STOPAMA BOŽJEG POSLANIKA – sedmi dio


ISKUŠENJA, UZDIGNUĆE I NADE

Situacija u Mekki je postajala sve teža. Među najvatrenijim protivnicima islama, zajedno sa Ebu Lehebom i Ebu Džehlom, bio je i Omer ibnu-l-Hattab. Potonji se već istakao pretukavši neku novoobraćenu ženu.

OMER IBNU-L-HATTAB

Omer je bio bijesan zbog promjene okolnosti. Odlučio je da je jedino što je preostalo da se učini ubiti Poslanika. Bio je to najpouzdaniji način da se okončaju nered i pobuna koji su rasli i prijetili cijelom mekkanskom društvu.

Krenuo je od kuće sa isukanom sabljom, tražeći Muhammeda a. s. Putem je sreo Nu'ajm ibn Abdullaha, koji je potajno prihvatio islam. Ovaj ga je upitao zašto je tako ljut, a Omer mu je kazao svoju namjeru da ubije Poslanika. Nu'ajm je brzo smislio kako da ga odvrati od nakane: savjetovao ga je da prvo svoju porodicu dovede u red, prije nego što se pozabavi Muhammedom a. s. Izvijestio ga je da su njegova sestra Fatima i zet mu Sa'id već prihvatili islam. Zapanjen i razjaren, Omer je promijenio plan i uputio se sestrinoj kući.

Ona i njen muž su čitali i proučavali Kur'an sa mladim ashabom Habbabom kada su čuli da im se neko približava kući. Habbab je prestao učiti i sakrio se. Omer je čuo glas učenja iznutra, bahnuo unutra i odmah upitao šta su to učili. Oboje su zanijekali, ali je on uporno tvrdio da ih je čuo kako nešto uče. Odbili su da o tome raspravljaju, što je Omera još više razbijesnilo. Krenuo je da udari zeta, a kada je sestra pokušala da se umiješa udario je nju, okrvavivši je. Vidjevši krv na sestrinom licu, Omer se trenutno zaustavio. U tom trenutku ona je uzviknula odvažno: „Jeste, mi smo muslimani i vjerujemo u Allaha dž. š. i Njegovog poslanika. Čini sad šta ti je volja!“[i] Omer je ustuknuo; bio je rastrgan između žaljenja što je povrijedio sestru i zapanjenosti novošću koju je upravo čuo. Tražio je od sestre da mu da tekst koji su učili kada je došao. Ona je tražila da se prvo očisti uzimajući abdest. Otriježnjen ali još uvijek uznemiren, Omer je pristao, abdestio se i počeo učiti:

„Ta-ha. Ne objavljujemo Kur'an da se mučiš, već da bude pouka onome koji se boji, – objavljuje ga stvoritelj Zemlje i nebesa visokih, Milostiv, koji upravlja svemirom svim. Njegovo je što je na nebesima i što je na Zemlji i što je između njih i što je pod zemljom! Ako se ti glasno moliš, – pa, On zna i šta drugom tajno rekneš i što samo pomisliš! Allah, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima!“[ii]

Bili su to prvi ajeti, a Omer je nastavio i proučio i ostatak teksta, koji je bio prikaz Božijeg poziva Musau a. s.  na planini Sinaju, sve do ovog ajeta:

„Ja sam, uisitnu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj da bih ti uvijek na umu bio!“[iii]

Omer je prestao učiti i izrazio svoje oduševljenje ljepotom i uzvišenošću ovih riječi. Habbab je, ohrabren Omerovom očito dobrom reakcijom, izašao iz skrovišta i izvijestio ga da je čuo Poslanika kako moli Boga da njegovu zajednicu podrži putem obraćenja Ebu-l-Hakema ili Omer ibn Hattaba.[iv]

Omer ga je pitao gdje je Muhammed, a kada mu je on rekao da je u El-Erkamovoj kući, Omer je krenuo tamo. Kada je stigao, oni koji su bili unutra su bili zabrinuti, jer je još uvijek za pojasom imao sablju. Poslanik im je, međutim, rekao da ga puste unutra, a Omer je odmah izrazio namjeru da postane musliman. Poslanik je uzviknuo: „Allahu ekber!“ i ovo obraćenje primio kao odgovor na svoju molbu.

Poslanik je znao da on nema vlast nad ljudskim srcima. Pred progonima, u velikim poteškoćama, okrenuo se Bogu dž. š., nadajući se da će on uputiti jednog od te dvojice ljudi za koje je znao da posjeduju osobine i moć da preokrenu poredak stvari. Poslanik je naravno znao da samo Bog ima moć da uputi srca. Za neke pojedince, preobraćenje je bilo dugačak proces koji je tražio godine preispitivanja, sumnji, koraka naprijed i nazad, dok je za druge preobraćanje bilo trenutačno, odmah nakon slušanja učenja određenog teksta ili kao reakcija na određeno ponašanje ili gestu. To se ne može objasniti. Obraćenja koja najduže traju ne moraju nužno biti najčvršća, niti obrnuto: kada je u pitanju obraćanje nema logike i sve što ostaje jeste izvanredna božanska moć. Omer je krenuo od kuće riješen da ubije Poslanika, zaslijepljen svojim apsolutnim nijekanjem Jedinog Boga; nekoliko sati kasnije bio je promijenjen, preoblikovan obraćenjem izazvanim tekstom i značenjem koji dolaze od Boga. Postao je jedan od najvjernijih drugova čovjeka kojeg je želio ubiti. Niko od muslimana nije mogao zamisliti da će Omer prihvatiti poruku islama prema kojoj je izražavao tako žestoko neprijateljstvo. Ovaj obrat srca bio je znak i nosio je dvostruku poruku: Bogu ništa nije nemoguće i ni o kome niti o čemu ne treba donositi konačne sudove. Bio je to novi podsjetnik na potrebu poniznosti u svim prilikama: imati na umu Božiju beskrajnu moć, znači imati zdrav osjećaj samokritičnosti i sustezati se od donošenja sudova o drugima. Stoga je Poslanik, napredujući u svome odnosu sa Bogom dž. š. i postajući svakim danom sve više uzorom svojim drugovima i za dolazeća vremena, bio sve ponizniji i skromniji, pokazujući to u svome bitisanju, znanju i prosuđivanju.

Omer kakav je bio, hrabar i duhom jak, odlučio je da svoje obraćenje obznani. Odmah je otišao Ebu Džehlu i rekao mu novost, a Poslaniku je predložio da trebaju javno klanjati kod Ka'be.[v] To je uključivalo određeni rizik, ali je kurejšijskim glavešinama pokazivalo da su muslimani tu među njima i da su odlučni. Omer i Hamza, obojica poznati kao jake ličnosti, ušli su na čelu grupe kod Kabe i muslimani su klanjali u grupi a da se niko nije usudio da se umiješa i spriječi ih.

 

IZOPĆAVANJE

 

Međutim, stvari su otišle predaleko. Tenzije su se svakodnevno povećavale i kurejšijski prvaci su, sastavši se kako bi pokušali stati ukraj ovoj sporoj ekspanziji, osjetili potrebu da poduzmu radikalnije mjere. Prvi obraćenici su dolazili iz svih plemena, što je onemogućavalo pribjegavanje strategiji uobičajenih savezništava. Nakon duge i žustre rasprave, koja je rodove podijelila iznutra, odlučili su da izopće čitav rod Benu Hašim, kojem je pripadao Muhammed a. s.  i uvedu potpuni bojkot roda i njegovih pripadnika.

Sporazum je potpisalo oko 40 kurejšijskih prvaka, a obješen je u Kabi, kako bi se istaknula ozbiljnost i neopozivost odluke. Ebu Leheb, koji je i sam pripadao porodici Hašim, odlučio je iznevjeriti rod i dati podršku izopćavanju, potezu koji je kršio tradicionalni kodeks časti. Ebu Talib je zauzeo suprotan stav i nastavio podržavati svoga bratića, prinudivši Kurejšije da de facto u bojkot uključe i rod Muttalib. Odluka je bila radikalna, jer je značila izbjegavanje bilo kakvog kontakta sa pripadnicima roda – nije više bilo moguće ženiti se od njih ili udavati za njih, trgovati sa njima, sklapati bilo kakve ugovore i slično. Bojkot je trebao biti sveobuhvatan i trajati sve dok dva roda budu dopuštala Muhammedu a. s. da propovijeda svoju poruku; oni su željeli da on okonča svoju misiju i da nikada više ne govori o Jednome Bogu.

Bojeći se za svoju sigurnost, rodovi Benu Hašim i Muttalib odlučili su da se zajedno presele u isto područje u mekkanskoj dolini. Mada bojkot nije bio totalan – rodbina im je potajno dostavljala hranu i druge potrepštine – situacija je postala ozbiljna i sve više njih je trpilo bolest i glad. Izopćenje je trajalo više od tri godine i ekonomski je oslabilo dva roda. Ebu Bekr je kao rezultat bojkota izgubio većinu svoga imetka, a društveni i psihološki pritisak bio je nepodnošljiv.

Mnogi među Kurejšijama su mislili da je ovaj bojkot nepotreban, ako ne i beskoristan. Neki su naravno bili vezani sa rodom rodbinskim vezama, koje je bilo nemoguće prenebregnuti ili iznevjeriti. Tokom te tri godine bilo je više pokušaja da se okonča izopćavanje, ali oni nisu uspjeli jer je nekoliko ključnih ličnosti, poput Ebu Leheba i Ebu Džehla, odbijalo da o tome raspravlja. Naposljetku je do promjene došlo inicijativom nekoliko pojedinaca koji su potražili saveznike u svim rodovima. Dok su ljudi bili okupljeni oko Kabe, jedan od njih se obratio ostalima, prigovarajući bojkotu Benu Hašima; drugi čovjek u grupi mu se pridružio, pa još jedan, pa četvrti. Ebu Džehl je pokušao intervenirati, ali je skup, čija većina je bila istoga mišljenja ali se nije usuđivala izgovoriti ga, premoćno bio protiv bojkota. Jedan od onih koji su inicirali ovaj mali ustanak ušao je u Kabu, uzeo tekst koji nameće bojkot i rastrgao ga. Tvrdolinijaši su osjetili da više nema smisla opirati se i zabrana je ukinuta. Dva izopćena klana su vidno odahnula, jer je situacija bila do tada bila nesnošljiva.

 

GODINA TUGE

 

Za nekoliko mjeseci nakon okončanja bojkota, stanje male muslimanske zajednice se popravilo. Ponovo su mogli razvijati prijateljske i poslovne odnose sa Kurejšijama. Poslanik je nastavio dostavljati poruku i očevidnost (vidljivost, javnost) koju je tražio Omer ibn Hattab postala je svakodnevna realnost u Mekki, mada napadi i progonjenja nisu prestali. Stvari će se, međutim, uskoro dramatično promijeniti. Poslanikova supruga Hatidža umire ubrzo nakon ukidanja bojkota. Ona je bila Muhammedova a. s. supruga, sudrug u vjerovanju i najpouzdaniji oslonac tokom više od 25 godina. Preselila je na Ahiret devet godina nakon početka misije, 619. godine.

Poslanikova tuga je bila duboka: od Džebraila je vrlo rano primio vijest o odabranosti njegove žene i znao je da je Hatidžino prisustvo pored njega jedan od znakova Božije zaštite i ljubavi. U svjetlu njenog prisustva i uloge koju je igrala u njegovom životu mogu se dokučiti moguća višestruka značenja ajeta koji će biti objavljen mnogo kasnije, a koji opisuje odnos između muža i žene: „One su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća.“[vi] Ona je bila odjeća koja štiti (emotivno koliko i fizički), pokriva (slabosti i dvojbe) i unosi toplinu, snagu, dostojanstvo i čednost.

Dogodilo se to malo prije nego što se razbolio Poslanikov amidža Ebu Talib, zahvaljujući kojem je tako dugo uživao zaštitu od Kurejšija. Ebu Talib je potvrdio da je bio sretan što je bio u prilici zaštititi svoga bratića, koji je uvijek bio skroman i pravedan. Muhammed a. s. ga je pozvao da izgovori svjedočenje vjere (kelime-i-šehadet) prije smrti, kako bi se on mogao za njega zauzeti kod Allaha dž. š. Ebu Talib je, vođen rodovskim kodeksom časti, rekao da se boji da bi Kurejšije rekli da je to učinio iz straha od smrti. Nisu imali vremena da o tome raspravljaju: Ebu Talib je umro dok je Poslanik bio uz njega. Ovaj čovjek koji je odvažno mladom čovjeku podario svoju zaštitu, kao i svoju ljubav i poštovanje, nije prihvatio islam. Muhammed a. s. ga je volio i poštovao i njegova tuga je bila sve jača. Iz ove tuge i bespomoćnosti, ajet objavljen u vezi ovog događaja izvlači vječitu pouku o sklonostima i tajnama srca: „Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti želiš da uputiš, – Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji će pravim putem poći.“[vii]

U roku od nekoliko mjeseci, Poslanik je, čini se, postao dvostruko ranjiviji: izgubio je osobu koja mu je pružala ljubav i osobu koja mu je pružala zaštitu. Uprkos toj žalosti, trebao je reagirati brzo i naći načina da zaštiti zajednicu muslimana koji su ostali u Mekki. Muhammed a. s. je odlučio podršku potražiti van grada.

 

TAIF, ROB

 

Poslanik je otišao u grad Taif i razgovarao sa starješinama plemena Sekif, nadajući se da će poslušati poruku islama i pristati da zaštite muslimane od neprijatelja. Međutim, naišao je na vrlo hladan prijem, a starješine su izvrgle ruglu njegovu tvrdnju da je poslanik. Ako je to što tvrdi, pitali su oni, kako Bog može dozvoliti da Njegov poslanik traži potporu kod stranih plemena? Ne samo da su odbili da sa njim raspravljaju, već su stanovništvo nahuškali protiv njega: dok je odlazio, zlostavljali su ga, a djeca su ga gađala kamenjem. Sve ih se više iskupljalo, vrijeđajući ga u prolazu, dok se naposljetku nije sklonio u neki voćnjak kako bi izmakao progoniteljima. Sam, ne nalazeći zaštitu kod ljudi, obraća se Jedinome i moli:

„O, Bože, samo Tebi se tužim zbog svoje slabosti, oskudice sredstava i moje inferiornosti u očima ljudi. O Najmilostiviji, Ti si Gospodar slabih i moj Gospodar (Rabb, Odgojitelj). Kome me prepuštaš? Strancu koji će me kinjiti ili neprijatelju kojem si dao vlast nadamnom? Ne marim zbog toga ako Ti nisi ljut na mene, ali bi mi bilo lagodnije u Tvom okrilju! Utječem se Svjetlu Tvojega Lica, koje osvjetljava sve tmine i zahvaaljujući kojem na dunjaluku i Ahiretu biva sve kako treba od toga da me snađe Tvoja srdžba ili Tvoja nemilost. Ti imaš pravo opominjati sve dok nečim ne budeš zadovoljan. Nema moći niti snage osim uz Tebe![viii]

Kada nije bilo nikakvog drugog puta, on se okrenuo Jedinom, svome Zaštitniku i Prijatelju. Njegova pitanja nisu izražavala sumnju u njegovu misiju, već njegovu ljudsku bespomoćnost i njegovo neznanje o samo Bogu poznatim svrhama. U tom trenutku, daleko od drugih ljudi, u osami svoga vjerovanja i svom povjerenju u Najmilostivijeg, on se doslovce i potpuno predao u Božije ruke; u tom smislu, ova dova otkriva svo povjerenje i smirenost koje je Muhammed a. s. crpio iz svoje veze sa Najbližim. Ova dova, koja je postala vrlo poznata, govori o ljudskoj bespomoćnosti i Poslanikovoj izuzetnoj duhovnoj snazi. Naoko sam i bez potpore, znao je da nije sam.

Dvojica vlasnika voćnjaka izdaleka su vidjeli Muhammeda a. s. kada je ušao i primijetili su kako je digao ruke i molio Boga. Poslali su svoga roba Addasa, mladića koji je bio kršćanin, da mu dadne grozd grožđa. Kada mu je Addas dao grožđe, čuo je Poslanika kako izgovara riječi: „ Bismillah!“ (U ime Allaha, sa imenom Allaha). Addas je bio krajnje iznenađen, pa se raspitao o identitetu ovoga čovjeka, koji je kazao riječi koje on, kršćanin, nikada nije čuo od mnogobožaca. Muhammed a. s. ga je pitao odakle je, a Addas je rekao da dolazi iz Ninive. Poslanik je dodao: „Zemlje pravednog Junusa, sina Matte!“ Mladić je bio zapanjen i pitao se kako to ovaj čovjek može znati. Nakon što mu je kazao da je kršćanin, Addas ga je pitao ko je on i kako je dobio to znanje. Poslanik mu je rekao: „Junus je moj brat. On je bio poslanik, a i ja sam poslanik.“[ix]

Addas je neko vrijeme zurio u njega, potom ga je poljubio u glavu, ruke i stopala; njegov gospodar je bio šokiran time, a kada im se vratio rekao im je da samo poslanik može znati ono što ovaj čovjek zna. Addas je odmah prihvatio islam, nakon nekoliko minuta razgovora. Kršćanski kralj Abesinije odmah je prepoznao vezu između dviju poruka, a sada je mladi rob kršćanin imao istu intuiciju. Već dva puta, u tugi i izolovanosti, Muhammed a. s. je na svome putu sreo kršćane koji su mu ponudili povjerenje, poštovanje i utočište: kralj je izrazio dobrodošlicu muslimanima i pružio im sigurnost, rob je poslužio njihovog Poslanika kada su svi drugi odbijali njega i njegovu poruku.

Poslanik je potom krenuo u Mekku. Na putu je sreo konjanika i zamolio ga da jednog mekkanskog velikodostojnika koji mu je bio rođak upita hoće li pristati da Muhammedu pruži zaštitu. Konjanik se složio, ali je velikodostojnik odbio, kao i drugi vođa čiju podršku je Muhammed a. s. tražio. Poslanik nije želio ući u Mekku u takvim okolnostima pa se sklonio u pećinu Hira, u kojoj je dobio prvu Objavu. Tek je treći pojedinac kojem se obratio, Mut'im, predvodnik roda Nevfel, pristao pružiti mu zaštitu, pozdravljajući ga pored Ka'be kako bi obznanio tu činjenicu.

 

NOĆNO PUTOVANJE

 

Poslanik je volio noću odlaziti kod Kabe. Satima bi ostajao tamo, moleći se Allahu dž. š. Jedne noći, iznenada se osjetio izuzetno umorno i pospano.[x] Legao je u blizini Kabe i zaspao. Muhammed a. s. prenosi da mu je tada došao melek Džebrail. Dva puta ga je prodrmao da ga probudi, ali je on nastavio spavati; kada ga je prodrmao treći put, on se probudio. Džebrail ga je poveo do vrata Hrama, gdje ga je čekala bijela jahaća životinja (nešto između mule i magarca, ali sa krilima). Uzjahao je životinju zvanu Burak i sa Džebrailom krenuo put Jerusalema. Tamo se susreo sa skupinom prethodnih poslanika (Ibrahimom, Musaom i drugima), predvodeći ih u namazu na mjestu gdje je nekada bio Hram. Kada je namaz bio završen, Poslanik se sa Džebrailom uspeo izvan prostora i vremena. Na svome putu, penjući se kroz sedam nebesa, ponovo je susreo razne poslanike. Viđenje nebesa i ljepote horizonata prožimalo je njegovo biće. Na kraju je stigao do Lotosa na Krajnjoj granici (Sidretu-l-munteha). Tu je primo zapovijest o obavljanju pet dnevnih namaza i objavu ajeta koji sadrži elemente muslimanskog vjerovanja:[xi]

„Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici. Svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: “Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih.” I oni govore: “Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš; Tebi ćemo se vratiti.”“[xii]

Muhammeda a. s. su potom Džebrail i Burak vratili do Jerusalema, a odatle u Mekku. Na putu natrag, prošao je pored nekih karavana koji su također putovali u Mekku. Kada je stigao u Mekku, još je bila noć. Melek i Burak su otišli, a on je produžio kući Ummu Hani’, jedne od najpovjerljivijih sahabijki. Kazao joj je šta mu se dogodilo, a ona mu je savjetovala da to nikome ne kazuje, što je on odbio poslušati. Kasnije Kur'an spominje ovo iksustvo u dva različita odlomka. Jedan je u suri čiji naziv, El-Isra (Noćno putovanje), direktno upućuje na događaj:

„Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uisitinu, sve čuje i sve vidi.“[xiii]

Drugi je u suri En-Nedžm:

„to je samo Objava koja mu se obznanjuje, uči ga jedan ogromne snage, razboriti, koji se pojavio u liku svome na obzorju najvišem, zatim se približio, pa nadnio blizu koliko dva luka ili bliže i objavio robu Njegovu ono što je objavio, srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio? On ga je i drugi put vidio, kod Sidretu-l muntehaa kod kojeg je džennetsko prebivalište, kad je Sidru pokrivalo ono što je pokrivalo, pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara.“[xiv]

Noćno putovanje (Isra’) i Uspinjanje (Mi'radž) izazvali su brojne komentare i kada je Poslanik spominjao detalje a i kasnije, među islamskim učenjacima. Kada je Muhammed a. s. otišao kod Kabe i ispričao svoje iskustvo, uslijedili su uvrede, ismijavanja i kritike. Kurejšije su vjerovali da najzad imaju dokaz da je ovaj takozvani poslanik stvarno lud, jer se drznuo tvrditi da je u jednoj noći putovao u Jerusalem (za što samo treba nekoliko sedmica) i da se, povrh toga, uspeo u blizinu svoga jedinog Boga. Njegovo ludilo bilo je za njih očigledno.

Iskustvo Noćnog putovanja, predstavljeno u klasičnim prikazima Poslanikovog života kao Božji dar i počast Poslaniku, Izabranome (Mustafa), bilo istinska kušnja za Muhammeda a. s. i one oko njega. Ono je označavalo granicu između vjernika čije je vjerovanje zračilo povjerenjem u ovoga Poslanika i njegovu poruku i drugih, koji su sa nevjericom primili takvu priču. Kurejšijsko izaslanstvo je požurilo Ebu Bekru da ga pita o njegovom ludom prijatelju, ali ih je njegov neposredni i nedvosmisleni odgovor iznenadio: „Ako on kaže nešto takvo, onda je to istina!“ Ebu Bekrovo vjerovanje i povjerenje je bilo takvo da nije ni za trenutak bio uznemiren. Potom je lično otišao pitati Poslanika, koji mu je potvrdio činjenice; kao rezultat toga, Ebu Bekr je odlučno ponovio: „Vjerujem ti, uvijek si govorio istinu.“[xv] Od toga dana, Poslanik je Ebu Bekra nazvao Es-Siddik (istinoljubivi, onaj koji priznaje istinu).

Kušnja koju je Muhammedovo a. s. putovanje predstavljalo za njegove sljedbenike došla je u doba kada su se borili sa najtežom situacijom. Predaje kažu da su se neki muslimani odmetnuli od islama, ali je većina povjerovala Muhammedu a. s. Nekoliko sedmica kasnije, činjenice su potvrdile neke elemente njegove priče. Radi se npr. o dolasku karavana koji je on najavio (vidjevši ga na putu natrag) i precizno opisao. Zahvaljujući snazi vjerovanja, zajednica muslimana bila je u stanju suočiti se sa dolazećim nevoljama. Otada pa nadalje, Omer i Ebu Bekr su uvijek bili na čelu ove duhovne snage.

Muslimanski učenjaci su još od ranih vremena raspravljali da li je Noćno putovanje bilo čisto duhovne prirode ili je bilo i tjelesno. Većina smatra da je bilo i duhovno i fizičko. Sve u svemu, ovo pitanje nije suštinsko ako se imaju u vidu pouke koje se mogu izvesti iz ovog izvanrednog iskustva koje je imao Poslanik. Tu je, prije svega, središnja uloga Jerusalema: u to doba, Poslanik je klanjao okrećući se prema njemu (bila je to prva kibla ili smjer okretanja u namazu), a za vrijeme Noćnog putovanja na mjestu Hrama on je predvodio druge poslanike u namazu. Tako Jerusalem biva u središtu Poslanikovog iskustva i učenja kao dvostruki simbol, središnjosti (zbog smjera okretanja u namazu) i univerzalnosti (zbog namaza svih poslanika). Kasnije, u Medini, kibla će se promijeniti – od Jerusalema prema Kabi – kako bi se islam razlikovao od judaizma, ali to nimalo nije umanjilo status Jerusalema, a spominjanje „Svetog Hrama“ (Kabe u Mekki) i Dalekog Hrama (Al-Aksa u Jerusalemu/Kudsu) u navedenom ajetu ustanovljava duhovnu i svetu vezu između dvaju gradova.

Druga pouka je čisto duhovne naravi: sve objave Poslaniku su došle tokom njegovog zemaljskog iskustva, izuzev, kako smo vidjeli, ajeta koji ustanovljavaju osnove vjerovanja (imana) i propisuju obavljanje namaza (salat). Poslanik je uzdignut na nebesa kako bi primio učenja koja će biti osnova islamskog vjerovanja i obredoslovlja, akaida i ibadata, a koja traže da vjernik prihvati i njihovu formu i suštinu.[xvi] Za razliku od polja društvenih poslova (mu'amelat), koje poziva na kreativno posredovanje ljudskog intelekta i inteligencije, ljudski razum ovdje se potčinjava, u ime vjere i u sklopu akta poniznosti, poretku ustanovljenom Objavom: Bog je propisao zahtjeve i norme koje um mora čuti i primijeniti a srce mora voljeti. Uzdignut kako bi primio zapovijest o obavljanju obredne molitve, Poslanik i njegovo iskustvo nagovještavaju šta ta molitva u suštini treba biti: podsjetnik na Najuzvišenijeg i uzdizanje k Njemu, pet puta dnevno, kako bi se odvojilo od svijeta i od iluzija. Mi'radž (uzdignuće tokom noćnog putovanja) je više od pukog arhetipa duhovnog iskustva; on je bremenit dubokim značajem molitve, koja nam, kroz Vječnu Riječ, omogućava oslobađanje naše svijesti od ograničenja prostora i vremena i potpuno poimanje značenja života i samog Života.

 

KA SEOBI

 

Došla je 620. godina, godina nakon smrti Muhammedove a. s. supruge Hatidže i amidže Ebu Taliba. Bližilo se vrijeme godišnjeg hodočašća Kabi i mekkanskog sajma koji se održavao u to vrijeme. Muhammed a. s. je još uvijek širio svoja učenja u klimi odbijanja, isključivanja i progona. Oko stotinu muslimana sada je živjelo pod zaštitom u Abesiniji, ali se nije naziralo rješenje za vjernike koji su živjeli u Mekki. Hodočasnici, dolazeći iz svih područja poluostrva, počeli su se smještati u području Mine kako bi tu boravili tokom čitavog perioda. Muhammed a. s. je često odlazio tamo i saopštavao svoju poruku muškarcima i ženama koji su u svojim dalekim staništima čuli o njoj ali nisu znali šta ona stvarno sadrži. Daleko od toga da je uvijek nailazio na povoljan prijem. Na Akabi, nedaleko od Mine, Poslanik se susreo sa grupom iz Jesriba. Bili su iz plemena Hazredž, jednog od dva rivalska plemena u Jesribu (drugo je bilo Evs). Počeo im je tumačiti svoju poruku. O poruci su ranije čuli od jevrejskih plemena koja su živjela u njihovom gradu i željeli su saznati više. Saslušali su Poslanika i prihvatili poruku islama: obećali su pripadnike svoga plemena upoznati sa suštinom učenja i ostati u stalnom kontaktu sa Poslanikom.[xvii] Vratili su se kući i nastavili propovijedati u Jesribu.

U Mekki se povećavao broj obraćenika, a Muhammed a. s. je nastavio sa javnim pozivanjem. U privatnom životu, mnogi su ga savjetovali da se ponovo oženi. Stizale su mu ponude, ali se Poslanik nikako nije odlučivao na taj korak. Međutim, dva puta je sanjao kako mu je ponuđen brak sa vrlo mladom Aišom, kojoj je tada bilo šest godina. Kada mu je Havla, koja se brinula o Poslaniku nakon Hatidžine smrti, savjetovala da se ponovo oženi i sugerirala dva imena – Sevdu, udovicu u tridesetim godinama koja se nedavno vratila iz Abesinije, i Aišu, Ebu Bekrovu kćerku, Muhammed a. s. je u toj čudnoj podudarnosti vidio znak istinitosti svojih snova i tražio od Havle da uradi šta treba kako bi otkrila jesu li ta dva braka moguća. Poligamija je u to doba bila norma u Arabiji, a Poslanikova situacija je bila izuzetak, jer je ostao monogaman 25 godina. Brak sa Sevdom je bilo vrlo lahko realizirati: Sevda je odmah i to vrlo blagonaklono odgovorila na ponudu i oni su stupili u brak nekoliko mjeseci kasnije. Aišu je već, u skladu sa arapskim običajima, Ebu Bekr obećao Mut'imovom sinu i morao je sa Mut'imom pregovarati kakao bi raskinuo ugovor. Aiša je potom zvanično postala Muhammedova a. s. druga žena, mada brak nije konzumiran još nekoliko godina.

Godinu dana kasnije, hodočasnici i trgovci ponovo su se okupljali u Mekki. Održan je drugi sastanak Poslanika i jesribskog izaslanstva koje je došlo izvijestiti ga o razvoju situacije u njihovom gradu. Dvanaest ljudi iz Jesriba, od kojih dvojica iz plemena Evs, učestvovalo je u ovom sastanku: zakleli su se na vjernost Poslaniku, obavezujući se da će obožavati samo Allaha dž. š. i da će vršiti islamske dužnosti. Oni su sačinjavali prvu muslimansku zajednicu u Jesribu. Muhammed a. s. je sa njima poslao ashaba Mus'ab ibn ‘Umejra, koji se upravo vratio iz Abesinije i koji je bio poznat po smirenosti, mudrosti i ljepoti učenja Kur'ana.

Vrativši se u Jesrib, izaslanstvo je nastavilo širiti poruku, a Mus'ab je poučavao islamu, učio Kur'an i odgovarao na pitanja. Uprkos dugogodišnjim oštrim razmiricama između Evsa i Hazredža, pripadnici oba plemena su prihvatali novu vjeru, shvaćajući da su njihova ranija rivalstva bila besmislena: islamska poruka bratstva ih je ujedinila. Vođe plemena su ipak oklijevali da prihvate islam. Mus'ab nije reagirao na njihove napade i na agresivan nastup; umjesto toga, redovno bi odgovarao: „Sjedite i saslušajte poruku: ako vam se svidi, prihvatite je, a ako ne svidi, nemojte.“[xviii] Rezultat je bio veliki broj obraćenja, čak i među vođama.

Za vrijeme hodočašća naredne godine, Poslanik se susreo sa važnim izaslanstvom jesribskih muslimana, sačinjenim od 73 osobe, od kojih su bile dvije žene. Bili su i iz Evsa i iz Hazredža i došli su Poslaniku donijeti radosne vijesti o svojoj privrženosti islamu. Nakon razgovora o budućnosti njihovih odnosa, zaključili su drugi sporazum kojim se muslimani Jesriba obavezuju štititi Poslanika kao i muslimanke i muslimansku djecu iz Mekke od svake vrste nasilja. Ovaj drugi sporazum, koji pruža utočište i zaštitu i izražava riješenost jesribskih muslimana da pomognu svoju mekkansku braću pred Poslanikom je otvorio izglede svijetle budućnosti. Otada pa nadalje, Muhammed a. s. je podsticao muslimane da diskretno sele u Jesrib, dok su njegovi najbliži drugovi ostali sa njim.

 

SA NEMUSLIMANIMA

 

Muhammed a. s. je nastojao zadržati čvrste veze sa pripadnicima različitih rodova i svojom rodbinom koja nije prihvatila islam. Njegov amidža Ebu Talib, kojeg je toliko volio i sa kojim je bio na samrtnom času, bio je primjer takvog odnosa. Drugi amidža, Abbas, bio je na Poslanikovoj strani iako nije bio prihvatio islam. Muhammed a. s. je u njega imao neizmjerno povjerenje i nije oklijevao uključiti ga u privatne susrete koji su se ticali budućnosti zajednice (kasnije će Abbas prisustvovati zaključivanju drugog sporazuma na Akabi; Poslanik ga je također informirao o tajnim pripremama za svoju seobu u Jesrib). To što je on ostao mnogobožac nije spriječilo Poslanika da mu ukazuje krajnje poštovanje i najdublje povjerenje u situacijama u kojima mu je život bio ugrožen.

Sličan odnos pun povjerenja omogućio je muslimanima da se isele u Abesiniju, pod zaštitu kralja kojem je Poslanik vjerovao mada ovaj nije bio musliman. Ovakav pristup vidljiv je tokom čitavog Poslanikovog života: odnose je uspostavljao na osnovama povjerenja i uvažavanja principa, a ne isključivo na osnovu iste vjerske pripadnosti. Njegovi drugovi su to dobro razumjeli i nisu oklijevali razvijati čvrste veze sa nemuslimanima u ime rodbinstva ili prijateljstva, na bazi uzajamnog poštovanja i povjerenja, čak i u kriznim situacijama. Tako se Ummu Seleme, koja je bila odvojena od svoga muža, našla sama sa sinom na putu za Medinu. Osman ibn Talha, koji nije bio musliman, ponudio se da ih prati i štiti dok nisu stigli do mjesta gdje joj je bio muž. Ona nije oklijevala da mu povjeruje: dopratio ih je do odredišta, a potom otišao svojim putem uz puno uvažavanje. Ummu Seleme je često kazivala tu priču, uvijek hvaleći plemeniti karakter Osman ibn Talhe.

Brojni su primjeri ove vrste, a Poslanik i drugi muslimani nikada nisu svoje društvene i ljudske odnose svodili samo na svoje suvjernike. Kasnije će Kur'an ustanoviti takve odnose na bazi uzajamnog poštovanja:

„Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone . Allah, zaista, voli

one koji su pravični, ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu.“[xix]

Sam Poslanik je bio model pravičnosti prema onima koji ne dijele njegovo vjerovanje. Tokom svih godina njegove misije, nastavio je primati pologe od nemuslimanskih trgovaca koji su nastavili sa njim poslovati i potpuno mu vjerovali. Uoči svoga odlaska u Medinu, Muhammed a. s. je tražio od Alije da vrati vlasnicima pologe koje je držao; pažljivo je primjenjivao principe poštenja i pravednosti kojima ga je islam učio, bez obzira sa kim poslovao, bio on musliman ili nemusliman.

Tokom istog perioda, Poslanik je također pokazao razumijevanje prema onima koji su, zbog progona i pritisaka od strane porodica napustili islam. Takav je bio slučaj dvojice mladih muslimana, Hišama i Ajjaša, koji su se odrekli islama nakon dugog odolijevanja. Nikakva posebna odluka ili sankcija nije donesena protiv njih. Kasnije se Ajjaš ponovo vratio u islam, pun kajanja i žaljenja. Objava će kasnije ublažiti njegovo strogo viđenje i sud o sebi:

„Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv. I povratite se Gospodaru svome i pokorite mu se prije nego što vam kazna dođe, – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti.“[xx]

Čuvši ove ajete, i Hišam se vratio u islam. Vratio se nije Ubejdullah ibn Džahš, koji je otišao u Abesiniju sa prvom grupom iseljenika i tamo prešao na kršćanstvo i napustio svoju ženu, Ummu Habiba bint Ebi Sufjan.[xxi] Ni Poslanik iz Mekke, niti ijedan musliman od onih koji su živjeli u Abesiniji nije preduzeo nikakvu mjeru protiv njega: ostao je kršćanin do smrti a da ga niko zbog toga nije uznemiravao ili sa njim loše postupao. Ovaj odnos poštovanja svačije slobode ostao je stalan tokom Polsanikovog života, a autoritativni prikazi njegovog života ne sadrže spomen drugačijeg pristupa. Kasnije, u Medini, oštro je govorio i preduzimao mjere protiv onih koji su se lažno obratili na islam samo da bi prikupljali informacije o muslimanima, a potom se odricali islama i vraćali svojim plemenima noseći informacije koje su prikupili. Oni su ustvari bili ratni izdajnici, koji su zasluživali smrtnu kaznu jer su njihova djela izvrgavala uništenju muslimansku zajednicu.

 

DOZVOLA ZA SEOBU

 

Poslanikov najnoviji zaštitnik, Mut'im, upravo je umro. Situacija je postala posebno teška i Kurejšije su, primjetivši da muslimani počinju napuštati Mekku, postajali sve nasilniji u svome protivljenju prema njima. Poglavari rodova su odlučili da se ujedine i na incijativu Ebu Lehebe i Ebu Džehla, odlučili su da Poslanika treba smaknuti. Plan im je bio da iz svakog roda izaberu po jednog izvršioca kako bi onemogućili Benu Hašim da se osvete ili traže krvarinu. Složili su se da ne treba gubiti vrijeme i da se Poslanika što prije moraju otarasiti.

Poslaniku je došao melek Džebrail da mu potvrdi značenje sna koji je imao prije nekoliko dana, kada je sanjao grad u procvatu koji mu izražava dobrodošlicu. Melek mu je najavio da se mora spremati za seobu u Jesrib i da mu saputnik treba biti Ebu Bekr. Poslanik je otišao Ebu Bekru da mu saopšti novosti, a on je zaplakao od radosti. Morali su razraditi posljednje pojedinosti svoga odlaska. Čuli su da su Kurejšije skovali plan da se riješe Poslanika. Muhammed a. s. je tražio od Alije da naredne noći legne u njegovu postelju i da ne napušta Mekku dok mu ne bude naređeno.

Oni koji su namjeravali ubiti Poslanika sakrili su se ispred njegove kuće i čekali da izađe vani, kako je to obično činio, idući na sabah-namaz. Kada su u kući čuli neke šumove za koje su mislili da ih pravi Muhammed a. s. ustajući i spremajući se da izađe, skoro da su počeli napad kada su shvatili da su prevareni i da je unutra bio njegov rođak Alija. Njihov plan je propao. U međuvremenu, Poslanik je otišao do Ebu Bekra i finalizirao posljednje detalje oko svoga odlaska za Jesrib.


[i] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:189.

[ii] Kur’an, 20:1-8.

[iii] Kur’an, 20:14.

[iv] Ebu-l-Hakem je bilo ime čovjeka kojeg su muslimani nazvali Ebu Džehl zbog njegove bezgranične okrutnosti prema muslimanima.

[v] Od toga dana, Omer je prozvan El-Faruk (koji razlikuje, koji ima kriterij) zbog njegove odlučnosti da razlikuje muslimansku zajednicu (koja prihvata poruku kao istinu) i Kurejš (koji ustrajava na neznanju, džahilijjetu).

7. Kur’an, 28:56.

8. Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:268.

9. Isto, 2:269.

[vi] Kur’an, 2:187.

[vii] Kur’an, 28:56.

[viii] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:268.

[ix] Isto, 2:269.

[x] U klasičnim prikazima Poslanikovog života postoje razlike u hronologiji događaja, pa u nekima Noćno putovanje prethodi Godini tuge.

[xi] Prvobitno je propisano pedeset namaza, što je smanjeno na pet nakon Poslanikvoog višekratnog traženja po nagovoru Musaa a. s.

[xii] Kur’an, 2:285. Povratak Bogu ukazuje na ideju budućeg svijeta i Sudnjeg dana. Hadis koji prenosi Omer ibn Hattab, a koji Buharija i Muslim smatraju vjerodostojnim, spominje šesti od stubova vjere (rukn, imanski šart) koji sačinjavaju islamsko vjerovanje: vjerovanje u određenje (kada i kader).

14. Kur’an, 53:4-18.

15. Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:256.

[xiii] Kur’an, 17:1.

[xiv] Kur’an, 53:4-18.

[xv] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:256.

[xvi] Ibadat uključuje vjerske dužnosti punoljetnih i pametnih muslimana, u koje spadaju očitovanje vjerovanja (šehadet), namaz, zekat, post i hadž.

[xvii] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:281.

[xviii] Isto, 2:281-282.

[xix] Kur’an, 60:8-9.

[xx] Kur’an, 39:53-54.

[xxi] Ummu Habiba će se kasnije udati za Poslanika.

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: