STOPAMA BOŽJEG POSLANIKA – četvrti dio


ČETVRTO POGLAVLJE

OBJAVA, ZNANJE

Sam u pećini Hira, Muhammed a. s. je nastavljao tragati za istinom i smislom. Iznenada mu se ukazao melek Džebrail i naredio: „Čitaj!“ Muhammed a. s. je odgovorio: „Nisam od onih koji čitaju.“ Melek ga je uhvatio tako čvrsto da je postalo skoro neizdrživo i ponovo naredio: „Čitaj!“ Muhammed je ponovio: „Nisam od onih koji čitaju.“ Melek ga je ponovo jako stegao, skoro ga ugušivši i po treći put ponovio naredbu: „Čitaj!“ Odgovor je bio isti: „Nisam od onih koji čitaju.“ I dalje ga stišćući, melek je izgovorio: „Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna..“[i]

Ove riječi bile su prvi ajeti Kur'ana, objavljenog Poslaniku posredstvom meleka Džebraila. Sam Muhammed a. s., mnogo kasnije njegova žena Aiša, neki ashabi i prenosioci do Ibn Ishaka i Ibn Hišama, prenijeli su ovaj događaj i one koji su slijedili uvelike istim terminima, mada sa nekim (uglavnom manjim) činjeničnim i hronološkim razlikama.

Izgovorivši te riječi, melek Džebrail se udaljio, ostavljajući Poslanika u stanju velike uznemirenosti. Bio je u strahu i nije znao da li je imao viziju od strane šejtana ili je bio opsjednut.

Odlučio je vratiti se svojoj ženi. Došao je vrlo uznemiren i rekao: „Pokrij me, pokrij me!“ Hatidža ga je umotala u ogrtač i upitala šta je posrijedi. Muhammed a. s. joj je objasnio šta se dogodilo i izrazio svoju bojazan: „Šta mi se događa? Bojim se za sebe.“[ii] Hatidža ga je utješila šapćući mu: „Nemaš se čega bojati. Odmori se i smiri. Bog ne bi učinio da doživiš poniženje, jer si dobar prema svojoj rodbini, govoriš istinu, pomažeš potrebne, darežljiv si prema gostima i podržavaš svaki pravedan čin.“[iii]

VEREKA IBN NEVFEL

Hatidža se sjetila da upita za mišljenje svoga rođaka, kršćanina Vereku ibn Nevfela. Otišla mu je (nije jasno da li sama ili sa Poslanikom) i kazala za Muhammedovo iskustvo.[iv] Vereka je prepoznao znakove koje je očekivao i bez oklijevanja odgovorio: „Sveti! Sveti! Tako mi onoga koji posjeduje Verekinu dušu, to je višnji Namus (prijatelj tajni Višnjeg Kraljevstva, melek koji donosi svetu objavu) koji je došao Muhammedu; isti onaj koji je došao Musau. Uistinu, Muhammed je poslanik svoga naroda.“[v]

Kasnije, za vrijeme susreta sa Muhammedom a. s. u blizini Kabe, Vereka je dodao: „Sigurno će te nazvati lašcem, neuračunljivim, protjerat će te i napadati. Kada bih tada bio živ, Bog zna da bih te podržao dok ne pobjedi Njegova odredba!“[vi] Aiša prenosi da je Vereka također rekao: „Tvoj narod će te protjerati!“ To je uznemirilo Poslanika, pa je upitao: „Hoće li me protjerati?“ Vereka ga je upozorio: „Hoće! Nijedan čovjek nije donio ono što i ti a da prema njemu nisu iskazali neprijateljstvo!“[vii]

Poslanikova misija je tek počela, a već mu je omogućeno da dokuči neke osnove posljednje Objave kao i neke istine koje su bile prisutne kroz historiju poslanstva među drugim narodima.

VJEROVANJE, ZNANJE I PONIZNOST

Prvi ajeti koji su objavljeni Poslaniku, koji nije znao čitati niti pisati, direktno mu usmjeravaju pažnju na znanje. Mada nije u stanju čitati oslanjajući se na vlastite sposobnosti, Bog ga poziva da čita „u ime svoga Gospodara (Rabb, „Odgojitelj“)“, neposredno uspostavljajući vezu između vjerovanja u Boga i znanja. Sljedeći ajeti potvrđuju tu vezu: „…koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna…..“ Između Stvoritelja i čovječanstva jeste vjerovanje koje počiva na i hrani se znanjem darovanim od strane Najplemenitijeg (El-Ekrem), koje im omogućuje da odgovore na Njegov poziv i da Mu se okrenu i obrate. Prvi ajeti ustanovljavaju neposrednu korespondenciju sa onim što će Objava kasnije spomenuti o stvaranju čovječanstva: „I pouči On Adema nazivima svih stvari.“[viii] Razum, inteligencija, jezik i pisanje dali su ljudima kvalitete potrebne da budu Božji halife (namjesnici, zastupnici) na zemlji i, od samog početka, kur'anska objava poznavanje i priznavanje Stvoritelja povezuje sa znanjem i naukom, odražavajući tako porijeklo samoga stvaranja.[ix]

Brojne predaje izvještavaju da su druga objava bili ajeti s početka sure „El-Kalem“ (Pero). Ti ajeti potvrđuju božansko porijeklo nadahnuća kao i nužnost znanja. Oni također spominju Poslanikovu moralnu izuzetnost koju je posvjedočilo četrdeset prvih godina njegovog života:

Nun. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu, ti nisi, milošću Gospodara svoga, lud; ti ćeš sigurno nagradu neprekidnu dobiti jer ti si, zaista najljepše ćudi i ti ćeš vidjeti, a i oni će vidjeti, ko je od vas lud.“[x]

Nun je jedno do slova arapskog alfabeta; na sličan način, neka druga slova stoje na početku drugih sura Kur'ana. Nijedan komentator – pa čak ni sam Poslanik – nije u stanju tačno reći šta ona znače ili šta njihovo prisustvo na početku nekog sureta simbolizira. Tako u isto vrijeme zaklinjući se „perom,“ i potvrđujući nužnost znanja koje daruje ljudskim stvorenjima, Stvoritelj otpočinje ajete misterioznim slovom, nun, izražavajući ograničenja ljudskog znanja. Dignitet čovječanstva, stečen znanjem, ne može biti lišen poniznosti razuma svjesnog svojih vlastitih granica koji tako spoznaje nužnost vjerovanja. Prihvatajući, i prihvatajući da ne razumije, misteriozno prisustvo slova nun traži vjerovanje; razumijevanje i prihvatanje nemisterioznih izjava ajeta koji slijede iziskuje korištenje razuma koji je aktivan ali nužno – ustvari prirodno – ponizan.

VJEROVANJE, MORALNOST I PROGONI

Suštinskom učenju islama po kojem znanje postoji samo uz ljudsku svijest o njegovoj ograničenosti, navedena sura, El-Kalem, dodaje još jednu dimenziju, govoreći o Poslanikovom „uzvišenom moralu.“ Ovaj ajet, podsjećajući na izuzetno i plemenito ponašanje Poslanikovo još od mladosti, uspostavlja specifičnu vezu između znanja, vjerovanja i postupanja (djelovanja). U svjetlu vjerovanja, znanje mora biti zasnovano i oslanjati se na pojedinčevom moralnom dostojanstvu; plemenitost Poslanikovog ponašanja potvrđuje mu, a posteriori, da on nije opsjednut, da je u pravu i da će imati beskrajnu nagradu. Vjerovanje u Boga i znanje, u svjetlu božanskoga, kao svoju neposrednu posljedicu moraju imati ponašanje, način djelovanja koji uvažava etičnost i promovira dobro. Ovi ajeti sadržavaju još jednu pouku, koju je predvidio Vereka ibn Nevfel kao i isposnik Behira prije njega: biće uvreda, neprijateljstva, mržnje, pa čak i progona od strane vlastitog naroda. Poslanik je upozoren da bi izvjesno mogao biti odbijen, ali se u tom trenutku, nakon prve objave, morao suočiti sa vlastitim dvojenjima. Utješila ga je njegova supruga, a potom potvrda Vereke ibn Nevfela, ali od meleka Džebraila nije primio ništa što bi ga u potpunosti dodatno uvjerilo. Ponekad je, hodajući, primjećivao lik Džebraila kako ispunjava horizont, a okrećući se na drugu stranu opet je vidio Džebraila.

Ne postoje precizni podaci o broju objava koje je Poslanik primio u ovoj prvoj fazi, ali Aiša prenosi da je Poslanik rekao da je jednog dana čuo buku i iznenada „mi se ukazao melek koji mi je došao u pećini Hira, sjedeći između nebesa i zemlje, pa sam (kao i prilikom prve Objave) požurio kući, govoreći: „Zamotajte me, zamotajte me!“ što su i učinili.“[xi] Tada su objavljeni sljedeći ajeti: „O ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj! I haljine svoje očisti! I kumira se kloni!“[xii]

U svakoj od ovih početnih objava, Bog se predstavlja svome Poslaniku kao „tvoj Rabb“ (Rabbuk) ili Odgojitelj, koji ga je odabrao, njegovao a potom pozvao da prenese posljednju objavu Jedinoga Boga. Nije bilo bez dubljeg smisla to što je Muhammed a. s. bio siroče i siromašan i što je morao proći kroz period razmišljanja, iako su u tim trenucima zabrinutost i uznemirenost prevladavali nad svješću o izboru za misiju.

TIŠINA (ZATIŠJE), DVOJBA

Situacija je postajala sve gora, jer je narednih mjeseci objava prestala. Ovaj period zatišja (el-fetre), koji je potrajao između 6 mjeseci i dvije i po godine, zavisno od predaje, kod Poslanika je izazvao veliko dvojenje i patnju. Pomišljao je da više ne zavređuje da prima Objavu, da je zapostavljen ili da je jednostavno opčinjen. Aiša prenosi kako je intenzivno patio:

„Objava je prestala neko vrijeme, pa je Poslanik bio pogođen, bio je toliko ojađen da je pomišljao da ode od kuće i baci se sa neke litice. Ali, svaki put kada bi došao do vrha planine da to učini, pojavljivao mu se melek Džebrail i govorio: „O Muhammede, ti si uistinu Božji poslanik.“ Te riječi bi mu razgalile srce i u dušu unijele mir.[xiii]

Ta ukazanja i znakovi oko njega pomagali su Poslaniku da se othrve osjećajima dvojbe i usamljenosti. On je ustvari prolazio kroz isto iskustvo kao Ibrahim a. s.: kroz iskušenje ovog zatišja, on je dvojio o sebi, svojim sposobnostima i svojoj moći, ali je Bog stalno obilježavao njegov put znakovima i vizijama koji su mu pomagali da ne dvoji u pogledu Boga. Ova kušnja tišinom bila je inicijacija koja je oblikovala Poslanikovo duhovno traganje. Objava mu je doslovce govorila o nužnosti poniznosti, ali ga je Božija šutnja sada praktično učila tome. Bog mu je navijestio svoje prisustvo, a tokom dugih sedmica ispražnjenih od Njegove riječi, On je u srcu svoga Poslanika gajio potrebu za Sobom. Bog mu je konačno progovorio ponovo, zazivajući rađajući dan i rasprostiranje noći zbog njihove fizičke realnosti, koja je znak Stvoriteljeve moći, kao i zbog njihovog simbolizma, koji izražava krhkost bića i srca između svjetla Objave i mračne praznine šutnje:

„Tako mi jutra i noći kada se utiša, – Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta, a Gospodar tvoj će tebi sigurno dati, pa ćeš zadovoljan biti!“[xiv]

Bile su to dobre vijesti i Objava nije prestala ponovo tokom više od 20 godina.

Ajeti su objavljivani neredovito (nekada samo nekoliko ajeta, nekada čitavo poglavlje) i Poslaniku je kazivano gdje tačno da umetne novoprimljenu objavu kako bi se sastavila konačna Knjiga. Mada su Arapi bili naviknuti na usmenu predaju, Poslanik je naredio novim obraćenicima koji su znali čitati i pisati (najpoznatiji među njima bio je Zejd ibn Sabit) da zapisuju ajete na pločama ili čak na devinim plećkama (i da ih čuvaju po redoslijedu koji im je saopštio). U isto vrijeme, brojni ashabi su učili napamet ajete kako su objavljivani.

HATIDŽA

Važno je ovdje naglasiti ulogu koju je tokom tih godina, ispunjenih događajima od kojih su neki bili neobični a neki duboko bolni, igrala Hatidža. Ona je prva zapazila a potom izabrala Muhammeda a. s. zbog njegovog poštenja i plemenitog karaktera. Uvelike poželjna u Mekki zbog svog bogatstva, bila je u stanju procijeniti interesa lišen i odmjeren odnos tog mladog čovjeka, koji je ipak bio tako poduzetan i sposoban. Nasuprot uvriježenoj praksi, imala je hrabrosti ponuditi mu brak posredstvom svoje prijateljice Nufejse. Njihova zajednica donijela im je mnogo sreće, tuge i žalosti: izgubili su dvojicu sinova, Kasima i Abdullaha dok su još bili djeca i samo četiri njihove kćerke su preživjele.[xv] Ova porodična sudbina je sama po sebi bila dovoljno teška, ali među Arapima je i samo rođenje kćerke smatrano sramotom. Tradicije izvještavaju sa koliko duboke ljubavi i pažnje su Muhammed a. s. i njegova supruga nasuprot tome okružili svoje kćeri, što se nikada nisu ustručavali izraziti i javno.

Kada je u četrdesetoj godini života Muhammed a. s. primio prvu objavu, prvo se obratio svojoj ženi, a ona je prva stala uz njega i podržala ga. Tokom svih prethodnih godina, posmatrala je čovjeka izrazito plemenitog karaktera. Kada joj se vratio iz pećine Hira, uznemiren i u velikoj dvojbi glede onoga što mu se događa, ona ga je okružila ljubavlju, podsjećajući ga na njegove kvalitete, vraćajući mu samopouzdanje. Prve objave bile su i izuzetan poklon i strašno iskušenje za čovjeka koji više nije znao da li je opsjednut ili žrtva šejtanskog delirija. Bio je sam i zbunjen; obratio se svojoj ženi, koja mu je odmah darovala utjehu i podršku. Od tog trenutka nadalje, njih dvoje se suočavalo sa kušnjom, pokušavajući razumjeti njeno značenje a potom, nakon što je prekinuto zatišje Objave, odzivajući se Božijem pozivu i slijedeći put duhovne inicijacije. U tome je Hatidža znak Božije prisutnosti u samom središtu Muhammedove a. s. kušnje; ona je u Poslanikovom duhovnom iskustvu ono što su Ismail a. s. i Hadžera bili u Ibrahimovom a. s. Bili su znakovi koje je poslao Jedini kako bi obznanio svoje prisustvo i svoju potporu u kušnji, kako nikada ne bi dvojili glede Njega. Hatidža je bila prva osoba koja je prihvatila islam i tokom prvih deset godina Muhammedove a. s. misije stajala je uvijek uz njega kao vjerni pratilac. Uloga ove žene u Poslanikovom životu je ogromna. Ona je tokom 25 godina bila jedina njegova supruga, čije prisustvo je Poslanika štitilo, ali i koja je i sama prolazila kroz odbacivanje od strane rodbine, progone i izolaciju.[xvi] On ju je izuzetno volio. Bilo je to očito do te mjere da je, mnogo godina nakon Hatidžine smrti, Aiša – kojom se Poslanik kasnije oženio – rekla da je Hatidža jedina žena na koju je ikada bila ljubomorna. Hatidža je primila dobre vijesti o tome da je on od Boga odabran; bila je žena, nezavisna, uvažavana i poštovana, potom supruga, snažna, pažljiva, vjerna i povjerljiva; bila je pobožna muslimanka, iskrena, odlučna i ustrajna. Muhammed, posljednji Poslanik Jedinoga Boga, nije bio sam, a jedan od najasnijih znakova Božije darežljivosti i ljubavi prema njemu bila je u njegovom životu žena, njegova supruga.

OBJAVA, ISTINE, KNJIGA

Bog je obznanio Sebe. Prve objave su Poslanikovu svijest usmjerile na Njegovo vrhunaravno, odgajateljsko prisustvo, jer On o Sebi stalno govori kao o Rabbu, Muhammedovom Odgojitelju, njegovom Gospodaru. Melek Džebrail je prenio prve temelje poruke i priznavanja Boga – što je suština vjerovanja – izražavajući središnju poziciju znanja (čitanja i pisanja) združenog sa uzoritim ponašanjem. Nagovještavanje radosnih vijesti također je združeno sa upozorenjem o budućim protivljenjima Muhammedu a. s., jer se nikada nije pojavio nijedan zagovornik istine na zemlji a da to nije izazvalo izljev mržnje, laži i pogrda. Čak i neki od njegovih rođaka koji su ga voljeli zamrzili su ga toliko da su ga željeli ubiti. Melek Džebrail mu se pojavljivao nekoliko puta. Poslanik je kasnije kazivao da se melek nekada pojavljivao u svom melekskom obliku, a ponekad kao ljudsko biće. U drugim prilikama, Muhammed a. s. je čuo zvuk poput zvonjave i objava je dolazila iznenada, iziskujući tako jaku koncentraciju da je dolazio blizu gušenja. Ovaj posljednji način je bio posebno bolan, iako je na kraju procesa bio u stanju doslovce ponoviti sadržaj objave koju je primio.[xvii]Dvadeset godina melek Džebrail ga je pratio i dostavljao, neredovito i kako su to okolnosti iziskivale, ajete i sure koji će naposljetku sačinjavati Kur'an. Objave u knjizi koja je poprimala oblik nisu smještane hronološki; slijedile su poredak koji je melek Džebrail svaki put naznačio Poslaniku i koji je kasnije brižno uvažavan. Svake godine, tokom mjeseca ramazana, Poslanik je Džebrailu učio dio Kur'ana koji je do tada primio, redoslijedom koji je melek naznačio. Tako je dolazilo do redovite verifikacije sadržaja i oblika Knjige koji su polahko nastajali tokom perioda od 23 godine.


[i] Kur’an, 96:1-5.

[ii] Hadis prenosi Aiša, vjerodostojnim ga drže Buharija i Muslim.

[iii] Isto.

[iv] U gore navedenom hadisu, Aiša izvještava da su otišli zajedno, dok Ibn Hišam (Es-siretu-n-nebewijje, Daru-l-džil, Bejrut, bez datuma, 2:73, izjavljuje da je prvo otišla ona sama, a da se Vereka ibn Nevfel kasnije susreo sa Poslanikom.

[v] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:73-74.

[vi] Isto, 2:74.

[vii] Hadis prenosi Aiša, vjerodostojnim ga drže Buharija i Muslim.

[viii] Kur’an, 2:31.

[ix] A kada Gospodar tvoj reče melekima: “Ja će na Zemlji namjesnika postaviti!”, .Kur’an, 2:30.

[x] Kur’an, 68:1-6. Ova sura se često smatra drugom u hronološkom poretku objave.

[xi] Hadis prenosi Aiša, vjerodostojnim ga drže Buharija i Muslim.

[xii] Kur’an, 74:1-5.

[xiii] Buharija, 91:1.

[xiv] Kur’an, 93:1-5.

[xv] Sve su umrle za Poslanikova života, osim Fatime, koja je umrla šest mjeseci nakon njega.

[xvi] I majka sve njegove djece, osim Ibrahima, kojeg je imao sa Koptkinjom Marijom i koji je umro kao dijete.

[xvii] U hadisu koji prenosi Buharija (1:1), Ibn Abbas prenosi bolni karakter trenutka objave: “Božji poslanik je pokušavao umiriti muke koje je uzrokovala Objava mičući usnama, odatle kur’anske riječi: “citirati, Kur’an, 75:16-18.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: