STOPAMA BOŽJEG POSLANIKA – peti dio


PETO POGLAVLJE

PORUKA I NEVOLJE

Nakon oporavka od uznemirenosti uzrokovane inicijalnim iskustvima objave i kako je počeo dobijati uzastopne objave, Poslanik je počeo dijeliti poruku sa sebi najbliskijima. Još nije primio upute kako će poruku predstaviti svome narodu, ali je pretpostavljao žestoko protivljenje, kako je to najavio Vereka ibn Nevfel.

PRVA OBRAĆENJA

Nakon Hatidže, njegove supruge i prvog obraćenika u islam, krug onih koji su prihvatili poruku širio se obuhvatajući članove bliže rodbine, potom njegove prijatelje. Alija ibn Ebi Talib, mladi rođak o kojem se on brinuo, Zejd, njegov usvojeni sin, Ummu Ejmen, njegova dadilja koja se brinula o njemu nakon što se u 4. godini vratio u Mekku i njegov cjeloživotni prijatelj Ebu Bekr bili su prvi koji su prepoznali istinu poruke i izjavili prihvatanje vjerovanja (šehadet), izražavajući svoje prihvatanje islama: „Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik.“ Broj obraćenika je polahko rastao kao rezultat Poslanikovog diskretnog pozivanja i vrlo odlučnog uključivanja Ebu Bekra, koji je uvijek bio spreman govoriti o novom vjerovanju i djelovati njemu u prilog: kupovao je robove od vlasnika i oslobađao ih u ime islamskih principa, naglašavajući jednakost svih ljudskih stvorenja. Tokom tih godina, Muhammedovo a. s. prisustvo u Mekki, njegovi postupci i njegov primjer privlačili su veliki broj muškaraca i žena koji su postepeno prihvatali novu vjeru.

Broj obraćenika je ipak bio mali tokom prvih nekoliko mjeseci. Predaje kazuju da je tokom prve tri godine samo 30-40 Kurejšija postalo muslimani. Sa Poslanikom su se sastajali u kući jednog od obraćenika, El-Erkam ibn Ebi-l-Erkama i učili osnove svoje vjere dok su nove objave dolazile. Okruženje je postajalo sve neprijateljskije kako su žitelji Mekke saznavali o suštinskim učenjima nove poruke i zamjećivali njihov uticaj na siromašne i mlade. Poslanik, svjestan previranja i opasnosti koje vrebaju, odlučuje se usmjeriti na diskretno solidno educiranje manje grupe, koja će se, znao je, suočiti sa kritikom, odbojnošću i vjerovatno izopćavanjem. Ova grupa je kasnije, zahvaljujući kvalitetu svoga duhovnog odgoja i svojoj predanosti, ostala čvrsta pred teškoćama i progonima. Od početka, Poslanik je davao prednost kvalitetu nad kvantitetom i više volio da se bavi prirodom srca i umova kojima se obraćao radije nego njihovom brojnošću. Tri godine je tiho gradio prvu zajednicu vjernika, čija posebna odlika je bila da je okupljala, bez ikakvih razlika, muškarce i žene iz svih rodova i svih društvenih slojeva (mada je većina bila mladih i siromašnih).

JAVNO POZIVANJE

Nakon tih godina, Muhammed a. s. je primio objavu koja mu je naložila da počne javno pozivati: „I opominji rodbinu svoju najbližu“[i] Poslanik je shvatio da sada mora svoju poruku dostaviti pripadnicima porodica sa kojima su ga vezivale rodbinske veze. Počeo ih je pozivati u islam. Jednoga dana, popeo se na brdo Safa i pozvao predstavnike plemena. Misleći da ima nešto hitno ili važno saopćiti, skupili su se u podnožju da ga saslušaju. Sa mjesta gdje su stajali, oni nisu mogli vidjeti dolinu, prema kojoj je Muhammed a. s. bio okrenut. On im je rekao: „Ako bih vas upozorio da se dolinom približavaju naoružani konjanici da vas napadnu, da li biste mi vjerovali?“ Odgovorili su skoro uglas: „Svakako, ti si iskreni i nikada nismo čuli da lažeš!“ Poslanik je tada nastavio: „E, ja vas upozoravam na žestoku kaznu! Bog mi je naredio da opomenem svoje najbliže. Ja nemam moći da vas zaštitim od bilo čega u ovom životu, niti da vam dadnem blagoslov u životu koji dolazi, izuzev ako povjerujete u Božiju jednoću.“ Dodao je: „Ja sam poput nekoga ko je vidio neprijatelja pa žuri svome narodu da ga upozori prije nego što ga on iznenada zaskoči, vičući dok trči: „Pazite, pazite!“[ii]

Njegov amidža Ebu Leheb je odmah zlobno odgovorio: „Propao ti (tebben lek), zar si nas zbog toga zvao?“ Odmah se okrenuo, vodeći okupljene poglavare sa sobom: postao je oličenje onih koji su odbili Muhammedovu a. s. poruku i najžešće mu se suprotstavili.[iii] Kasnije, kada je Poslanik organizirao dva objeda kako bi na njima predstavio istu poruku, prvi pokušaj nije uspio jer je Ebu Leheb ponovo intervenirao kako bi spriječio svoga bratića da govori. Za vrijeme drugog objeda, Muhammed a. s. je uspio prenijeti bit svoje poruke, koju su čuli i potajno prihvatili neki od pripadnika porodica koje je pozvao.

Njegovi rođaci i starješine plemena su reagirali hladno i suzdržano jer su shvatili da priroda Muhammedove a. s. poruke ugrožava dugo postojeći balans u njihovom društvu. I njihova božanstva i njihova moć su bili ugroženi, a opasnost je bila ozbiljna. Muhammed je nastavio govoriti svojim rođacima dok nije dobio objavu koja je naređivala odlučniji nastup: „Ti javno ispovijedaj ono što ti se naređuje i mnogobožaca se okani.“[iv]

Poslanička misija je ulazila u novu fazu. Sada je poruka bila upućena svima i tražila jasno razlikovanje između tevhida, vjerovanja u jednoga Boga i kurejšijskog politeizma. Poslanik je oko sebe okupio solidno jezgro muškaraca i žena; neki su bili njegovi rođaci, ali je većina dolazila iz različitih društvenih kategorija i plemena. Svima njima on je prethodne tri godine pružio duhovni i vjerski odgoj. Oni će se strpljivo i ustrajno suočiti sa odbacivanjem, progonima i isključenjem iz mekkanskog društva koje se počelo raspadati.

PORUKA

Tokom prvih godina objave, kur'anska poruka se oblikovala oko četiri glavne ose: jednoća Boga, status Kur'ana, molitva i život poslije smrti. Prvi muslimani su pozivani na duboku i radikalnu duhovnu preobrazbu, a to su dobro shvatili njihovi protivnici iz reda njihove rodbine, koji su se plašili značajnih pomjeranja koja će nova vjera unijeti u vjerovanja i organizaciju njihovog društva.

Božija jednoća

Kur'anska poruka se prvenstveno fokusirala na potvrđivanje jednoće Boga (tevhid). Zajedno sa poimanjem Boga kao Rabba ili Odgojitelja, koje se, kako smo vidjeli, pojavilo u prvim objavama, također se pojavilo božansko ime Allah, kao i izrazi koji Ga povezuju sa mirom i milošću. Tako se melek Džebrail obraćao Poslaniku izrazima: „Mir neka je s tobom, Allahov poslaniče!“ (Esselamu ‘alejke ja resulallah) i „Neka je Allahov mir i milost na tebe“ (Selamullah ve rahmetuhu ‘alejk). Ove izraze su muslimani od početka koristili kako bi se međusobno pozdravili i prizivali Boga sa njegova dva imena: Mir (Es-Selam) i Najmilostiviji (Er-Rahman). Nadalje, svako poglavlje Kur'ana počinje izrazom kojim se upućuje na prisustvo Jedinoga i na Njegove uzvišene osobine: „U ime Boga (Sa imenom Boga), Milostivog, Samilosnog.“ Veoma rano, Kur'an je ime Er-Rahman učinio ekvivalentnim imenu Allah: „Reci; “Zovite: .Allah. ili zovite: .Milostivi., a kako god Ga budete zvali, Njegova su imena najljepša.“[v]

Ova posvemašnja prisutnost ukazivanja na Jednoga i Njegova različita imena je suštinska. Ustvari, ona će oblikovati odnos prvih vjernika prema Bogu: prepoznavanje Njegovog prisustva i ubjeđenje da je Njegova dobrota dar kao i obećanje mira. Ovo je najočitije ilustrirano surom Er-Rahman, koja se obraća i ljudima i džinima i traži od njih da promatraju prirodu i spoznaju Njegovo Biće i Njegove blagodati:[vi]

„Milostivi, poučava Kur.anu, stvara čovjeka, uči ga govoru, Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove, i trava i drveće se pokorava, a nebo je digao. I postavio je terazije da ne prelazite granice u mjerenju. I pravo mjerite i na teraziji ne zakidajte! A Zemlju je za stvorenja razastro, na njoj ima voća i palmi sa plodom u čaškama i žita sa lišćem i miomirisna cvijeća, – pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete!“[vii]

Status Kur'ana

Od prirode pa do zahtjeva etike i pravičnosti u ljudskom ponašanju, sve ukazuje i podsjeća na Stvoritelja, čije su primarne manifestacije dobrota i milost. Ustvari, On je sam tekst objavio zarad svoje dobrote prema ljudima. Objava je i dar i breme i to od samog početka uvodi drugu osovinu ranih islamskih učenja. Status Kur'ana – koji u navedenim ajetima uspostavlja vezu između Boga i čovječanstva – jedna je od suštinskih komponenti muslimanskog vjerovanja (akida, mn. akaid).[viii] Kur'an je Božija riječ kao takva objavljena čovječanstvu – na „čistom i jasnom arapskom jeziku“ – i u isto vrijeme je i podsjetnik, svjetlost i čudo.[ix] Podsjetnik je na monoteističke poruke iz prošlosti, svjetlost božanskog vodstva za budućnost i čudo vječne i neoponašljive riječi darovane čovječanstvu u njegovoj povijesti.

U prvi mah je jasno da Kur'an sebe predstavlja kao ogledalo univerzuma. Termin koji su prvi zapadni prevodioci preveli kao „stih“ – služeći se biblijskom terminologijom – doslovno znači u arapskom „znak“ (ajet). Objavljena Knjiga, zapisani tekst, sačinjen je, dakle, od znakova (ajeta), baš kao što svemir, poput teksta raširenog pred našim očima, obiluje znakovima. Kada se Kur'an i svijet čitaju i srcem, a ne samo analitičkim razumom, tada dva teksta jedan drugome dođu kao odjek i oba govore o onome drugom i o Jedinom. Znakovi nas podsjećaju šta znači roditi se, živjeti, misliti, osjećati i umrijeti.

Svojom izuzetno nadahnjujućom formom i sadržajem, kao i svojom duhovnom moći, Kur'an je čudo islama. On također predstavlja veliku, dvostruku odgovornost za muslimane: i na nivou etičkih zahtjeva koje im kur'anska učenja postavljaju kao i u svojstvu svjedoka glede tih istih učenja pred čovječanstvom. Ova dimenzija je prisutna od najranijih objava; tako sura „El-Muzzemmil“ (Umotani), objavljena među prvima, sadrži upozorenje: „Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati“[x] Drugi ajet koristi moćne slike da izrazi duhovni status Kur'ana: „Da ovaj Kur.an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo.“[xi] Objavljeni tekst, Božiji govor (Kelamullah), sebe predstavlja i kao dobrohotni podsjetnik i kao izuzetno zahtjevnu moralnu zapovijest koja širi duhovno nadahnuće, a u isto vrijeme oblikuje konačnu formu vjerskog rituala.

Molitva

Dok je hodao okolinom Mekke, Poslanika je posjetio melek Džebrail, podučivši ga kako da izvrši obredno čišćenje (abdest) i obavi obrednu molitvu (namaz).[xii] Ova poduka je došla vrlo rano, odmah spajajući akt čišćenja vodom sa zapovijedi obavljanja molitve zasnovane na učenju Kur'ana i preciznim cikličnim nizovima pokreta (rekatima). Poslanik je slijedio Džebrailove instrukcije jednu za drugom, a potom otišao kući i podučio svoju ženu Hatidžu kako da klanja. Tokom ovih ranih godina, namaz je obavljan samo dva puta dnevno, ujutro i uveče.

Citirana sura El-Muzzemmil također spominje noćni namaz, koji je postao obaveza muslimana početkom mekkanskog perioda i ostao takvim dok konačno nije ustanovljena obaveza obavljanja pet dnevnih namaza. Duhovna vježba i obred bili su posebno zahtjevni:

„O ti, umotani! probdij noć, osim malog dijela; – polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Kur.an pažljivo. Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati. Ta ustajanje noću, zaista, jače djeluje i izgovara se jasnije, a ti danju, doista, imaš mnogo posla. I spominji ime Gospodara svoga i Njemu se potpuno posveti“[xiii]

U srcu Mekke, u sve neprijateljskijem okruženju, muškarci i žene koji su prihvatili islam vježbani su bespoštedno i tiho: ustajali su noću da se dugo klanjaju Bogu, izgovarajući kur'anske znakove (ajete), koje je Jedini postavio kao privilegiranu vezu između Njegove beskrajne dobrote i srca svih stvorenja. Ovaj duboki i intenzivni duhovni trening odredio je najizraženije karakteristike prvih vjernika: pobožni, diskretni i odlučni, oni su se klanjali Bogu milosti i mira; čitali su Njegovu Objavu, koja je podsjećanje (zikr) i svjetlost (nur) i slijedili primjer i učenja posljednjeg poslanika. Suština islamske poruke je u cjelini izražena u ovoj bliskoj vezi povjerenja i ljubavi koja ih je vezivala sa Najuzvišenijim, uspostavljajući direktnu vezu između pojedinca i njegovog ili njenog Stvoritelja, koji je izabrao da pokaže uzorito ponašanje kroz Poslanika, ljudsko biće, kojeg je postavio kao model. Tri ajeta će kasnije sintetizirati egzaktnu supstancu ovog učenja:

„A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.“[xiv]

Poslanik, u samom središtu ove bliske povezanosti, otvara put:

„Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam

oprostiti!”“[xv]

On je oličenje ljudskog bića koje teži ka Božanskome izvan konačnosti života:

„Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“[xvi]

Prvobitna grupa vjernika živjela je ova učenja: u namazu su se okretali ka Jerusalemu, izražavajući tako očitu vezu ove poruke sa jevrejskim i kršćanskim monoteizmom, koji dijele iste težnje ka vječnom životu na budućem svijetu.

Drugi Svijet (Ahiret) i Sudnji dan

Kur'anski ajeti opetovano govore o životu poslije smrti. Kako bi otklonio nevjericu, Kur'an se, kako smo vidjeli u prethodnim poglavljima, služi primjerima uzetim iz prirode, posebno iz pustinje, naoko mrtve zemlje koja se vraća u život nakon kiše. Vrlo rano, Poslaniku je skrenuta pažnja na prednost tog drugog života: „Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta.“[xvii]

Ustvari, krajnje je jasno da poruka nije imala za cilj da odagna sumnje i strahove glede neizbježne smrti, već da u umove i srca vjernika usadi čvrsto vjerovanje da ovaj život ima svoj smisao i da ćemo se Bogu vratiti. Ovo stalno prisustvo podsjećanja na budući svijet vrši ideja o Sudnjem danu, na kojem će Bog izvagati dobro i zlo za koje je odgovorno svako ljudsko stvorenje za vrijeme svoga ovozemnog života. Stoga svijest o Sudnjem danu ukazuje na vezu vjerovanja i morala, promišljanja i djelovanja: „pravi put“ kojim je Najuzvišeniji zadovoljan jeste put onih koji „vjeruju i čine dobra djela“ (ellezine amenu ve amilu-s-salihat).[xviii]

Biti sa Bogom i radi Njega, predavati se, uključuje stoga „naređivanje dobroga i ispravnoga“ (el-ma'ruf) i „sprečavanje krivoga“ (el-munker); to je etički zahtjev.[xix] Biti uz Boga čini nužnom promjenu ponašanja i odluku da se bude dio „zajednice koja poziva na dobro.“[xx] Islam, poput drugih monoteističkih tradicija, insistira na povratku Bogu, na Sudu, raju i paklu (džennetu i džehennemu), a mnogi ajeti smisao života povezuju sa budućim svijetom. U duhovnom iskustvu koje određuje smisao života i povezuje ga sa stvarima potrebnim da se ponaša etično, ova početna faza je suštinska, makar i ne bila konačno učenje o vezi sa Bogom. Ponad nade u Njegov džennet i straha od džehennema, vrhunac veze sa Najbližim je prvenstveno voljeti Ga i nastojati za vječnost dosegnuti Njegovo Lice (vedžh), kako je to Poslanik kasnije podučavao svoje drugove kroz ovu dovu: „Bože, podari nam milost i užitak gledanja u Tvoje beskrajno plemenito Lice (vedžhik).“ Moralni zahtjev sačinjava nužni put ka bliskom i volećem (ljubećem) Božijem prisustvu.

NEVOLJE

Poziv je sada bio javan, i mada je obučavanje novih obraćenika u El-Erkamovoj kući vršeno diskretno, oni nisu oklijevali da govore svojim rođacima i ljudima oko sebe. Svakim danom, starješine rodova su bili sve svjesniji opasnosti koju je nova vjera predstavljala: bila je to otvorena pobuna protiv njihovih bogova i običaja i prije ili kasnije će ugroziti njihovu moć. Prvo su odlučili da pošalju izaslanstvo Poslanikovom amidži Ebu Talibu, koji je do tada štitio svoga bratića. Tražili su od njega da razgovara sa Muhammedom i zaustavi ga u širenju njegove poruke, koju su smatrali opasnom i neprihvatljivom, jer je otvoreno napadala njihove bogove i naslijeđe predaka. Ebu Talib nije ništa preduzeo nakon prve posjete, tako da su oni ponovo došli i insistirali da je stvar hitna. Ebu Talib je tada poslao po svoga bratića i pokušao ga ubijediti da prekine sa svojim djelovanjem kako ih ne bi uznemiravao. Muhammedov a. s. odgovor bio je odlučan: „Amidža, kunem se Bogom: kada bi mi dali sunce u jednu, a mjesec u drugu ruku da napustim ovu stvar, ja je ne bih napustio prije nego što Bog dadne da uspije ili ja stradam na tom putu!“[xxi] Sučen sa takvom odlučnošću, Ebu Talib nije navaljivao; ustvari, uvjerio je svoga bratića u svoju stalnu podršku.

Novo izaslanstvo je došlo Poslaniku, nudeći mu razne stvari, novac i moć. Odbio je njihove ponude jednu za drugom i potvrdio da ga interesira samo njegova misija: pozivati ljude da priznaju i povjeruju u Boga, Jedinoga, ma kakva bila cijena za to.

„Ja nisam opsjednut, niti od vas tražim čast ili moć. Bog me je poslao vama kao poslanika, objavio mi je Knjigu i naredio mi da vam donesem radosne vijesti i da vas opomenem. Prenio sam vam poruku svoga Gospodara i dao vam dobar savjet. Ako prihvatite ono što sam donio, uspjećete na ovom i budućem svijetu; ali, ako odbijete ono što sam donio, ja ću strpljivo čekati dok Bog ne presudi među nama.“[xxii]

Ovim riječima, Muhammed a. s. postavlja granice mogućeg kompromisa: on neće prestati prenositi svoju poruku, pouzdaće se u Boga i podnijeti konsekvence ove odluke na ovome svijetu. Neprijateljstva su ustvari tek sada počela: starješine rodova su počeli vrijeđati Poslanika i govoriti da je lud, opsjednut ili da je čarobnjak. Ebu Leheb, njegov amidža, izvršio je pritisak na svoju dvojicu sinova da se razvedu od Poslanikovih kćeri kojima su bili oženjeni, dok je njegova žena uživala bacajući smeće na put kuda je Muhammed a. s. prolazio.

Širene su glasine da je Muhammed a. s. ustvari čarobnjak, da zavađa porodice, razdvaja roditelje i djecu, muževe i žene i da stvara probleme. Kada se približilo vrijeme godišnjeg sajma, starješine rodova su, bojeći se da Muhammed a. s. može proširiti svoju poruku među posjetiocima, postavljali svoje ljude na prilazima Mekki: oni su trebali upozoriti pridošlice na opasnost koju predstavljaju Muhammed i njegovi drugovi. Strategija izolacije je prilično djelovala, mada neki nisu dozvolili da to na njih utiče. Jedan od takvih je bio i usputni pljačkaš Ebu Zerr iz plemena Benu Gifar. Čuvši za novu poruku koja poziva vjerovanju u Jednog Boga, došao je Poslaniku uprkos kurejšijskim upozorenjima. Našao je Muhammeda a. s. kako leži u hladu u blizini Kabe. Pozvao ga je po imenu i pitao o njegovoj misiji. Saslušao ga je i odmah potom izgovorio svjedočenje vjere (šehadet), iznenadivši Poslanika, koji je, gledajući u njega, rekao: „Bog upućuje koga hoće!“ Ebu Zerr El-Gifari postao je jedan od najpoznatijih Poslanikovih drugova; bio je poznat po svojoj predanosti, strogosti i kritici luksuza i dokolice.

Poslanik se suočavao sa ponižavanjem i ismijavanjem. Ljudi su od njega tražili čuda i dokaze, a on je neumorno odgovarao navodeći kur'anske riječi: „Ja sam samo poslanik!“ Pritisak je rastao i dolazilo je do povećanih izljeva nasilja. Starješine rodova su posebice napadali siromašne muslimane i one koji nisu imali zaštitu nekog roda. Tako je roba po imenu Bilal gospodar vezivao u pustinji, na suncu, stavljajući mu na stomak veliki kamen kako bi ga prisilio da se odrekne vjere, ali je Bilal ponavljao: „Jedan, Jedan.“ Ebu Bekr je kasnije otkupio Bilala (kao i mnoge druge robove) i oslobodio ga. Bilal će kasnije postati muezzin u Medini, kojeg su svi poštovali zbog iskrenosti njegova vjerovanja, njegove predanosti i ljepote glasa.[xxiii]

Jedan pripadnik plemena Mahzum po imenu Amr posebno je okrutno ispoljavao svoje protivljenje islamu. Rodbina ga je zvala Ebu-l-Hakem (otac mudrosti u rasuđivanju), ali su ga muslimani, suočeni sa njegovom odbojnošću i okrutnošću prozvali Ebu Džehl (otac neznanja). Jednom se sastao sa Poslanikom i izvrijeđao ga sa toliko mržnje da su svi koji su ga čuli, iako nisu bili muslimani, smatrali da je prešao granice časnog ponašanja ponizivši Muhammeda na takav način. Čuvši za to, Hamza, Poslanikov amidža, umiješao se. Otišao je Ebu Džehlu i zaprijetio mu ako se bude tako ponašao; u isto vrijeme je obznanio da prihvata islam i da će lično štititi svoga bratića.[xxiv] Rezultat je bilo to da je Ebu Džehl prestao uznemiravati Muhammeda a. s.; umjesto toga, počeo je zlostavljati Poslanikove najsiromašnije i najranjivije drugove. Ammar, mladić jemenskog porijekla, prihvatio je islam vrlo rano i primio Poslanikovu poduku u El-Erkamovoj kući. Njegov otac Jasir, a potom i njegova majka Sumejja postali su muslimani ubrzo nakon njega i zdušno su učili o novoj vjeri. Ebu Džehl ih je izabrao kao metu svoje osvetničke mržnje: stao ih je tući, vežući ih na žegi i mučeći ih. Poslanik nije mogao ništa učiniti zbog kompleksne prirode još uvijek vladajućih rodovskih saveza; nemoćno je posmatrao torturu, bez mogućnosti da intervenira. Jednoga dana, prolazeći pored Jasira i njegove žene koji su mučeni, Poslanik im je doviknuo: „Strpite se, Jasirova porodico, sastajalište vam je u džennetu.“ Uprkos mučenjima koja su trajala sedmicama, Sumejja i Jasir su odbijali da se odreknu svoje vjere. Sumejja je čak povikala Ebu Džehlu šta misli o njemu i njegovim kukavičkim postupcima. Razjaren, izbo ju je do smrti, a potom se, podjednako bijesan, okrenuo njenom mužu i nasmrt ga pretukao. Sumejja i Jasir su bili prvi šehidi u islamu: progonjeni, mučeni a potom ubijeni zbog odbijanja da zaniječu Boga, Njegovu jednoću i istine posljednje Objave.[xxv]

Situacija je za muslimane postajala sve teža, posebno za najranjivije među njima glede društvenog statusa i rodovske pripadnosti. Poslaniku su zaštitu pružali amidže Ebu Talib i Hamza, ali se ta zaštita nije pružala na prvu duhovnu zajednicu muslimana. Uvrede, odbijanje i loše ophođenje postali su pravilo i Muhammed a. s. je počeo tražiti rješenje da otkloni kušnje i patnje koje su trpili prvi muslimani. Pomislio je da pristupi Velidu, poglavaru Mahzuma, kojem je Ebu Džehl pripadao. Velid je imao znatan uticaj u cijelom mekkanskom društvu. Ukoliko bi ga Poslanik ubijedio u istinitost svoje poruke ili ga barem naveo da se umiješa i zaustavi progone, bilo bi to važno dostignuće za njega i njegove drugove. Dok je on iznosio svoje argumente i pokušavao steći Velidovu podršku, Poslanika je prekinuo slijepac, siromašan i star, koji je već bio prihvatio islam i koji je tražio od njega da mu prouči neke sure iz Kur'ana. Muhammed a. s. se prvo smireno okrenuo, ali je uskoro bio uznemiren starčevim insistiranjem koje ga je ometalo da Velidu izloži slučaj. Poglavar, pun mržnje, na kraju je odbio čak i da ga sasluša. Sura koja je kasnije objavljena povodom ovog događaja traži od muslimana da iz njega izvuku pouku za vječnost:

„On se namrštio i okrenuo zato što je slijepac njemu prišao, a šta ti znaš – možda on želi da se očisti, ili pouči pa da mu pouka bude od koristi. Onoga koji je bogat, ti njega savjetuješ, a ti nisi kriv ako on neće da vjeruje; a onoga koji ti žureći prilazi i strah osjeća, ti se na njega ne osvrćeš. Ne čini tako! Oni su pouka, pa ko hoće, poučiće se.“[xxvi]

Poslanika, vođenog željom da zaštiti svoju zajednicu, kritikuje njegov Odgojitelj, koji ga podučava da se nikada ne okreće od bilo kojeg čovjeka, ma kako teške okolnosti bile, makar se radilo o siromahu, starcu i slijepcu. Tražeći zaštitu od uglednog čovjeka, društveno i politički probitačnog, Muhammed a. s. je zanemario siromaha, naoko nebitnog za njegovu stvar, koji je tražio duhovnu utjehu; ova greška, ova moralna omaška zabilježena je u Kur'anu, koji kroz ovu priču podučava muslimane da ne zanemaruju nikoga, da se nikada ne okreću od siromašnih i potrebnih, već da im služe i da ih vole. Poslanik nikada nije zaboravio ovu poduku i često je molio Boga govoreći: „Bože, molimo te da nam podariš pobožnost, poštovanje, (duhovnu) dobrobit i ljubav prema siromašnima.“[xxvii]

Stoga je Poslanik model muslimanima ne samo svojim uzoritim ponašanjem već i kroz svoju ljudsku slabost, koju Kur'an otkriva i spominje. Niko nikada ne smije dopustiti da ga društveni, ekonomski ili politički interesi okrenu od drugih ljudskih stvorenja, od pažnje koju ona zavređuju i poštovanja koje im treba ukazivati. Ništa nikada ne smije navesti nekoga da ugrozi ovaj princip vjere u korist političke strategije čiji je cilj sačuvati ili zaštititi zajednicu od neke opasnosti. Iskreno i bez kalkulacija darovano srce siromašnog i nemoćnog pojedinca hiljadu puta je vrednije u Božjim očima nego proračunato srce bogataša koje gleda samo svoj interes.

Poslanik je stalno nastojao biti primjer i svjedok ove poruke, ali su muslimani kroz svoju povijest često zaboravljali i zanemarivali zapovijed da se prema potrebnima ponašaju sa poštovanjem i uvažavanjem. Čak i za Poslanikova života, njegov spomenuti ashab Ebu Zerr je vatreno i odlučno govorio protiv posrtaja nekih muslimana koje su sve više privlačili moć, komfor i bogatstvo. U tome je vidio početke preokretanja duhovnog poretka, dokaz duboke otuđenosti i prvi znak najavljenih nedaća. Historija, sa brojnim primjerima o tome kako žeđ za moći i bogatstvom navodi pojedince da iznevjere svoje principe, pokazala nam je koliko je tačan bio taj njegov predosjećaj. U tom smislu, naumpada nam još jedno Poslanikovo upozorenje, kojim se on obraća svojoj duhovnoj zajednici u stoljećima koja dolaze: „Svaka (duhovna) zajednica ima nešto što će u njoj stvoriti razdor, nesklad i smutnju; za moju zajednicu to je novac.“[xxviii]


[i] Kur’an, 26:214.

[ii] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:98-99.

[iii] Zbog toga mu Kur’an kasnije u objavi odgovara koristeći istu formulu sa dodatnom snagom asonance i konsonance u arapskim riječima “Tebbet jeda Ebi Lehebin we tebb” (Propale ruke Ebu lehebove, propao i on). Kur’an, 111:1.

[iv] Kur’an, 15:94.

[v] Kur’an, 17:110.

[vi] Ova sura je objavljena kasnije (u medinskom periodu), ali sintetizira bit vjernikovog odnosa prema Jedinome, koji je milostiv i beskonačno dobar. Poslaniku je ova sura bila posebno draga, a jednom prilikom ju je nazvao ‘arusetu-l-Kur’an (Kur’anska nevjesta), aludirajući na njenu ljepotu.

[vii] Kur’an, 55:1-13.

[viii] Sastavni dijelovi islamskog vjerovanja, po Kur’anu, uključuju vjerovanje u Boga, meleke, poslanike, objave i Sudnji dan.

[ix] Kur’an, 16:103.

[x] Kur’an, 73:5.

[xi] Kur’an, 59:21.

[xii] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:83.

[xiii] Kur’an, 73:1-8.

[xiv] Kur’an, 2:186.

[xv] Kur’an, 3:31.

[xvi] Kur’an, 33:21.

[xvii] Kur’an, 93:4.

[xviii] Kur’an, 95:6.

[xix] Kur’an, 3:104. U islamskoj terminologiji, ma’ruf označava “ono što je dobro i ispravno”, ali ne u restriktivnom smislu. Kao centralni concept, upućuje na ono što se univerzalno prepoznaje kao dobro, umjesno, etično i moralno i kao takvo potvrđeno Objavom. Objava može specificirati neka učenja, ali se prvenstveno oslanja na kolektivni i opći osjećaj “onoga što je dobro.”

[xx] Kur’an, 3:104.

[xxi] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:101.

[xxii] Isto, 2:132-133.

[xxiii] Isto, 2:159.

[xxiv] Isto, 2:128.

[xxv] Isto, 2:162.

[xxvi] Kur’an, 80:1-12.

[xxvii] U tom smislu Poslanik također veli: “Bogatstvo nije u posjedovanju stvari, bogatstvo je bogatstvo duše” (vjerodostojan hadis koji prenose Buharija i Muslim).

[xxviii] Hadis prenosi Muslim.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: