STOPAMA BOŽJEG POSLANIKA – šesti dio


ŠESTO POGLAVLJE

OTPOR, PONIŽAVANJE I EGZIL

Starješine rodova su nastavili vrijeđati Muhammeda a. s. i ohrabrivati druge da ga grde i ponižavaju. Od čovjeka koji je tvrdio da je poslanik tražena su čuda i opipljivi dokazi. Ljudi su dovodili u pitanje Božiji izbor čovjeka koji nije imao posebnu moć, koji je hodio tržnicama a da se ničim nije izdvajao od drugih. Ismijavali su čovjeka, njegove tvrdnje i poruku. Poslanik je, kako smo vidjeli, ipak osvajao teren. Kada je jedan od kurejšijskih vođa, Utbe ibn Rebi'a, došao i ponudio mu novac i moć, Poslanik mu je prije svega nadugo citirao kur'anske riječi:

„Ha-mim. Objava je od Milostivog, Samilosnog, Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur'an na arapskom jeziku za ljude koji znaju, vijesnik radosnih vijesti i opomena, – pa opet većina njih glavu okreće, neće ni da čuje. “Srca naša su” . govore oni . “pod pokrivačima, daleka od onoga čemu nas ti pozivaš, i mi smo gluhi za to, a između nas i tebe je pregrada, pa ti radi, i mi ćemo raditi.” Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, samo . meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreni klanjate i od Njega oprosta tražite! A teško onima koji Njemu druge ravnim smatraju, koji zekat ne daju i koji u onaj svijet ne vjeruju! One koji vjeruju i dobra djela čine zbilja čeka nagrada neprekidna.” Reci: “Zar, zaista, nećete da vjerujete u Onoga koji je u dva vremenska razdoblja[i] Zemlju stvorio . i još Mu druge ravnim smatrate? To je Gospodar svjetova!” On je nepomična brda po njoj stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio, sve to u četiri vremenska razdoblja, – ovo je objašnjenje za one koji pitaju“[ii]

Poslanik je učio do 38. ajeta, koji spominje one koji padaju ničice; stigavši dotle, sam je pao ničice iz počasti prema Jedinome Bogu. Utba je došao da mu ponudi bogatstvo i moć ovoga svijeta, a sada je bio suočen sa čovjekom koji pada ničice u ime svoga vjerovanja u Vječnoga i tako izražava jasno odbijanje ponude koja mu je upravo učinjena. Utba je bio jako impresioniran formom i sadržajem kur'anske poruke, te se vratio svojim rođacima i sugerirao da se ne bi trebali suprotstavljati toj poruci. Oni, međutim, ubijeđeni da je on očaran magijom tih riječi, nisu tom savjetu pridavali nikakav značaj, već su nastavili sa progonima.

 

DŽIHAD

 

I Poslanik je bio ustrajan: kad god bi ga protivnici napali, koristio je Kur'an da im odgovori, zaštiti se i pruži otpor. Tome ga je podučila objava ovim ajetom, u kojem se prvi put u Kur'anu spominje riječ džihad:

„zato ne čini nevjernicima ustupke i Kur'anom se protiv njih bori (džahidhum) svim silama(džihaden kebira).“[iii]

Suočen sa svakovrsnim pritiscima, od onih blagih do najnasilnijih, Muhammed a. s. je primio ajet koji pokazuje na put i način otpora – džihada – koji treba slijediti. Ovdje nalazimo inicijalno i esencijalno značenje pojma džihad, čiji korijen „džehede“ znači „truditi se, nastojati“, ali takođe, u ovom kontekstu, „odolijevati, pružati otpor“ (tlačenju i progonima). Bog naređuje svome Poslaniku da se odupre kurejšijskom maltretiranju držeći se Kur'ana. Tekst je ustvari njegovo duhovno i intelektualno oružje protiv agresije. Onima koji vrijeđaju, ismijavaju i ponižavaju, koji napadaju, muče i ubijaju, koji žele čuda i dokaze, Poslanik bez razlike odgovara oružjem i štitom Kur'ana koji, kako smo vidjeli, sam po sebi predstavlja čudo i dokaz. Tekst u ljudima oslobađa istinsku snagu, onu koja ima moć da se odupre i nadvlada svaki progon na ovome svijetu, jer poziva životu izvan iluzija ovoga života: „Život na ovom svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je – život, kad bi samo oni znali!“[iv]

Suština poimanja džihada fi sebilillah (otpora na Božijem putu) je u potpunosti zaokružena u ovom prvom pojavljivanju riječi u suri „Furkan“ (Kriterij). To je pitanje raspoznavanja, kroz čudo dviju objava (svemira i teksta), prisustva Jedinoga i otpora lažima i teroru onih koje pokreće samo želja da zaštite svoje vlastite interese, moć ili užitke. Prvi stav koji to iziskuje jeste da se bude dostojanstveno (da se bude ponad toga):

„Zato se ti okani onoga koji Kur'an izbjegava i koji samo život na ovom svijetu želi, – to je vrhunac njihova znanja -, Gospodar tvoj dobro zna one koji su skrenuli s Njegova puta i On dobro zna one koji su na pravom putu. Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji . da bi, prema onome kako su radili, kaznio one koji rade zlo, a najljepšom nagradom nagradio one koji čine dobro.“[v]

Kriterij također ima etičku dimenziju, kako to možemo vidjeti u gornjim ajetima, jer ono što odlikuje vjernika u ovome životu nije samo vjerovanje već i način bivstvovanja i ponašanja. Naoružani ovim znanjem, Poslanik i njegovi drugovi su prije svega željeli svoju poruku prenijeti slobodno, izbjegavajući konfrontiranje. Kurejšijski vođe to nisu željeli, te su intenzivirali progone kako je objava odmicala. Prvi muslimani su se, kao i Poslanik, angažirali u otporu – džihadu – podsjećajući ljude na postojanje Jedinog Boga, na život poslije smrti, Sudnji dan, nužnost činjenja dobra, a Kur'an je uvijek bio oružje njihove duhovne osebujnosti i njihov štit pred fizičkom brutalnošću.

Međutim, progoni su bili tako nasilni i kontinuirani da je ovaj džihad ponekad bilo teško vršiti. Jednoga dana, grupa muslimana je došla Poslaniku dok je on boravio u hladu u blizini Kabe. Pitali su ga: „Nećeš li nam zamoliti Allaha dž. š. da nam pomogne?“ Poslanik je odlučno odgovorio: „Mnogi od vjernika prije vas su bacani u iskopane rovove i rasjecani od glave do pete, a to ih nije odvratilo od njihove vjere; meso im je kidano sa kostiju i prikivani su gvozdenim klinovima, a to ih nije odvratilo od njihove vjere. Tako mi Boga, ova stvar će zasigurno prevladati, tako da će usamljeni putnik moći putovati od Sane (u Jemenu) do Hadramevta ne bojeći se nikoga osim Boga ili vuka za svoje stado. Ali, vi ste nestrpljivi!“[vi]

Stoga su morali biti strpljivi, ustrajni, odlučni i nikada ne gubiti nadu u Allaha dž. š. i Njegovu volju. Poslanik je svoje drugove učio da bol koju trpe združe sa pouzdanjem u Boga. Iskustvo fizičke i moralne patnje omogućilo im je dostizanje stanja u vjeri u kojem neko prihvata nevolje, u kojem može dvojiti o sebi bez dvojenja o Bogu. U tom smislu, priča mladog Ammara je poučna: on je vidio kako njegova majka a potom i otac bivaju pogubljeni jer su odbili da zaniječu Boga. Potom je sam Ammar mučen na najokrutniji način. Dok je jednoga dana bio mučen, ne mogavši više podnositi mučenje, zanijekao je Boga i pohvalio božanstva Kurejšija. Mučitelji su ga pustili da ode, zadovoljni što su postigli željeno. Ammar je bio živ, ali je bio skrhan i obuzet osjećajem krivice kojeg se nije mogao osloboditi, jer je bio ubijeđen da se ne može iskupiti za svoje odricanje od vjere. Sav u suzama otišao je Poslaniku i povjerio mu se glede svoje nevolje i svojih dvojenja o svojoj vrijednosti i sudbini. Poslanik ga je pitao o njegovom unutarnjem vjerovanju, a Ammar mu je potvrdio da je ono nepromijenjeno, čvrsto i stabilno i da je ubijeđen u vjeri u Boga i Njegovu ljubav. Muhammed a. s. ga je utješio i osokolio, jer je uradio što je trebao i nema potrebe da se na sebe ljuti. Objava je čak spomenula „onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri“[vii] On je savjetovao Ammara da svaki naredni put kada bude podvrgnut nesnošljivom mučenju, da bi sačuvao vlastiti život, usnama treba izgovoriti ono što mučitelji žele, u srcu čvrsto moleći Boga i čuvajući svoju vjeru u Njega.

Tako je Poslanik priznao i prihvatio oba pristupa: pristup onih koji nikada ne poriču svoje vjerovanje i idu dotle da umiru za njega, i pristup onih koji, pod nepodnošljivom torturom izbjegavaju smrt verbalno poričući svoje vjerovanje. Muslimanski su se kasnije pozivali na ovaj primjer, tvrdeći između ostaloga da muslimani, u ekstremnoj situaciji u kojoj su im životi ugroženi od strane nasilnih moćnika, mogu kazati ono što oni koji ih muče žele čuti. Ovim se misli na poimanje taqiyye (koja podrazumijeva čin pretvaranja /simuliranja/) legitimne samo kada pojedinac mora sačuvati život u situaciji u kojoj je izložen nepodnošljivoj torturi. U bilo kojoj drugoj situaciji, kako ćemo vidjeti, musliman treba govoriti istinu, ma kolika bila cijena.

 

UPORIŠNE TAČKE I ULOZI

 

Kurejšijsko protivljenje nije bilo usmjereno samo protiv čovjeka i poruke. Uistinu, svi Božiji poslanici su dočekivani na isti način – sa istim protivljenjem i mržnjom znatnog dijela svoje vlastite zajednice – zbog toga što je sadržaj poruke koju su donosili značio radikalan preokret poretka stvari u društvu.

Kur'an navodi riječi kojima su, u različitim vremenima, poslanici dočekivani kada su dolazili da saopšte poruku svojim narodima. Prva reakcija je najčešće bila odbijanje promjene udruženo sa strahom od gubitka moći, kao što je to slučaj u odgovoru faraonovog naroda Musau i Harunu a.s.: „”Zar si došao da nas odvratiš od onoga na čemu smo zatekli pretke naše, da bi vama dvojici pripala vlast na Zemlji? E nećemo ni vama dvojici vjerovati!“[viii] Razumijevanje ovu vezanost za pamćenje prošlosti, predaka i običaja suštinsko je za razumijevanje kako različiti narodi reagiraju suočeni sa transformacijama koje nužno dolaze sa novim vjerovanjem i, konsekventno tome, prisustvom novog činioca u društvenom tijelu. Reakcija je uvijek refleksna i ostrašćena, jer je ono što je po srijedi i nakocki vezano za identitet i stabilnost na kojima počiva određeno društvo. Božiji poslanik Muhammed a. s., sa svojom porukom i sve vidljivijim razvojem svoje zajednice, sa istim posljedicama se suočio najintenzivnije, a Kurejšije su mu se, vođeni strahom od onoga za što su smatrali da ugrožava obilježja njihovog društva, suprotstavili žestoko i bespoštedno.

Pitanje moći očito je krucijalno: svi narodi kojima je poslat poslanik u početku su vjerovali da oni traže samo moć i položaj i Muhammed a. s. od toga nije bio izuzet. Ljudi su očito sa svoga gledišta pokušavali tumačiti poslanikove namjere i ciljeve: u ljudskom poretku stvari, niko ne remeti tradicije i, konsekventno, društveni i politički poredak ako ne teži za moći. Logika ljudskih odnosa nameće ovakvo tumačenje, a to objašnjava sumnjičavost i oglušivanje lidera suočenih sa porukom koja je, mada je njen sadržaj sam po sebi daleko od takvih zahtjeva, imala eksplicitne konsekvence po njihovu moć.

Pozivajući na priznavanje Jednoga Boga, odbacivanje idola, vjerovanje u život poslije smrti, etično i pravedno postupanje, Muhammed a. s. je inicirao istinsku revoluciju u mentalitetu kao i u društvu. Kada se sve ima u vidu, malo je važno da li je on tražio moć za sebe ili za nekoga drugoga; ono što je samo po sebi očito jeste činjenica da inverzija perspektiva koju sadrži ova poruka, koja je orijentirana ka budućem svijetu, uzdrmava oslonce svjetovne moći.

Priznavanje Jednoga Boga i svijest o Vječnosti, združeni sa etičkim učenjima nove su se vjernike doimali kao elementi njihovog duhovnog, intelektualnog i socijalnog oslobođenja. Viđenje kurejšijskih vođa je, ipak, bilo pronicljivo i smisleno: ulozi koji su stajali iza njihovog radikalnog protivljenja poruci radikalnog oslobođenja bili su dalekosežni i imali su suštinske implikacije po njihovu sudbinu. Oni su osjećali, mada nisu bili sposobni da to čuju ili razumiju, značaj esencijalnog potvrđivanja vjerovanja u Jednoga, koje u jedan mah izražava intimno preobraćanje i opće preoblikovanje poretka:

„Reci: “On je Allah . jedan! Allah je Utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!”“[ix]

Ova izjava ukazuje na postojanje određenog razgraničenja:

„Reci: “O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam, vama vaša vjera, a meni moja!“[x]

 

PITANJA

 

Kurejšije nisu više znali kako spriječiti dalje širenje Muhammedove a. s. poruke. Odlučili su poslati izaslanstvo u Jesrib da pita jevrejske dostojanstvenike o prirodi i istinitosti ove nove objave. Za jesribske Jevreje se znalo da ispovijedaju istu ideju o Jednom Bogu, a Muhammed a. s. je često ukazivao na Musaa a. s., njihovog poslanika; oni su, stoga, bili najpozvaniji da izraze svoje mišljenje ili čak da sugeriraju strategiju.

Nakon što su konsultirani o novom poslaniku, jevrejski rabini sugerirali su Mekkelijama da bi ga trebali pitati tri ključna pitanja kako bi otkrili da li je ono što govori stvarno objava ili prevara. Prvo pitanje je podrazumijevalo poznavanje priče o grupi mladića koji su se izolirali od svoga naroda; drugo je bilo o velikom putniku koji je dosegao međe univerzuma; treće je bilo direktni zahtjev da se definira ruh (duh, duša). Kurejšijsko izaslanstvo se vratilo, uvjereno da sada imaju način da Muhammeda a. s. ulove u zamku. Došavši u Mekku, otišli su do njega i pitali ga ta tri pitanja. Odgovorio im je skoro istoga trenutka: „Sutra ću odgovoriti na vaša pitanja!“[xi]

Sljedećeg dana se, međutim, melek Džebrail nije pojavljivao. Nije bilo objave. Melek nije došao ni narednog dana, niti tokom sljedećih 14 dana. Kurejšije su likovali, ubijeđeni da su najzad uspjeli dokazati prevare takozvanog poslanika, koji nije mogao odgovoriti na pitanja rabina. Sam Muhammed a. s. bio je tužan i kako su dani prolazili sve više se plašio da je napušten: ne dvojeći o Bogu, ponovo je prolazio kroz iskustvo dvojbe o sebi uvećano ismijavanjem protivnika. Dvije sedmice kasnije, primio je objavu i objašnjenje:

„I nikako za bilo šta ne reci: “Uradiću to sigurno sutra!” ne dodavši: “Ako Bog da!” A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: “Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga.”“[xii]

Ova objava je iznova sadržavala prijekor i pouku: podsjećala je Poslanika da njegov položaj, njegovo znanje i njegova sudbina ovise o njegovom Rabbu, Jedinom i Suverenom Bogu i da to nikada ne smije zaboraviti. Tako treba razumijevati frazu „In ša-‘Allah,“ „Ako Allah hoće (Ako Bog da)“: ona izražava svijest o ograničenjima, osjećaj poniznosti onoga ko djeluje znajući da iza onoga što on ili ona čini ili govori jedino Bog ima moć dati da se stvari dogode. Ovo je fatalistička poruka: ona ne podrazumijeva da neko ne bi trebao raditi, već, naprotiv, da nikada ne treba prestati djelovati, umom i srcem uvijek svjestan stvarnih granica ljudske moći. Po drugi puta, Poslanik je pozvan da se suoči sa prijekorom Višnjega. Sa ma kakvim neprijateljstvima se susretao neko, njegova snaga i sloboda na zemlji sastoje se od toga da stalno ostane svjestan zavisnosti o Stvoritelju.

Tek će kasnije Poslanik primiti odgovore na tri pitanja koja su mu upućena. Odgađanje je, paradoksalno, trebalo ojačati ubijeđenost vjernika i raskrinkati Poslanikove sagovornike: Njegova prvotna nesposobnost da odgovori, a potom odgođena komunikacija objave dokazivali su da Muhammed a. s. nije autor Knjige koja je nastajala i da je ustvari ovisio o volji svoga Rabba.

Odgovor na pitanje o ruhu direktno je ukazivao – na isti način kao zahtjev za poniznošću na koji je ranije podsjećen – na superiorno znanje Jedinoga:

„Pitaju te o duši. Reci: “Šta je duša . samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja.”“[xiii]

Dvije priče (ona o Sedam spavača i o putniku Zu-l-karnejnu) također su kazane u istoj, 18. suri, El-Kehf. Kazivanja obiluju informacijama i detaljima koje Kurejšije i rabini nisu očekivali i o kojima Poslanik nije ništa znao prije objave. Ista sura također kazuje priču o Musau a.s., koji u trenutku zaborava i omaške kaže da, budući da je poslanik, „on zna.“ Bog ga potom iskušava suočivši ga sa nekim ko zna više nego on, sa likom Hidra u Kur'anu, koji ga upućuje u razumijevanje Božijeg superiornog znanja, u strpljivost i u mudrost ostajanja skromnim i uzdržavanja od previše zapitkivanja.[xiv]

Od iskustva Musaa a. s. (koji bijaše tako nestrpljiv) do onoga Muhammedovog a. s.  (koji je zaboravio svoju ovisnost) i pouka upućenih svim ljudskim stvorenjima (kojima je dato samo „malo znanja“) sve podsjeća muslimane na njihovu vlastitu krhkost i njihovu potrebu za Bogom, bez obzira na njihov status, a sva ta učenja su prisutna u suri El-Kehf. Kasnije je Poslanik preporučio da svaki musliman prouči ovu suru svakog petka, kako bi se svake sedmice podsjetio da ne smije zaboraviti, ni sebe, niti Njega.

 

ABESINIJA

 

Poniženja i progoni su se povećavali kako je objavljivanje Kur'ana odmicalo. Sada oni nisu bili usmjereni samo na one najranjivije među muslimanima, već i na one muslimane i muslimanke, kakav je bio Ebu Bekr, koje bi njihov status u normalnim okolnostima štitio. Muhammed a. s., kojeg je štitio amidža Ebu Talib, bio je izvrgavan ruglu i ismijavanju, ali nije fizički zlostavljan. Vidjevši da se situacija u Mekki pogoršava, Poslanik je sugerirao: „Ako odete u zemlju Abesinaca, tamo ćete naći vladara pod čijom vlašću niko ne trpi nepravdu. To je zemlja iskrene vjere. Tamo možete ostati dok vas Allah dž. š. ne riješi onoga od čega sada patite.“[xv]

Poslanik je govorio o kralju Abesinije, Negusu, koji je bio kršćanin i bio na glasu kao pravedan i uviđavan prema svome narodu.[xvi] Dio zajednice se počeo pripremati za odlazak, da bi naposljetku određen broj pojedinaca i porodica potajno napustio Mekku krenuvši u prvu seobu (hidžru): bilo ih je oko 100, 82 ili 83 muškarca i oko 20 žena.

Dogodilo se to 615. god., pet godina nakon početka objave i dvije godine nakon početka javnog pozivanja. Situacija je postala izuzetno teška, toliko da je te muslimane navela da rizikuju odlazeći tako daleko iz Mekke. Osman ibn Affan i njegova žena Rukajja, Poslanikova kćerka, bili su dio te grupe; u grupi je bio i Ebu Bekr, ali se on kasnije vratio kada je usput sreo jednog mekkanskog uglednika koji mu je obećao zaštitu. Tu je bila i Ummu Seleme, koja će kasnije postati Poslanikova supruga i zahvaljujući kojoj su do nas došle različite epizode seobe u Abesiniju.

Kurejšije su uskoro vidjeli da su neki muslimani – paradoksalno, ne oni najranjiviji – napustili Mekku. To su saznali nedugo nakon što su oni otišli. Imali su razloge za zabrinutost: ako se ova mala grupa uspije negdje smjestitit, mogli bi okaljati ugled Mekkelija i vjerovatno izazvati animozitet prema njima ili čak stupiti u savez protiv njih sa nekim vladarem koji sa njima dijeli vjeru u Jednog Boga. Nakon nekog vremena, Kurejšije su odlučili da Negusu pošalju dvojicu izaslanika, Amr ibn El-‘Asa i Abdullah ibn Rebi'u, kako bi ga odgovorili od pružanja zaštite tim emigrantima i ubijedili ga da ih pošalje nazad u Mekku. Dvojica emisara stigli su na Negusov dvor, donoseći brojne poklone za koje su znali da su cijenjeni od strane abesinijskih velikodostojnika. Susretali su se sa jednim po jednim, dajući im poklone i dobijajući njihova uvjeravanja da će ih podržati kada kralju podnesu svoj zahtjev.

 

PRED NEGUSOM

 

Amr ibn El-‘As i Abdullah ibn Rebi'a su željeli da se kralj složi da muslimane pošalje natrag ni ne saslušavši ih. Negus je odbio, obrazlažući to time da oni koji su ga odabrali da ih štiti imaju pravo izložiti svoj slučaj. Sazvao je skup na kojem će prisustvovati emisari iz Mekke i izaslanstvo muslimanskih useljenika. Potonja grupa je izabrala Dža'fer ibn Ebi Taliba, koji je bio mudar i dobar govornik, kako bi ih predstavio i odgovorio na kraljeva pitanja. Kralj ih je pitao o uzroku iseljavanja i posebno o sadržaju nove poruke koju je donio Poslanik. Dža'fer je kralju objasnio osnovne principe sadržane u objavi i oličene u Muhammedovom a. s. učenju: vjerovanje u jednog Boga, odbacivanje idolopoklonstva, održavanje rodbinskih veza, govorenje istine, suprotstavljanje nepravdi itd. Dodao je da zbog te poruke Kurejšije progone muslimane i da su oni stoga odlučili tražiti utočište kod Negusa u Abesiniji, za kojeg su čuli da je pravedan i tolerantan vladar.

Kralj je pitao Dža'fera ima li primjerak ili može li navesti odlomak iz objave koju je donio Poslanik. On je odgovorio potvrdno i proučio mu nekoliko ajeta iz sure Merjem:

„I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca. “Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš! – uziknu ona. “A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga” – reče on – “da ti poklonim dječaka čista! “Kako će imati dječaka” – reče ona – “kad me nijedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica! “To je tako! – reče on. “Gospodar tvoj je rekao; To je Meni lahko, i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Tako je unaprijed određeno!”“[xvii]

Kralj i njegovi velikaši bili su dirnuti ljepotom teksta izgovorenog na arapskom, a još više kada im je on preveden i kada su razumjeli da on najavljuje čudesno rođenje Isaovo a.s. Negus je uzviknuo: „Uistinu, ovo dolazi iz istog izvora kao i ono što je Isa donio!“[xviii] Potom se okrenuo dvojici mekkanskih emisara kako bi odbio njihovo traženje i izvijestio ih da im neće predati muslimanske emigrante, kojima će nastaviti pružati utočište.

Amr i Abdullah su, razljućeni, otišli, ali je Amr ubrzo odlučio da će ponovo ići Negusu i reći mu šta ova nova poruka stvarno kaže o Isau a. s. , a što nikako nije podudarno sa kršćanskim vjerovanjima. To je sutradan i učinio. Nakon što ga je saslušao, kralj je poslao po Dža'fera i njegovo izaslanstvo i zatražio da sazna više o tome šta Poslanik govori o Isau a. s. Muslimani su bili svjesni opasnosti koju nosi taj prikaz: objašnjenje razlika između dviju vjera može navesti Negusa da ih pošalje nazad. Ipak su odlučili držati se sadržaja objave i vjerno objasniti šta ona veli. Na Negusovo direktno pitanje: „Šta vjerujete kada je u pitanju Isa, sin Merjemin?“, Dža'fer je odgovorio nimalo manje direktno: „Kažemo ono čemu nas je naučio naš Poslanik: „On je Allahov rob, Njegov poslanik, Njegov duh, Njegova riječ koju je on udahnuo neporočnoj Merjemi.“ Nigdje nije bilo ni spomena njegovog statusa „sina Božijeg,“ ali je Negus odgovorio, stišćući štap i uzvikujući: „Isa, sin Merjemin ne odstupa od onoga što ste vi rekli ni za dužinu ovog štapa.“[xix] Vjerski velikodostojnici bili su iznenađeni ovim odgovorom i to su izrazili diskretno kašljucajući, ali ih je Negus ignorirao i zatražio da emisari iz Mekke budu poslati nazad i da sa sobom ponesu sve svoje poklone. Muslimanima je ponovo izrazio dobrodošlicu, uvjeravajući ih da će u njegovoj zemlji naći zaštitu i sigurnost.

Bio je to veliki poraz za Mekkelije, čija će osveta ubrzo uslijediti u vidu zaoštravanja mjera odmazde prema muslimanima nakon povratka emisara. Dža'fer i njegova zajednica su našli pretežno kršćansku zajednicu gdje su, mada su bili u egzilu i nisu bili istovjerci sa lokalnim stanovništvom, bili prihvaćeni, zaštićeni i tolerirani. Odlučili su kazati istinu: u najrizičnijem trenutku susreta sa Negusom nisu pokušali izbjeći odgovor niti lagati glede onoga što poslanik Muhammed a. s. govori o Isau a. s., sinu Merjeminom. Rizikovali su da budu poslati nazad i izručeni, ali nisu bili u istoj situaciji kao Ammar, koji je pod mukama morao verbalno zanijekati svoje vjerovanje da bi sačuvao svoj život. U ovom slučaju, uprkos opasnosti, nije bilo drugog izlaza: muslimani su se držali svoga vjerovanja, izražavajući ga iskreno i pošteno. Nisu imali drugog izbora do li da kažu istinu i tako su i učinili.

Nadalje, treba primijetiti da je Dža'fer prvi put pokazao sličnosti dviju objava. Prvi ajeti koje je proučio jasno pokazuju da je izvor poruke jedan i da muslimani, prihvatajući novu Objavu, obožavaju istoga Boga kao kršćani i priznaju njihovog poslanika. Mekkanski emisari su ti koji su željeli naglasiti razlike kako bi stvorili probleme, ali je Dža'fer jednako hitro i odvažno saopštio poruku svoga vjerovanja sa njenim osobenostima i razlikama. Samo prisustvo muslimana u Abesiniji u osnovi je kršćanima slalo drugu poruku: muslimani u Negusu vide čovjeka od principa i pravičnosti i stoga su odlučili da potraže utočište u njegovoj zemlji. Negus nije bio musliman, ali je savršeno čuo dvostruko značenje, eksplicitno i implicitno, poruke koju donose muslimani: njihov Bog je isti, ma kakve bile razlike između njihovih tekstova i naših vjerovanja; njihove vrijednosti poštovanja i pravičnosti iste su ma kakav nesklad bio između vjerskih tekstova. Kralj je saslušao one drugačijega vjerovanja i izrazio im dobrodošlicu.

Kasnije se Negus preobratio u islam i ostao u trajnom kontaktu sa Poslanikom. On je zastupao Poslanika na ceremoniji vjenčanja, a Poslanik je njemu klanjao dženaza-namaz u odsutnosti (salatu-l-gaib) kada je čuo za njegovu smrt. Većina muslimana koji su se iselili u Abesiniju ostala je tamo oko 15 godina, sve do pohoda na Hajber (630. god.), u doba kojeg su se pridružili Poslaniku u Jesribu, kasnijoj Medini. Drugi su se ranije vratili u Mekku dobivši otud pozitivne vijesti (mada su se neki od njih ponovo vratili u Abesiniju), ali niko nikada nije imao nikakvih problema u Negusovom kraljevstvu.


[i] Upotrijebljena riječ jewm koja u arapskom znači “dan”, ali također i “vremenski period” ili “razdoblje” neodređenog trajanja.

[ii] Kur’an, 41:1-10. Ha i Mim su arapska slova; kako je ranije kazano, njihovo prisustvo u Objavi nije razjašnjeno.

[iii] Kur'an, 25:52.

[iv] Kur'an, 29:64.

[v] Kur'an, 53:29-31.

[vi] Hadis prenosi Buharija.

[vii] Kur'an, 16:106.

[viii] Kur'an, 10:78.

[ix] Kur'an, 112.

[x] Kur'an, 109. Ova sura je objavljena kada su neki kurejšijski lideri sugerirali neku vrstu sinkretizma između politeističke religije njihovih predaka i monoteizma koji donosi Poslanik. Odgovor Objave je konačan i jasan; on određuje neizbježni karakter različitosti dok implicitno otvara put uzajamnog poštovanja.

[xi] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:140

[xii] Kur'an, 18:23-24.

[xiii] Kur'an, 17:85.

[xiv] Kur'an, 18:60-82.

[xv] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:164.

[xvi] Današnja Etiopija

[xvii] Kur'an, 19:16-21.

[xviii] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:180.

[xix] Isto, 2:181.

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: