir – krhki plod ravnoteže između suprotstavljenih sila i težnji. Dakle, i džihad i kital su načini koji će, odupirući se mračnim porivima iznutra i ljudskoj sklonosti ka ratu, učiniti mogućim postizanje mira, ploda stalnih nastojanja da se odupre porivima i tlačiteljima. Suština džihada je traganje za mirom, a kital je, povremeno, nužni put ka miru.

Za muslimane u Medini otvarala se nova era. Suočiće se sa ratom i njegovim posljedicama, a njihove patnje će biti intenzivnije zbog činjenice da su im neprijatelji iz vlastitog plemena, njihovi rođaci. Takva je bila cijena opstanka.

 

PROMJENA KIBLE

 

Muslimani su bili nastanjeni u Medini oko godinu i po kada je Poslanik primio drugu od dviju spomenutih objava. Kibla ili smjer okretanja u namazu, do tada je bila prema Jerusalemu, ali je Objava iznenada naredila:

Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš: okreni zato lice svoje prema Časnom hramu! I ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu. Oni kojima je data Knjiga sigurno znaju da je to istina od Gospodara njihova. A Allah motri na ono što oni rade.[vi]

Ovaj ajet nosio je nekoliko poruka i imaće konsekvence na Poslanikove odnose sa kršćanskim i jevrejskim plemenima, jer ova promjena ustanovljava razlikovanje i distancu između monoteističkih tradicija. Mada je Jerusalem zadržao bitno mjesto u srži muslimanske tradicije, novi smjer okretanja u namazu obnovio je direktnu obrednu i duhovnu vezu između Ibrahima a. s., koji je sagradio prvu Kuću za služenje Jedinome, i islamskog monoteizma. Muslimani su bili time obradovani i shvatili su ga kao povratak izvoru. „Okretanje lice“ značilo je okretanje bića, srca prema Izvoru, Ishodištu, Jedinom Bogu, Ibrahimovom a. s. Bogu i Bogu svemira i čovječanstva. Kaba je tako povratila prvotnu funkciju; na Zemlji, ona je Božija Kuća, centar prema kojem se sva srca sa svih strana sada mogu okrenuti.

Jevrejska plemena nisu ni u kom slučaju dijelila to zadovoljstvo. Od početka muslimanskog nastanjivanja u Medini, Jevreji i muslimani su imali razlike, iako su priznavali Jednog Boga i potpisali ugovor. Međutim, neki Jevreji su prikriveno sumnjali u novu vjeru i plašili se da njeno širenje predstavlja opasnost; Muhammed a. s. je čuo za kontakte koje su uspostavila neka jevrejska plemena i neki kurejšijski saveznici. Zbog tog nepovjerenja, nije se moglo očekivati da će se objavljivanje ovog ajeta svidjeti jevrejskim velikodostojnicima, jer se činilo da se monoteizam koji ispovijeda Muhammed a. s. jasno distancira od poruke judaizma.

Nadalje, promjena kible je podjednako jaku poruku poslala i žiteljima Mekke. Središnje mjesto koje grad dobija u poruci nove vjere učinilo je da se njegovi žitelji uplaše budućih muslimanskih planova glede grada i Kabe. To Kurejšije nisu mogli prihvatiti i sada je bilo jasno da ih samo prekid Muhammedove a. s. misije može zaštititi i osigurati nastavak historijskih privilegija koje su oni mukotrpno stekli.

 

KARAVAN

 

Poslanik je saznao da se iz Sirije vraća karavan koji je predvodio Ebu Sufjan sa velikom količinom robe i da većina kurejšijskih rodova ima udio u ovom trgovačkom poduhvatu. Muhammed a. s. je odlučio presresti karavan. Jedan razlog je bio isti kao i u prethodnim slučajevima: želja da se nadoknadi imetak koji su Kurejšije oduzeli nakon odlaska muslimana iz Mekke u Medinu. Drugi razlog bio je da se pokaže moć kojom bi se impresionirali Mekkelije, koji su sve više kovali zavjere protiv Medine.

Muhammed a. s. je izašao na čelu 309 (po nekim predajama 313) svojih ashaba, uključujući i Muhadžire i Ensarije. Sa sobom su nosili znatno naoružanje – obzirom na važnost karavana koji su planirali napasti – mada nisu bili baš spremni za rat. Poslanik je tražio od Osman ibn Affana, jednog od izgnanika iz Mekke koji bi svakako uzeo učešća u pohodu, da ostane i brine se o svojoj ženi Rukajji, Poslanikovoj kćerki, koja je bila ozbiljno bolesna.[vii]

Poslanik je planirao presresti karavan na Bedru, ali je Ebu Sufjan od strane svojih uhoda upozoren na planirani napad; poslao je glasnika mekkanskim liderima da ih informira o opasnosti u kojoj je bio i zatraži pomoć. Odmah je promijenio pravac kretanja, a kada je bio siguran da je izbjegao napad poslao je Kurejšijama novog glasnika da im kaže da je opasnost prošla i da mu više nije potrebna pomoć. Međutim, kurejšijski vođe su do tada već krenuli sa više od hiljadu ljudi, odlučivši, na Ebu Džehlovo navaljivanje, da ekspedicija treba ići uprkos očitom nepostojanju opasnosti. Mada se sukob mogao izbjeći, oni su namjeravali pokazati moć pred neprijateljem. Poslanik i ashabi, ulogorivši se u blizini Bedra, čuli su da je moćna vojska krenula iz Mekke. To je značilo potpunu promjenu planova: napustili su Medinu namjeravajući se domoći karavana sa robom (što im nije pošlo za rukom), a sada je prema njima išla tri puta brojnija vojska, čiji su se vođe očito namjeravali boriti. Bio je to rat, a muslimani nisu bili baš spremni za njeg.

 

SAVJETOVANJE (KONSULTACIJE)

 

Muhammed a. s. se pitao da li da ide dalje i pokuša stići karavanu ili da se zaustavi i krene nazad u Medinu kako bi izbjegao rizik sukoba sa moćnom kurejšijskom vojskom. Odlučio je konsultovati se sa ashabima i saznati šta oni misle o svemu. Ebu Bekr i Omer su govorili prvi i potvrdili svoju spremnost da produže i rizikuju potpuno sučeljavanje. Drugi izgnanik, Mikdad ibn Amr, kazao je: „Idi naprijed, ti i tvoj Gospodar, i bori se, i mi ćemo se sa tobom boriti, sdesna i slijeva, ispred i iza tebe.“[viii]

Ovakav stav je kod Poslanika izazvao spokoj i zadovoljstvo, ali to je bilo nešto što je bilo prirodno očekivati od Muhadžira. Od Ensarija je trebao nedvosmislenu potporu, jer oni nisu bili direktno umiješani u sukob sa Kurejšijama i potpisali su sporazum koji ih obavezuje samo u slučaju napada na Medinu, ne i van nje. Sa'd ibn Mu'az, govoreći u ime Ensarija, odlučno je rekao: „Čini šta hoćeš, mi smo s tobom. Tako mi Onoga koji te je poslao sa istinom, da od nas zatražiš da kročimo u more i da to i sam učiniš, mi bismo te slijedili. Niko od nas ne bi ostao iza tebe.“[ix] Dobivši tako pristanak obiju grupa, Muhammed a. s. odlučuje krenuti naprijed ne dopuštajući da ga zavaraju kurejšijski manevri.

Tokom svoje misije, Poslanik je od svojih ashaba tražio savjet, hrabreći ih da izraze svoje mišljenje i u potpunosti im poklanjajući pažnju. Nadalje, Poslanik je razvio jedinstvenu pedagogiju kroz koju je muslimanima omogućio da razviju svoje kritičke sposobnosti, izraze svoje talente i da sazriju u njegovom prisustvu. Često je postavljao pitanja o različitim temama i davao odgovore tek nakon što bi ashabi razmislili i izrazili različite pretpostavke. Ponekad je, suptilnije, izricao sud u formi paradoksa, podstičući tako slušaoce da dublje razmotre određenu stvar. Naprimjer, jednom prilikom je rekao: „Nije jak onaj ko savlada svoga neprijatelja!“ Ashabi su o tome razmislili, pa ga upitali: „A ko je onda jak?“ Poslanik je iznenadio slušaoce i doveo ih do dubljeg razumijevanja pitanja ovim odgovorom: „Jak je onaj ko se kontrolira kada je ljut!“[x] Ponekad se figurativno izražavao: „Bogatstvo nije u mnoštvu onoga što posjedujete!“ nakon što bi se ashabi zamislili nad tim, Muhammed a. s. je nastavljao: „Istinsko bogatstvo je bogatstvo duše.“[xi] U pojedinim prilikama, Poslanikove izjave su se doimale suprotnim zdravom razumu i etici: „Pomozi svome bratu i kada čini nepravdu i kada mu se ona čini!“ Ashabi su se pitali kako to mogu pomoći onome ko čini nepravdu, a Poslanik je dodao: „Spriječiti ga da čini nepravdu, to je način da mu pomognete!“[xii]

Pitajući i formulirajući paradoksalne ili naoko kontradiktorne izjave, Poslanik je stimulirao kritičku svijest ashaba i njihovu sposobnost da idu dalje od slijepe pokornosti ili mehaničkog oponašanja koje razara razum. Ova metoda razvila je intelektualne sposobnosti potrebne da bi konsultacije bile efikasne. Ustvari, da bi dali koristan savjet, ashabi su morali biti intelektualno budni, odvažni i nezavisni, čak i u prisustvu Poslanika, čija osoba i položaj su ih svakako impresionirali. Stimulirajući njihovu ineteligenciju i dajući im priliku da govore, koristio je način vođstva koji je omogućio ashabima da se izraze i da imaju inicijativu.

Habbab ibnu-l-Munzir je bio najizrazitiji primjer toga u vrijeme o kojem govorimo. Kada je stigao na Bedr, Poslanik je postavio logor u blizini prvog bunara na koji je naišao. Vidjevši to, Habbab mu je došao i upitao ga: „Je li ti ovo mjesto gdje smo se zaustavili od Boga objavljeno, pa se ne smijemo pomjeriti naprijed ili natrag ili je to tvoje mišljenje i strategija?“[xiii] Poslanik je potvrdio da je to njegovo lično mišljenje; Habbab je potom sugerirao drugi plan koji se sastojao u tome da se ulogore u blizini najvećeg izvora, najbližeg smjeru iz kojeg bi neprijatelj trebao doći, a da ostale izvore zatvore kako neprijatelj ne bi mogao dobiti vodu. Za vrijeme bitke, muslimanski protivnici će se suočiti sa poteškoćama. Muhammed a. s. je pažljivo saslušao obrazloženje i odmah ga prihvatio: logor je pomjeren, a Habbabov plan primijenjen.

Ovaj primjer pokazuje da su ashabi pravili razliku između Objave koju je Poslanik primao, kojoj su se bez ikakve primisli pokoravali, i mišljenja Muhammeda a. s. kao čovjeka, o kojem se može raspravljati, koje se može unaprijediti ili odbaciti. Poslanikov autoritet u ljudskim poslovima nije bio autokratski niti neograničen; dozvoljavao je svojim ashabima znatnu ulogu u konsultacijama, a njegova učenja su, kako smo vidjeli, stvorila uvjete za sticanje kritičkih i kreativnih sposobnosti. Poslanik je svojim ashabima, i muškarcima i ženama podjednako, dao načina i povjerenja da budu autonomni, da se usude obratiti mu se i proturječiti a da se to nikada ne smatra nedostatkom poštovanja prema njegovom statusu. Ovakvim pristupom, on je pokazao svoje duboko poštovanje prema njihovoj inteligenciji i njihovom srcu: zauzvrat, oni su voljeli svoga Poslanika, svoga vođu, zbog njegove pažnje, njegove pristupačnosti i traženja da u svoj punini koriste svoje sposobnosti.

 

BITKA NA BEDRU

 

Kada je postalo jasno da je karavan izmakao i da je pravi rat na pomolu, Muhammed a. s. je pokušao odvratiti Kurejšije od ratnog izbora. Poslao je Omera ibn El-Hattaba da im sugerira da se vrate i izbjegnu sukob. Među kurejšijskim liderima, neki su također željeli izbjeći rat, a Utba, jedan od njih, čak je ponudio da plati krvarinu za njihovog saveznika koji je ubijen tokom svetog mjeseca. Međutim, to se nije desilo: zagovornici rata među Kurejšijama bili su odlučni, a znali su da je brojnost očito na njihovoj strani. Ustvari, Omerovo nastojanje su smatrali znakom slabosti. Ovo im je bila zgodna prilika da unište muslimansku zajednicu i da se otarase Muhammeda a. s.

Poslanik je imao nekoliko nadahnuća i snova. Shvatio je da će ovaj susret sa Kurejšijama rezultirati ratom i da će ishod biti u njegovu korist. Usrdno je molio Allaha dž. š. i hrabrio ashabe da budu odlučni i ustrajni. Najavio im je: „Tako mi Onoga u čijoj ruci je Muhammedova duša, ko god danas pogine, boreći se sa nadom u nagradu, napredujući a ne uzmičući, Allah će ga direktno uvesti u Džennet!“[xiv] Dugo je bio na sedždi, moleći Allaha dž. š. da ispuni svoje obećanje, zaštiti njegovu zajednicu i muslimanima podari pobjedu, sve dok ga Ebu Bekr nije pozvao da prestane, ubijeđen da ga Bog neće napustiti.

Bitka će se dogoditi u mjesecu ramazanu, 17. njegovog dana, druge godine po Hidžri (624.). Putem prema Bedru, Poslanik je podsjetio muslimane koji su željeli postiti da to nije obaveza na putovanju: „Nije dobročinstvo postiti na putovanju; dužnost vam je da koristite na pravi način olakšice (ruhsa) koje vam je Allah dao. Prihvatite ih!“[xv] Svaka životna okolnost bila je zgodna da se muslimani podsjete na vjerska učenja, a Poslanik je insistirao na olakšicama koje su date vjernicima, koji vjeru trebaju doživljavati kao olakšanje i obveseljavanje a ne kao prisilu: „Olakšavajte a ne otežavajte. Obveseljujte, a ne odbijajte!“[xvi] Poslanik se tom prilikom javno napio vode kako bi primjerom pokazao ashabima.

Bitka je počela sa tri dvoboja u kojima su učestvovali Hamza, Alija i Ubejdullah ibn Haris: Hamza i Alija su savladali protivnike, ali je Ubejdullah smrtno ranjen. Tada je počela bitka i muslimani su pokazali takvu riješenost da su Kurejšije vrlo brzo bili poraženi, iako su bili tri puta brojniji. Objava kasnije spominje stalnu Božiju zaštitu tokom bitke, Njegove meleke i ispunjenje Njegovog obećanja: Allah vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili malobrojni . zato se bojte Allaha, da biste bili zahvalni.[xvii] Ova pobjeda je bila prekretnica: kurejšijski položaj i nadmoć bili su ozbiljno uzdrmani a vijesti o njihovom porazu su se poput požara širile Poluostrvom.

Muslimani su izgubili 14 ratnika, dok su Mekkelije izgubili više od 70, uključujući Ebu Džehla, jednog od najvatrenijih protivnika islama, koji je bio najgorljiviji pristalica vođenja bitke. Abbas, Poslanikov amidža (kojem se on povjerio u Mekki i koji je bio upućen u pripreme za seobu), bio je među 70 kurejšijskih zarobljenika.

 

U MEKKI I U MEDINI

 

Kurejšijski povratak u Mekku bio je bolan, jer je većina rodova ostala bez nekog svog pripadnika. Neki su već pozivali na osvetu, poput Hind, koja je u bici izgubila oca, brata i amidžu. Zaklela se da će se napiti Hamzine krvi, jer joj je on ubio oca i amidžu. Kurejšijski vođe nisu gubili vrijeme za djelovanje, već su stali sklapati saveze sa susjednim gradovima i plemenima za borbu protiv muslimana, osvetu za poniženje i uklanjanje muslimana sa Poluostrva.

Ebu Leheb, kojeg je slabo zdravlje spriječilo da uzme učešća u bici, ostao je u Mekki. Tražio je od Ebu Sufjana da mu kaže šta se dogodilo i zbog čega su doživjeli poraz.[xviii] Dok mu je ovaj pričao, rob koji je sjedio u blizini, a koji je dotad tajio prihvatanje islama, nije mogao obuzdati svoju radost, pa je otkriven. Ebu Leheb ga je ščepao i divljački ga pretukao. Ummu-l-Fadl, Ebu Lehebova snaha i Abbasova supruga, koja je također bila prisutna i koja je također bila potajno prihvatila islam, skočila je na djevera i ubola ga kočićem za vezivanje šatora. Duboka rana na glavi se inficirala narednih dana a infekcija se kasnije proširila na čitavo Ebu Lehebovo tijelo; umro je kroz nekoliko sedmica. I Ebu Leheb i njegova žena su uvijek izražavali neskrivenu mržnju prema islamu i Kur'an je, godinama ranije, najavio njegovu sudbinu i sudbinu njegove žene.[xix] Za razliku od nekih tlačitelja koji su se kasnije promijenili, Ebu Leheb i žena mu nikada nisu pokazali ni najmanje simpatije za Muhammeda a. s. i njegovu misiju. Ebu Lehebova smrt je potvrdila ono što je Objava najavila: oboje će do kraja ostati u redovima onih koji odbijaju i prkose.

Muslimani su pokopali svoje poginule i pripremali se za povratak u Medinu. Imali su 70 zarobljenika i Poslanik je sa Ebu Bekrom i Omerom raspravljao o njihovoj sudbini. Omer je želio da oni budu pogubljeni, sa čim se nije slagao Ebu Bekr. Muhammed a. s. je odlučio da ih poštedi, osim dvojice koji su bili posebno okrutni prema muslimanima u Mekki, ponižavajući ih i mučeći do smrti. Zadržavanje zarobljenika je za Kurejšije predstavljalo dodatno poniženje, jer su morali ići u Medinu i platiti otkup (koji je također donio muslimanima znatnu dobit). Međutim, kur'anska objava kori Poslanika za takav izbor, koji je uistinu bio uglavnom motiviran željom za dobiti.[xx]

Nadalje, muslimani su se već sporječkali oko podjele ratnog plijena i pojavila su se različita mišljenja o zaslugama različitih grupa vojnika i načinu na koji plijen treba biti raspodijeljen. Predislamski običaj, po kojem je količina plijena dobijenog nakon rata doprinosila slavi i časti pobjednika, ostao je duboko ukorijenjen. Kur'anska objava govori o tom sporu i izjavljuje da plijen pripada „Allahu i Poslaniku,“ što implicira da će ga Poslanik podijeliti ravnopravno po kur'anskim uputama, okončavajući na taj način takve nesporazume.[xxi] Muhammed a. s. se neprestano susretao sa takvim nesporazumima među ashabima i svaki put su Objava ili sam Poslanik ponavljali da se oni moraju upitati šta im je namjera: traže li bogatstvo na ovom ili mir na drugom svijetu? Oni su ostali ljudska stvorenja, sa svojom slabošću i porivima; trebali su im podsjetnici, duhovni odgoj i strpljenje, kao i svakome drugom, bilo da su u Poslanikovoj blizini ili drugdje tokom ljudske povijesti. Historija nas, napokon, uči da ništa i niko ne mogu biti idealizirani.

Kada su stigli u Medinu, Poslanik je obaviješten o smrti kćerke Rukajje, supruge Osman ibn Affana. Upravo je izgubio prve ashabe, a sada mu stižu vijesti za kćerku, dok se on vraća iz pobjedonosnog pohoda. Mješavina tuge i radosti podsjetila ga je na krhkost života i, još jednom, na njegovu suštinsku povezanost sa Jedinim kroz poteškoće i uspjehe. Ništa nije postignuto da bi beskrajno trajalo. Kasnije će se Osman oženiti drugom Poslanikovom kćerkom Ummu Kulsum, dok će se Poslanik oženiti Hafsom, kćerkom Omer ibn Hattaba, koja će doći živjeti u jedan od stanova u blizini džamije.

Počeli su pregovori sa rodbinom zarobljenika. Neki rođaci su dolazili i plaćali otkupninu, odvodeći sa sobom oslobođene zarobljenike. Drugi zarobljenici su oslobođeni bez otkupnine, dok se sa siromašnima postupalo od slučaja do slučaja, uzimajući u obzir pojedinačne okolnosti. Naprimjer, oni zarobljenici koji su znali čitati i pisati a nisu mogli platiti otkup obavezali su se da u zamjenu za oslobađanje nauče po 10 medinskih mladih čitati i pisati. Poslanik je još jednom pokazao važnost znanja putem poruke koju je odaslao svojoj zajednici: bilo da je rat ili mir, znanje – učenje, čitanje i pisanje – ljudima pruža bitne kvalifikacije i daje im dostojanstvo. Znanje koje su posjedovali neki zarobljenici bilo je njihovo bogatstvo i postalo je njihova otkupnina.

 

BENU KAJNUKA’

 

Mjeseci koji su slijedili nakon povratka sa Bedra donijeli su teškoće na regionalnom nivou. Samo nekoliko dana nakon povratka sa Bedra, Poslanik je morao sa 200 ljudi krenuti do sela koja su pripadala plemenima Benu Salim i Benu Gatafan u području El-Kudra kako bi okončao zavjeru i preduprijedio moguće štetne posljedice. Žitelji su pobjegli. Sada je bilo jasno da se položaj muslimanske zajednice promijenio. Mnogi gradovi u toj oblasti, kao i oni koji nisu zaključili nikakav savez, plašili su se vojne, političke i simboličke () moći koju je Muhammed a. s. dobijao na Arabijskom poluostrvu.

Poslanik je stalno dobijao podatke o inicijativama i pokušajima stvaranja savezništava koje su poduzimali kurejšijski lideri kako bi utažili žeđ za osvetom. Jedno snoviđenje mu je pomoglo da osujeti pokušaj ubistva od strane Umejr ibn Vehba, koji je, zapanjen time da je Poslanik znao za pokušaj, odmah prihvatio islam. Muhammed a. s. je, međutim, znao da će Kurejšije uskoro poduzeti akciju širih razmjera uz pomoć što više plemena koja mognu mobilizirati.

Nakon povratka sa Bedra, Poslanik je primijetio da su neki Medinelije razočarani i zabrinuti muslimanskim uspjehom. Identificirao je jedan broj licemjera koji su prihvatili islam radi vlastitih interesa i političkih kalkulacija. Znao je također da se ne može pouzdati u neke potpisnika sporazuma o savezništvu koji je potpisan po dolasku u Medinu i da oni neće oklijevati da se okrenu protiv njega čim im se ukaže prilika. Muhammed a. s. je primio objavu koja ga je pozivala na oprez: Čim primjetiš vjerolomstvo nekog plemena, i ti njemu isto tako otkaži ugovor. Allah uistinu ne voli vjerolomnike.[xxii] Otada je Poslanik jednostavno držao na oku aktivnosti različitih grupa, prihvatajući tvrdnje licemjera u njihovom doslovnom obliku i strogo poštujući uvjete sporazuma, jer mu je objava savjetovala da pokaže oprez i mudrost: Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha.[xxiii]

Jevrejsko pleme Benu Kajnuka’ je bilo jedino od tri jevrejska plemena nastanjena na području Medine koje je živjelo unutar grada. Bili su potpisnici sporazuma. Međutim, Poslaniku su iz njihovih redova stigle alarmantne vijesti o izdaji i mogućoj zavjeri. Da utvrdi šta se uistinu zbiva i da Benu Kajnuka’ da do znanja da ne mogu činiti šta im je volja, Muhammed a. s. ih je posjetio i pozvao da uzmu pouku iz kurejšijskog poraza. Lideri Benu Kajnuka'a su mu nadmeno odgovorili da se stvari ne bi odvijale na taj način kada bi oni zaratili protiv njega, jer bi oni zasigurno pobijedili. Ovaj prijeteći odgovor bio je potvrda Muhammedovih a. s. sumnji: oni su postali neprijateljski nastrojeni prema muslimanima.

Nekoliko dana kasnije, neka muslimanka je, kao obično, otišla na pijacu Benu Kajnuka'a; tamo je osramoćena od strane trgovca koji joj je, dok je sjedila, vezao odjeću na leđima, tako da joj se, kada je ustala, otkrio zadnji dio tijela. Neki musliman koji je bio svjedok slučaja, htio je intervenirati: došlo je do borbe i obojica su od zadobijenih rana podlegli. Po odredbama sporazuma, takve slučajeve je trebao miroljubivo i u skladu sa principima pravde i časti riješiti Poslanik. Ali, Benu Kajnuka’ su iznevjerili sporazum pokušavši stupiti u savez sa Ibn Ubejjom, licemjerom sa kojim su već neko vrijeme pregovarali i za kojeg su se nadali da im može pomoći da u toj oblasti mobilizira njihove saveznike kako bi se borili protiv muslimana.

Muhammed a. s. je brzo reagirao, okupivši vojsku i odmah opsjednuvši utvrdu u koju su se sklonili Benu Kajnuka’. Oni su se nadali vanjskoj podršci iz muslimanskih redova, od licemjera koji su samo formalno prihvatili islam i koji su uvijek uvjeravali Benu Kajnuka’ da žele da muslimanska zajednica bude uništena. Podrška, međutim, nije došla i Benu Kajnuka’ su se nakon dvosedmične opsade predali.

Poslanik se sjetio objave po kojoj „nijednom vjerovjesniku nije dopušteno da drži zarobljenike“[xxiv]. Imao je mogućnost da smakne muškarce iz izdajničkog plemena koji su prekršili sporazum a deportira žene i djecu, kakav je bio običaj nakon pobjede u ratu. To mu je omogućilo da pošalje snažnu poruku susjednim plemenima o sudbini koja čeka svakoga ko izda ili napadne muslimansku zajednicu. Primio je objavu koja na to ukazuje: „Ako se u borbi s njima sukobiš, tako ih razjuri da se opamete oni koji su iza njih.“[xxv] Muhammed a. s. je ipak primio Ibn Ubejja – čijeg licemjerja i zakulisnog djelovanja je bio svjestan – kada je došao posredovati u korist Benu Kajnuka'a. Ponovo je odlučio poštedjeti živote zarobljenika, ali je tražio da im se zaplijene imeci i da odu van grada. Oni su se sklonili kod nekih plemena u okolnim naseljima, ali nisu prestali kovati urote protiv Poslanika. Naprotiv, poniženje koje su doživjeli povećalo je njihovu mržnju: broj neprijatelja Muhammeda a. s. je rastao, a mržnja se produbljavala. On je to znao i pozivao je svoje ashabe na mudrost i strpljenje, kao i na opreznost.


[i] Često se pravi razlika između dviju vrsta pohoda: serijja (mn. seraja) je pohod u kojem nije učestvovao Poslanik, dok je gazve (mn. gazevat) pohod u kojem je on učestvovao.

[ii] Kur’an, 22:39-40.

[iii] Kur’an, 22:40.

[iv] Kur’an, 2:251.

[v] Kur’an, 2:30.

[vi] Kur’an, 2:144.

[vii] Osman ibn Affan će poslije postati treći halifa.

[viii] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 3:161.

[ix] Isto, 3:162.

[x] Prenose Buharija i Muslim.

[xi] Prenosi Muslim.

[xii] Prenosi Buharija.

[xiii] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 3:167

[xiv]. Isto, 3:175.

[xv] Vjerodostojan hadis koji prenosi Munziri.

[xvi] Prenose Buharija i Muslim.

[xvii] Kur’an, 3:123.

[xviii] Po nekim prikazima, bio je to Mugire ibn El-Haris, obični vojnik u kurejšijskoj vojsci, a ne Ebu Sufjan.

[xix] Kur’an, 111. Ebu Leheb je jedina osoba koja je poimenično prokleta u Kur'anu.

[xx] Kur’an, 8:67-68.

[xxi] Kur’an, 8:1.

[xxii] Kur’an, 8:58.

[xxiii] Kur’an, 8:61.

[xxiv] Kur’an, 8:67.

[xxv] Kur’an, 8:57.

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: