RELIGIJSKA KOEGZISTENCIJA I SEKULARIZAM


Bernard Lewis

RELIGIJSKA KOEGZISTENCIJA I SEKULARIZAM*

Termin “koegzistencija”, onako kako se trenutno upotrebljava, implicira volju da se živi u miru, možda čak i u uzajamnom poštovanju, sa drugima. Stoga bi možda moglo biti korisno da počnemo sa kratkim osvrtom na “drugo i drugačije” koje je, bez sumnje kao rezultat očitog neuspjeha koegzistencije—religijske, nacionalne, rasne, socijalne, ideološke—u našem stoljeću, privuklo dosta pažnje.

Dva najartikuliranija naroda istočnomediteranske starine, jedina koji su sačuvali svoje glasove i uspomene, ostavili su nam dvije do sada klasične definicije drugoga—barbarina i gentilea, pri čemu “barbarin” znači ne-Grk, a “gentile” ne-Jevrej. Oba ova termina, u klasičnoj upotrebi, sadrže barem neki elemenat netrpeljivosti, u kome se viđenje drugoga lahko mijenja u pojam donekle različit ali blisko povezan sa pojmom neprijatelj. Ipak, oba ova viđenja—barbarin i gentile—predstavljaju znatan napredak u odnosu na ono što im je prethodilo.

Nužnost da se definira i odbaci druge ide unatrag do naših najdaljih ljudskih predaka, u stvari i dalje od njih do naših životinjskih predšasnika. I jevrejska i grčka definicija predstavljaju osjetnu promjenu time što su barijere koje postavljaju savladive. Nisu to nepremostive prepreke i po tome su one različite od primitivnijih i univerzalnih definicija drugoga i drugačijega zasnovanih na rođenju i krvi. One mogu biti nadiđene ili čak odstranjene adoptiranjem, u jednom slučaju jezika i kulture, a u drugom slučaju religijskog vjerovanja i zakona. To nije bilo jednostavno, ali je bilo moguće, i već u klasičnoj starini se suočavamo sa fenomenom heleniziranih barbara i judaiziranih gentilea, čak heleniziranih Jevreja i—mada rjeđe—judaiziranih Helena. Rimljani su princip inkluzivnosti pomjerili za veliki korak naprijed, postepenim proširivanjem rimskog državljanstva na sve provincije imperije. Ovaj identitet, identitet rimskog građanina i državljanina, bio je politički i zakonski—priznavanje rimske vlasti i potčinjavanje rimskom zakonu, oboje simbolizirano formalnim prihvatanjem rimskih bogova.

Jevrejska definicija identiteta i drugačijeg, utemeljena na religijskom vjerovanju i praksi, prihvaćena je od strane obje religije nasljednice judaizma, kršćanstva i islama, koji su 14 stoljeća dijelili—bolje rečeno natjecali se za—mediteranski svijet. Tri religije imaju ogromno zajedničko nasljeđe—ono drevnog Srednjeg Istoka, grčko-rimske starine i jevrejske revelacije i proroštva. Ipak se njihova uzajamna percepcija i recipročni stavovi enormno razlikuju.

Jevrejska percepcija religijski drugačijega je različita od one zajedničke kršćana i muslimana i po tome judaizam čini bližim religijama istočne i jugoistočne Azije—dok tvrde da su istine njihovog vjerovanja univerzalne, Jevreji ne tvrde da su ekskluzivne. Judaizam je za Jevreje i one koji žele da im se pridruže. Ali, po dobro poznatom talmudskom diktumu, pravednici svih naroda i vjera imaju svoje mjesto u raju. Rabini vele da je prije nego  što je Deset zapovijedi dato Mojsiju postojalo sedam zapovijedi objavljenih u vrijeme Noaha, a one su bile upućene cijelom čovječanstvu. Samo dvije od njih, zabrana idolatrije i bogohuljenja su teološke; sve ostale, uključujući zabranu ubijanja, pljačke, okrutnosti itd. nisu ništa do li temeljna pravila ljudske društvene koegzistencije. Pošto judaizam ne polaže pravo na ekskluzivnu istinu, spasenje je, po jevrejskom naučavanju, dostižno i ne-Jevrejima, ukoliko ispovijedaju monoteizam i moralni su. Mnogi jevrejski srednjovjekovni teološki i zakonski spisi bave se pitanjem da li u spomenute spadaju i kršćani i muslimani. Među jevrejskim učenjacima vlada opća saglasnost da je islam monoteistička religija, ali je često neshvaćena doktrina o trojstvu uzrokovala probleme među jevrejskim kao i među muslimanskim teolozima.

Tradicionalno kršćanstvo i islam su se razlikovali od judaizma i bili složni u tome da je svako od njih tvrdio da posjeduje ne samo univerzalnu već i ekskluzivnu istinu. Svako je tvrdilo da je baš ono čuvar posljednje Božije objave čovječanstvu. Spasenje nije moguće izvan njihovog vlastitog vjerovanja. Tokom četrnaest stoljeća dugog sučeljavanja islama i kršćanstva najdublji sukobi među dvjema religijama i najnepomirljivija neslaganja među njihovim sljedbenicima nisu nastali iz njihovih razlika već iz njihovih sličnosti. Neke druge religije ne prihvataju konverte. Većina, ne odbijajući ih, ne traži ih i ne osjeća pozvanost i dužnost da bude uzrokom da drugi ljudi promijene svoje vjerovanje. Kršćani i muslimani dijele uvjerenje da upravo njima pripada univerzalna istina i da je njihova sveta zadaća da je proslijede cijelom čovječanstvu. Kada kršćani i muslimani jedni druge nazivaju prokletim nevjernicima, svako od njih tačno razumije šta je drugi mislio, jer i jedni i drugi misle na istu stvar. Ni spomenuti pridjev ni imenica ne govore mnogo hinduisti ili konfučijevcu. U novije vrijeme neke—nikako sve—kršćanske crkve i teolozi su se odrekli tvrdnji o ekskluzivnoj istini i počeli upotrebljavati izraz “trijumfalizam” da bi ih označili i opanjkali. Još uvijek nema sličnih promjena među ovlaštenim glasnogovornicima islama.

Kršćanstvo i islam nisu bili samo velike religije; svako od njih je bilo, modernim rječnikom kazano, značajan moćni blok, sa univerzalnim tvrdnjama i aspiracijama i, za vrijeme većeg dijela zajedničkih povijesti, sa glavnim uporištima moći na Mediteranu ili u njegovoj blizini. Druge velike civilizacije svijeta, Indija i Kina, uprkos svojoj starini i sofisticiranosti, suštinski su bile lokalne, regionalne, skoro etničke. Ni hinduizam ni konfučijanizam nikada nisu pokušali da postanu svjetska religija ili svjetska sila. Budizam, koji je prethodio kršćanstvu i islamu po ekumenskoj ambiciji, odavno se okanio takvih pokušaja. Odbačen u svojoj indijskoj domovini, on je u stvari satjeran u istočnu i jugoistočnu Aziju. Preostali su samo kršćanstvo i islam—dvije istovrsne religije, više od četrnaest stoljeća susjedi, rijetko u savezništvu, ponekad suprostavljeni, često u sukobu, svako tvrdeći da posjeduje konačno Božije obraćanje.

Kako posjednik Božijeg obraćanja čovječanstvu može vidjeti svoga rivala u tim tvrdnjama?  Mnogo zavisi od toga da li je pretendent prethodnik ili sljedstvenik. Sa tradicionalnog kršćanskog gledišta, obzirom da je kršćanstvo bilo, da tako kažemo, kraj procesa objave, sve što uslijedi potom nužno je lažno i ništavno. Sa muslimanske tačke gledanja, pošto je kršćanstvo bilo ranije, kršćanstvo je, poput judaizma, bila nepotpuna, donekle narušena, sada zamijenjena religija, ali sama po sebi nije lažna niti ništavna. Suprotstavljajući se kasnijim tvrdnjama o obraćanju, poput Bahaija i Ahmedija, muslimani su takođe reagirali sa neprijateljstvom koje su i kršćani pokazivali prilikom pojave islama—slična situacija mada, pošto je stavljena pod kontrolu, mnogo bezopasnija sa njihove tačke gledanja.

Iako je judaizam prethodnik i kršćanstvu i islamu, ipak postoji fundamentalna razlika u odnosu dviju religija prema Jevrejima, i opsegu, i u obliku i u načinu tolerancije. Obje su tvrdile da imaju svjetsku misiju, nastavljajući da se međusobno glože. Za obje od njih, judaizam kao prethodnik mogao je, po logici njihovg vjerovanja, uživati određeni, mada ograničen, nivo tolerancije. Ali, u njihovom stvarnom ophođenju sa Jevrejima postojale su znatne razlike izvedene iz temeljnih mitova—ovim izrazom nikoga ne želim omalovažiti— dviju religija, osnaženih kasnijim iskustvom. Osnivači obiju religija su imali sukob sa Jevrejima, ali je u tim sukobima jedan izgubio, drugi pobijedio. To je stvorilo duboku razliku u percepciji Jevreja u svetoj povijesti, u sjećanju osvećenom u spisima koji su formirali jezgro samosvijesti dviju religijskih zajednica. Muhammed je pobijedio u bici sa Jevrejima, on je njih uništio, ne oni njega. Njegovi nasljednici su mogli zauzeti, možemo reći, ležerniji stav prema narednim generacijama Jevreja.

Kršćansko naučavanje tvrdi da je ono ispunjenje obećanja datih Jevrejima i upotpunjenje jevrejskih proroštava. Kršćani su zadržali i reinterpretirali hebrejsku Bibliju, koju su nazvali Stari Zavjet, dodajući mu Novi Zavjet. Po tek nedavno i djelimično od strane crkava izmijenjenom gledanju, Božiji savez sa Jevrejima je preuzet, a Israel je, da tako kažemo, zamijenjen “istinskim Israelom”, Verus Israel, koji je u stvari sama Crkva. Opstanak Jevreja i njihovo dobijanje su stoga viđeni kao nešto što dovodi u pitanje autentičnost kršćanskog nauka. Muhammed i njegovi nasljednici nisu imali takve tvrdnje, tako da je konverzija Jevreja za njih imala malo ili nimalo značaja. Muslimani su zanemarili oba zavjeta, koji su u njihovom vjerovanju bili zamijenjeni, ne dopunjeni, Kur’anom. Ova razlika je očita u polemičkoj literaturi dviju vjera. U srednjovjekovnom pa čak i u modernom kršćanstvu postoji mnoštvo polemičke literature napisane od strane kršćanskih teologa kako bi se uvjerilo Jevreje u ispravnost kršćanskog nauka. Islamski teolozi nisu osjećali takvu potrebu. Postoji tek nekoliko muslimanskih polemika protiv judaizma, od kojih su većina pokušaji samoopravdanja konverta iz te religije.

Ova doktrinarna razlika je potvrđena i pojačana važnim praktičnim razlikama između dviju situacija. U kršćanstvu, koje je do osvita modernog doba suštinski označavalo Evropu, Jevreji su bili jedina religijska manjina u inače religijski i u velikoj mjeri rasno homogenom društvu. Njihovo prisustvo a još više njihova različitost bili su uvijek jasno vidljivi, a u problematičnim vremenima oni  nisu bili najbolji već jedini žrtveni jarac. Islamski svijet je, nasuprot, bio internacionalan, u stvari interkontinentalan, obuhvaćajući narode Aziji, Africi i Evropi i obrazujući raznoliko i pluralno društvo u kome su Jevreji bili samo jedna od brojnih manjina. U muslimanskim očima većim dijelom oni nisu bili niti najvažniji niti najopasniji. Očito su bili manje važni od kršćana, koji su bili daleko brojniji i koji su nadalje mogli biti optuženi za izdajničke simpatije prema kršćanskom evropskom neprijatelju. Takve sumnje nisu mogle biti prikačene jevrejskim manjinama u islamskim krajevima.

Religijska definicija grupnog identiteta neopozivo pokreće pitanje druge vrste drugosti, krucijalne u povijesti kršćanstva, ne nevažne u povijesti islama—središnjeg stanja između vjernika i nevjernika: šizmatik, heretik, devijant.

Islamsko iskustvo, prošlo i sadašnje, pokazuje mnoge grupe devijanata koji se od islama većinske struje razlikuju po vjerovanju ili praksi ili po oboje. Većina islamske polemičke literature je napisano od strane muslimana protiv drugih muslimana—između sunnija i ši’ija, između različitih škola i struja unutar svake od njih, između islama većinske struje i ekstremističkih graničnih grupa poput Isma’ilija, Alevija i Druza. Ove polemike su raširenije i sofisticiranije od bilo koje usmjerene protiv kršćana ili Jevreja. Devijacija je ozbiljna; opasna je. Predstavlja stvarnog neprijatelja koji može ugroziti ustanovljeni poredak. Počinjući u rano doba, ona se nastavlja do danas. Ipak, u islamu ne postoji nešto poput šizme ili hereze u kršćanskom smislu ovih termina.

Šizma označava cijepanje. U islamu ne postoji cijepanje i raskol sličan onome između grčke i rimske crkve, jer ne postoji institucionalni autoritet—nema papa, patrijarha ili koncila pa ni pitanja jurisdikcije ili potčinjavanja. Hereza znači izbor, a pošto je ljudska priroda takva kakva jeste, riječ je izdvojena da bi označila krivi izbor. I ona se teško pojavljuje u islamu, jer postoji znatna sloboda izbora u stvarima vjerovanja, unutar široko zacrtanih granica. Uprkos čestoj devijaciji i povremenoj represiji, nalazimo tek nekoliko zakonskih, teoloških i praktičnih implikacija hereze koje poznajemo iz kršćanstva. Jedan uzrok je već spomenut—odsustvo institucionalne strukture, crkve. Nije postojao crkveni autoritet koji bi formulirao, obznanjivao i usmjeravao vjerovanje ili definirao i osuđivao neispravno vjerovanje—otkriti, prinuditi, kazniti. Sve ovo, tako karakteristično za kršćanske crkve, nema pravog ekvivalenta u povijesti islama. Postojalo je nekoliko pokušaja od strane vladara da nametnu neku vrstu ortodoksnog kreda. Većina takvih pokušaja je bila kratkog daha i neefikasna.

Postoji još jedan uzrok ovoj razlici. Ispravan islam je nije definiran toliko ortodoksijom koliko ortopraksom. Važno je ono što musliman čini, ne ono što vjeruje. Po često ponavljanom muslimanskom pravilu, samo Bog može prosuditi iskrenost vjerovanja. Ono što musliman radi je društveni i donekle politički čin i to je ono što zanima javne autoritete. Islam od vjernika ne traži doslovnu tačnost u vjerovanju već lojalnost zajednici i njenom prihvaćenom vođi. To je dovelo do širokog toleriranja devijacije, prekidane tek gdje ona postaje nelojalnost, lahko izjednačiva sa izdajom, ili kada postane buntovnička i subverzivna, opasnost postojećem društvenom i političkom poretku. Kada se to dogodi, devijant prelazi granicu—ne između ortodoksije i heterodoksije, koja je relativno beznačajna, već između islama i otpadništva. Kada devijacija dostigne tu tačku, postaje pitanje zakona, stvar za gonjenje i kaznu.

Jesu li unutar islama postojali religijski ratovi, usporedivi sa velikim sukobima koji su potresali kršćanski svijet? Odgovor mora biti ne. Bilo je mnogo unutrašnjih ratova u povijesti islama, a u nekima od njih su ljudi na suprostavljenim stranama ispovijedali različite oblike islama, ali se ne može govoriti o religijskim ratovima u islamskom svijetu u smislu u kome je termin upotrijebljen za događanja u Evropi u 16. i 17. stoljeću. Postojali su regionalni, plemenski i dinastički ratovi sa, mogli bismo reći, vjerskim obojenjem. Postojala su velika rivalstva sila, kao onog poput turskih sultana i iranskih šahova. Jedan je bio sunnija, drugi ši’ja, a ova razlika je našla odraza u propagandi, subverzivnoj djelatnosti i represiji obiju strana, ali bi bilo krivo sve opisati kao sunnijsko-ši’ijske ratove.

U 16. i 17. stoljeću kršćane nije mučio problem koegzistencije sa sljedbenicima drugih religija, već koegzistencija sa kršćanima-pripadnicima drugih crkava. Iz ovih gorkih sukoba, koji su devastirali tako mnogo Evrope, rodila se moderna doktrina koja će biti poznata kao sekularizam. Shvatanje su religija i politički autoritet, crkva i država, različiti i da mogu ili trebaju biti odvojeni je, u najdubljem smislu, kršćansko. Njegovo porijeklo moguće je zamijetiti u Kristovim naučavanjima, posebno u poznatom odlomku u Mateju 22:21, u kome se navodi da je Krist rekao: “Dajte Cezaru što mu pripada, a Bogu što mu pripada.” Ovo shvatanje je potvrđeno iskustvom prvih kršćana; njegov kasniji razvoj oblikovan je a u neku ruku čak i nametnut kasnijom poviješću kršćanstva. Progoni koje je preživjela rana Crkva jasno su pokazali da je odvajanje između ovoga dvoga moguće. Progoni koje su poduzimale kasnije crkve ubijedili su mnoge kršćane da je takvo odvajanje potrebno.

Shvatanje o odvajanju crkve i države pojavilo se čini se u protestantskim državama u sjevernoj Evropi a prvi put je legalno i ustavno proglašeno u SAD. U djelu Letter Concerning Toleration, objavljenom 1689. godine na latinskom i na engleskom, John Locke zaključuje da “ni paganin ni Mahometan, niti Jevrej, ne trebaju biti isključeni iz civilnih prava u društvu zbog svoje religije.”[1] U pismu upućenom 1790. lideru jevrejske zajednice u Newportu, Rhode Island, George Washington objašnjava kako nova republika utjelovljuje ovaj princip:

Građani Sjedinjenih Američkih Država…svi posjeduju jednaku slobodu savjesti i imunitet građanstva. O toleranciji se više neće govoriti kao o nečemu što je prirodno pravo jedne klase ljudi koje oni prenose i na druge. Na svu sreću, vlada Sjedinjenih Država, koja ne boluje od predrasuda, niti pomaže bilo čije progonjenje, traži samo da se oni koji žive pod njenom zaštitom ponašaju kao dobri građani, dajući joj u svakoj prilici svoju konkretnu podršku.[2]

Ovim riječima prvi predsjednik Sjedinjenih Država izražava izvanredno jasno stvarnu razliku između tolerancije i koegzistencije. Tolerancija znači da dominantna grupa, bilo da je definirana vjerovanjem, rasom ili drugim kriterijem, dopušta pripadnicima drugih grupa neka—rijetko, možda nikako, sva—prava i privilegije koje uživaju njeni pripadnici. Koegzistencija označava jednakost među različitim grupama koje sačinjavaju političko društvo kao inherentno prirodno pravo svih njih— darovati je nije neka zasluga, oduzeti je ili ograničiti je povreda.

Četrnaest stoljeća su zemljama Mediterana vladale kršćanske ili muslimanske vlasti koje su u najbolju ruku pokazivale ograničenu toleranciju. Njihovo često skretanje u netoleranciju može jednostavno biti objašnjeno dugom i gorkom borbom između njih radi dominacije u njihovoj zajedničkoj domovini. U sedmom stoljeću, u vrijeme pojave islama, mediteranski svijet je u potpunosti bio kršćanski, samo sa jevrejskim manjinama. U seriji brzih i ubjedljivih pobjeda, istočni i južni dijelovi Mediterana su permanentno otkidaniod kršćanskog svijeta, a čak i sastavni dijelovi evropskog teritorija su bili mnogo stoljeća pod muslimanskom vlašću. Većim dijelom njihvoe zajedničke povijesti, odnosi između dviju zajednica su oblikovani napadom i kontranapadom, džihadom i krstaškim pohodima, konkvistom i rekonkvistom. Kršćanski gubitak Levanta i Sjeverne Afrike, pokazalo se, bio je trajan, a pokušaji vraćanja Svete zemlje u doba krstaškim ratova bili su bezuspješni. Rekonkvista—Iberije od Mavara, Rusije od Tatara— pretvorila se u široku vou ekspanziju kršćanskog svijeta u Afriku i Aziju, gdje su Španjolci i Portugalci progonili svoje bivše gospodare u njihovoj vlastitoj postojbini.

Posljednje veliko muslimansko ugrožavanje Evrope, ono otomanskih Turaka, završeno je drugom neuspješnom opsadom Beča 1683. godine. Tim neuspjehom i turskim povlačenjem koje je uslijedilo, hiljadu godina muslimanske prijetnje Evropi je okončano, a počela su tri stoljeća kršćanske prijetnje islamu.

Sa krajem velikih evropskih imperija i kasnijim kolapsom posljednjeg od njih, Rusije, i ova faza je završena. Kršćani i muslimani su se suočili jedni sa drugima širom Mediterana sa starim predrasudama i novim zabrinutostima, ali po prvi put u toku stoljeća bez prijetnje ili straha od oružane invazije. Kršćanske manjine su ostale u muslimanskim zemljama; nove muslimanske manjine su migracijama nastale u kršćanskim zemljama. U istočnom Mediteranu, nakon skoro dvomilenijskog hijatusa, Jevreji—vječna i univerzalna manjina—stvorili su treću jevrejsku državu nakon drugog i neizmjerno dugog babilonskog ropstva.

Sada u svijetu Mediterana postoje tri suverene religije. Neko im može pridodati i četvrtu—sekularizam. Postoji vrsta sekularizma koji je cvao posebno u istočnoj Evropi, mada svoje zagovornike ima i drugdje. Ova vrsta sekularizma sačuvala je čini se defekte, bez dobrih strana, ranijih ortodoksija. Oni koji ga se pridržavaju su ateisti, ne bezbožnici. Oni nemaju teologiju, ali imaju kredo. Nemaju religiju, ali izvjesno imaju crkvu, upotpunjenu spisima i dogmama, prelatima i hijerarhima, ortodoksijama, herezama i inkvizicijom koja ih otkriva i iskorijenjuje. I ovu crkvu je, kakve koincidencije, osnovao neko jevrejskog porijekla i backgrounda, čak je dokazivano da je on donekle bio inspiriran jevrejskom proročkom vizijom i mesijanizmom. Na sreću, on, za razliku, ot prethodnika, nije došao u koliziju sa jevrejskim establishmentom, pa Jevreji stoga ne igraju negativnu ulogu u svetoj povijesti marksizma, kao što je to bio slučaj u kršćanskoj i u manjoj mjeri u islamskoj historiografiji. U ovoj vrsti sekularne religije, čini se da ima malo ili nimalo prostora za toleranciju, a kamo li koegzistenciju. U novije doba ona je na očitom zalasku i ne predstavlja prijetnju.

Sekularizam kakav se pojavio u zapadnoj Evropi u sedamnaestom stoljeću i  kakav je ustanovljen američkom i, na drugi način, u francuskoj revoluciji bio je sasvim druge vrste. Njegov cilj nije bio da ustanovi i nametne nereligiju kao novu državnu doktrinu, već da spriječi državu od bilo kakvog miješanja u doktrinu i da spriječi zagovornike bilo koje doktrine da upotrijebe pritisak državne moći. Nakon duge i ogorčene borbe u religijskim ratovima, kršćani su postepeno došli do zaključka da je jedino na ovaj način moguće da pripadnici rivalskih ili tek različitih crkava žive jedni uz druge u razumnom miru.

Ovaj princip—neko može reći ova dosjetka—označen je francuskim terminom laïcisme, koji je adaptiran u određenom broju drugih jezika, mada još uvijek ne u engleskom, gdje se nastavlja upotreba termina “secularism” sa širokim spektrom konotacija od kojih je jedna i ova, i “separation” za ustavne i zakonske aranžmane kojim su crkva i država spriječene od međusobnog uplitanja. Nekoliko modernih zapadnih država je u potpunosti slijedilo američki put, a mnoge su zadržale neki oblik od-strane-države-ustanovljene crkve. Međusobno uplitanje je, u oba slučaja, postalo minimalno u većini zapadnih demokratija i prevladava situacija de facto odvojenosti.

Takav problem, pa stoga ni takvo rješenje, nisu se pojavili u islamskoj povijesti i kulturi, niti je razmatran u muslimanskoj teologiji ili teoriji države. U paganskom Rimu, Cezar je bio Bog. Kršćani su učeni da razlikuju ono što pripada Cezaru od onoga što pripada Bogu. Za muslimane klasičnog doba, Bog je bio Cezar, a suveren—halifa ili sultan— bio je tek njegov namjesnik na zemlji. Ovo je bilo više od obične zakonske fikcije. Za muslimane, država je bila Božija država, vojska Božija vojska, i, naravno, neprijatelj Božiji neprijatelj. Što je od još većeg praktičnog  značaja, zakon je bio Božiji zakon i u principu nije moglo biti drugoga. Pitanje odvajanja crkve i države nije potegnuto, jer nije bilo crkve, kao autonomne institucije, da bi bila odvojena. Crkva i država bili su jedno te isto.

Iz istog razloga, mada je islamsko društvo vrlo rano razvilo obimnu i aktivnu klasu profesionalnih ljudi od vjere, nikada nije postojalo svećenstvo u kršćanskom smislu, a oni bi se vrlo uvjetno mogli opisati čak i kao kler. U gornjem domu britanskog Parlamenta sjede spiritualni i temporalni lordovi, od kojih su prvi bili biskupi. Kako je već navedeno, u klasičnom islamu nije bilo duhovnog plemstva, prelata i hijerarha, niti bilo čega što bi podsjećalo na kardinala Richelieua u Francuskoj ili Wolseya u Engleskoj. Samo u otomansko doba, pretežno vjerovatno pod uticajem kršćanskog primjera, razvila se organizacija muslimanskih vjerskih velikodostojnika, sa hijerarhijom i položajima i teritorijalnom jurisdikcijom. Ayatollasi u Iranu su čak noviji izum i mogu ne nepravedno biti opisani kao još jedan korak u kristijanizaciji islamskih institucija, mada nikako i islamskih učenja. Kao harizmatski religijski lider koji tvrdi da njegov autoritet potiče direktno od Boga i kao radikalni aktivist podrivač i osnivač režima, Khomeini ima mnogo prethodnika u islamskoj povijesti. Kao politički prelat, međutim, on ih nema, mada nije teško naći paralele u povijesti kršćanstva.

U islamu nije manjkalo samo teorijskih i historijskih osnova za odvajanje; nije bilo ni praktične potrebe. Nivo volje da se tolerira i živi miroljubivo sa onima koji vjeruju drugačije i drugačije vrše bogoštovlje bio je, u većini vremena i navećini mjesta, dovoljno visok da bi omogućio tolerantnu koegzistenciju, te muslimani stoga nisu poput kršćana osjećali potrebu da traže izlaz iz strahota od strane države sponzorirane i nametnute doktrine. Karakter i obim tradicionalne muslimanske tolerancije ne bi trebao biti krivo shvaćen. Ako pod tolerancijom mislimo na odssustvo diskriminacije, onda tradicionalna muslimanska država nije bila tolerantna; u stvari, tako definirana tolerancija mogla bi biti viđena ne kao vrlina nego kao neodgovornost. Nije priznata jednakost, ni u praksi niti bar u teoriji, između onih koji prihvataju Božiju riječ i slijede je i onih koji je svojom voljom i svojim izborom odbacuju. Diskriminacija je bila strukturalna i univerzalna, nametnuta doktrinom i zakonom a pojačana općom saglasnošću. Progonjenje je, sa druge strane, mada ne nepoznato, bilo je rijetko i netipično, i malo je ili nimalo u muslimanskoj povijesti ekvivalenata masakrima, prisilnim konverzijama, progonima i spaljivanjima koji su bili tako uobičajeni u povijesti kršćanskog svijeta prije pojave sekularizma.

U naše doba, određeni samoproglašeni borci za islam, koji tvrde da djeluju u ime svoga vjerovanja, brutalno su maltretirali taoce i druge nevine žrtve, a njihove tvrdnje nisu bile ubjedljivo odbačene od strane ovlaštenih muslimanskih autoriteta. Ali, to su zločini protiv humanosti, ne protiv nemuslimana kao takvih, a oni koji su ih počinili, zajedno sa onima koji su ih usmjeravali, postupaju isto tako ili gore i sa svojim suvjernicima. I kao tiranija na unutrašnjem i terorizam na vanjskom planu, njihovi postupci su kršenje islamske moralnosti i zakona.

Sa muslimanske tačke gledišta, ni judaizam ni kršćanstvo nisu krive vjere. Obje su u osnovi utemeljene na autentičnim objavama, ali su obje zamijenjene konačnom i savršenom objavom darovanom Muhammedu kroz Kur’an. Neki idu dalje i tvrde da su jevrejski i kršćanski spisi iskrivljeni od strane njihovih nepouzdanih čuvara. Međutim, u muslimanskom pravu a obično i u praksi uvijek je prihvatan pricip da kršćani i Jevreji—ali ne i ateisti, politeisti ili idolopoklonici—zaslužuju toleranciju i zaštitu muslimanske države. Ovo je u zakonu i praksi značilo da im je dopušteno da prakticiraju svoje religije i da formiraju svoje vlastite komunalne organizacije u kojima će sprovoditi svoje vlastite zakone, podvrgavajući se plaćanju dodatnih poreza i prihvaćajući određena društvena, fiksalna i politička ograničenja. Dosljednost s kojom su u stvarnosti ova ograničenja primjenjivana znatno se razlikuje od mjesta do mjesta i od vremena do vremena. Bila je determinirana mnogim faktorima, od kojih je možda najvažniji bio odnos sa vanjskim, posebice kršćanskim, svijetom. U nekim periodima ograničenja su rigorozna nametana; u drugim su se svodila na formalnu potčinjenost.

Žalostan je paradoks da je u 19. i 20. stoljeću, usvajanjem demokratskih ustava, koji garantuju jednaka prava svim građanima u Otomanskom Carstvu, Iranu, Egiptu i drugdje, položaj manjina općenito oslabljen umjesto ojačan. Sa jedne strane, to ih je lišilo ograničenih ali dobro ukorijenjenih prava i privilegija koje su uživali pod starim islamskim naučavanjem. Sa druge strane, time se nije uspjelo oživotvoriti nova prava i slobode koje su im vudili novi ustavi koji su, u ovom domenu kao i u mnogim drugim, ostali mrtvo slovo na papiru. Lakše je biti tolerantan sa pozicije jačega nego sa pozicije slabljega, pa su u vremenu prevlađujuće evropske superiornostim u bogatsvu i moći kršćanske i nešto manje jevrejske manjine, sumnjičene uz opravdanje da simpatiziraju ili čak sarađuju sa evropskim imperijalistima, bile izložene povećanoj netrpeljivosti. Nakon povlačenja tih impreijalista u poslijeratnom periodu, preživjele manjine su bile u izloženom i opasnom položaju.

Prvi muslimanski susret sa sekularizmom bio je tokom francuske revolucije, koju oni nisu vidjeli kao sekularnu—i riječ i pojam su im podjednako u to doba bili beznačajni—već kao dekristijanizirajuću i stoga vrijednu neke pažnje. Svi prethodni idejni pokreti u Evropi su u većoj ili manjoj mjeri bili kršćanski, barem po izražaju, i kao takvi gubili vrijednost u očima muslimana. Renesansa, reformacija, čak naučna revolucija i prosvjetiteljstvo, prošli su nezapaženi u muslimanskom svijetu. Francuska revolucija bila je prvi idejni pokret u Evropi koji nije izgledao kršćanski i koji se, barem muslimanima, predstavio kao antikršćanski. Sve više muslimana je gledalo u Francusku sa nadom da će naći u ovim idejama pokretače zapadne nauke i progresa oslobođene kršćanskog bremena. Ove ideje, i druge iz njih izvedene, predstavljale su glavnu ideološku inspiraciju mnogih modernističkih i reformatorskih pokreta u islamskom svijetu u 19. i 20. stoljeću.

Od početka, takorekuć od prvog suočavanja sa tim idejama krajem 18. stoljeća, postojali su pojedinci koji su vidjeli da one mogu ugroziti ne samo kršćanstvo, za koje nisu brinuli, već i islam, pa su, vidjevši to, pozvali na uzbunu. Dugo vremena oni su imali mali utjecaj. Malena manjina koja je uopće bila svjesna evropskih ideja bila je većim dijelom duboko očarana njima. Među pretežnom većinom, izazovu zapadnih sekularnih ideja nije se toliko suprotstavljalo koliko ga se ignoriralo. Tek u razmjerno novije doba zapaženiji muslimanski mislioci su razmotrili sekularizam, shvatili njehovu opasnost po ono što smatraju najvišim vrijednostima vjere i uzvratili odlučnim odbacivanjem.

U sekulariziranju Zapada, Bog je dvaput detroniran i zamijenjen: kao izvor suvereniteta narodom; kao objekt obožavanja i služenja narodom. Obje ove ideje su strane islamu, ali su tokom 19. stoljeća postale obične, a u 20. su postale dominantne među vesterniziranom inteligencijom koja trenutno vlada mnogim ako ne i većinom muslimanskih država. U nacionalnoj državi definiranoj zemljom kojom vlada ili nacijom koja sačinjava njeno stanovništvo, sekularna država bila je u principu moguća.

Samo jedna muslimanska država, Republika Turska, formalno je prihvatila zakonsko odvajanje religije i države. Ozakonila je odstranjivanje islama iz ustava, dokidanje šerijata, koji je prestao biti dijelom pravnog sistema zemlje. Jedna ili dvije islamske države krenule su istim putem, a više njih je šerijat svelo na brak, razvod i naslijeđe, prihvatajući u drugim stvarima većinom zapadne zakone. Postojalo je nekoliko pokreta koji su tvrdili da su sekularistički, najznačajniji među njima je bio Ba’ath, koji vlada u Siriji i Iraku. 1990-1991. godine, sekularni lider ove partije u Iraku, našavši se u ratu, ispisao je na zastavi Allahu ekber i, vidjevši Poslanika u snu, proglasio džihad protiv nevjernika. Ovo sugerira nesavršeno shvatanje šta sekularizam znači, ili možda savršeno shvatanje kako se malo na njega može pozivati.

Nekoliko posljednjih godina, događa se snažna reakcija u muslimanskim zemljama protiv sekularizirajućih trendova, izražena kroz određen broj islamskih radikalnih pokreta, neprecizno označenih u novije doba kao fundamentalističkih. Među tim zemljama su Egipat, Sjeverna Afrika, donekle čak i Turska. Ovi pokreti dijele gledanje da treba opozvati sekularizirajuće reforme zadnjega stoljeća, ukinuti uvezene zakone i društvene običaje koji su došli uz njih i vratiti se svtom zakonu islama i islamskom političkom poretku.

To je ono za što je islamski fundamentalizam prvenstveno zainteresiran. U jednoj zemlji, Iranu, ove snage su preuzele vlast. U nekoliko drugih one povećavaju svoj utjecaj. Određen broj vlada počeo je ponovno uvođenje šerijata, bilo iz ubjeđenja ili kao preventivni udar protiv fundamentalističkog izazova. Čak se i nacionalizam i patriotizam, koji su, nakon nešto početnog otpora od strane pobožnih muslimana, počeli bivati opšteprihvaćeni, sada ponovo preispituju ili čak opanjkavaju kao antiislamski. Nakon dugog perioda u kome je, naprimjer, arapski nacionalizam bio sakrosanktan, ponovo je na udaru. U nekim arapskim zemljama branioci onoga što je sada postalo staromodno, takozvanog sekularnog nacionalizma, optužuju islamske fundamentaliste za dijeljenje arapske nacije.

“Vi dijelite arapsku naciju”. vele oni, “i zavađate muslimane sa kršćanima,” na što fundamentalisti odgovaraju da je nacionalizam unio zavadu okrećući Turke protiv Perzijanaca, ove protiv Arape, i sve tako širom goleme zajednice i islamskog bratstva, a ta podjela je veće i gore zlodjelo.

U literaturi muslimanskih radikala i militanata, neprijatelj je različito definiran. Nekada je on Jevrej ili cionist—termini se manje ili više smjenjuju; ponekad je to kršćanin ili misionar ili krstaš, ponovo više ili manje smjenjivi; nekada opet zapadni imperijalist, danas redefiniran kao SAD; povremeno—mada u zadnje vrijeme manje—sovjetski komunist. Prvenstveni neprijatelj i neposredni predmet napada su domaći sekularizatori, oni koji pokušavaju oslabiti i modificirati islamski temelj države uvođenjem sekularnih škola i univerziteta, sekularnih zakona i sudova, isključujući tako islam, a takođe i profesionalne eksponente islama, iz dva područja u kojima su prethodno dominirali, iz obrazovanja i pravosuđa.

U ovim antisekularističkim spisima, glavni neprijatelj je često Kemal Atatürk, prvi veći sekularistički vladar u islamskom svijetu i model za sve druge. Neki fundamentalistički spisatelji čak tvrde da on nije bio ni Turčin niti musliman, već kripto-Jevrej, koji je ustanovio Republiku Tursku kako bi kaznio otomansku kuću što je odbila dati Palestinu cionistima.

Fundamentalistička demonologija uključuje likove tako različite poput kralja Faruka i predsjednika Nasera i Sadata u Egiptu, Hafeza Asada u Siriji, Saddama Husejna u Iraku, iranskog šaha i arabijskih kraljeva, sve strpane zajedno kao najopasniji neprijatelji, neprijatelji koji imaju lice muslimana i nose muslimansko ime pa su stoga pogubniji od onih vanjskih.

U sadašnje vrijeme sekularizmu na Srednjem istoku ne ide najbolje. Od svih srednjoistočnih zemalja koje imaju pisani ustav, samo dvije nemaju ustanovljenu religiju. Jedna je Liban, nekada sjajni primjer religijske tolerancije pa čak i koegzistencije, sada zastrašujući primjer posljedica njihovog kraha. Druga je, kako je već rečeno, Turska, gdje, iako se opšti princip odvojenosti održava, posljednjih godina dolazi do određene erozije koja se, naprimjer, ogleda u ponovnom uvođenju vjeronauke u škole i zadržavanju dugo postojeće distinkcije između Turčina i turskog građanina. Turčin znači musliman—možda nevjernik ili griješni musliman, ali bar nekakav musliman. Nemuslimani mogu biti označeni kao truski građani, ali se ne nazivaju Turcima. Slična, skoro paralelna, distinkcija postoji u Izraelu.

Od preostalih srednjoistočnih država, one koje posjeduju pisane ustave sve daju neki ustavni status islamu, od Islamske republike Iran, koja religiji daje centralno mjesto, do skoro minimalnog pozivanja u sirijskom ustavu, koji veli da će državni zakoni biti inspirisani šerijatom. Od država koje nemaju pisani ustav, Izrael i Saudijska Arabija religiji daju vrlo značajno mjesto u definiranju identiteta i lojalnosti. Ako se mogu ukratko usporediti, Saudijska Arabija daje veći prostor primjeni vjerskog prava; Izrael, zbog svog jedinstvenog izbornog sistema, dodjeljuje daleko veću političku ulogu kleru kroz partije na koje on ima utjecaja ili ih kontrolira.

Nešto ranije sam rekao da historijski govoreći nema duhovnog plemstva kod muslimana ili kod Jevreja, da nema političkih crkvenih ljudi poput Richelieua ili Wolseya. Prva izjava, da nema duhovnog plemstva, očito je više nije tačna, ni za muslimane ni za Jevreje. Želio bih da je tačno, a ako je tačno, koliko će to dugo osati, da ne postoje politički ‘crkvenjaci’. Postoji naravno očiti primjer Khomeinija u Iranu, mada je, gledajući kršćansku paralelu, on prije Savonarola nego Richelieu. Ukoliko se pogleda izbliza, mogu se vidjeti muslimanski i jevrejski ljudi od vjere koji su, zanemarujući tradicionalne vrijednosti, postali i politički i ‘crkveni’.

Sekularizam u kršćanskom svijetu je bio pokušaj razrješenja duge i razorne borbe između crkve i države. Odvajanje, prihvaćeno u američkoj i francuskoj revoluciji i drugdje potom, napravljeno je da se spriječe dvije stvari: upotreba religije od strane države kako bi ojačala i proširila svoju vlast i upotreba državne moći od strane klera kako bi svoje doktrine i pravila nametnuli drugima. Ovaj problem je dugo sagledavan kao čisto kršćanski, nevažan za Jevreje ili muslimane. Gledajući savremeni Srednji istok, i jevrejski i muslimanski, moramo se zapitati da li je to još uvijek tačno—ili su Jevreji i muslimani možda ipak oboljeli od kršćanske bolesti pa stoga moraju razmotriti i kršćanski lijek.

 


BILJEŠKE

 

* Rad je 11. poglavlje iz autorove knjige Islam and the West, Oxford University Press, New York, 1993. Predstavlja adaptirano predavanje održano na kolokviju “Coabitazione tra religioni e laicità dello stato nel Mediterraneo del novecento”, pod pokroviteljstvom Storia Uomini Religioni. Italijanski prijevod će biti objavljen u materijalima sa kolokvija. Engleski original prethodno objavljen kao “Muslims, Christians, and Jews: The Dream of Coexistence.” The New York Review of Books, 26. mart 1992, str. 48-52.

[1] John Locke, A letter concerning Toleration, with Second Treatise of Civil Government, ed. J. W. Gough (Oxford, 1946), str. 160.

[2]  Faksimil i izdanje u David Goldenberg, ed., To Bigotry No Sanction: Documents in American Jewish History (Philadelphia, 1988), str. 56-59.

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: