Annemarie Schimmel – AUTOBIOGRAFSKO KAZIVANJE


 

ŽIVOT POSVEĆEN UČENJU

(Predavanje održano 1993. godine u okviru serije Charles Haskins Lectures koju organizuje American Council of Learned Societies (ACLS), a u kojoj svake godine neki od istaknutih učenjaka govori o svome životu)

Nekada davno, živjela jedna mala djevojčica u Erfurtu, lijepom njemačkom gradu u središnjoj Njemačkoj, gradu koji je krasilo nekoliko gotskih katedrala i koji je bio centar hortikulture. Veliki srednjovjekovni mistik Meister Eckhart je tu propovijedao; Luther se tu zavjetovao da će postati redovnik i proveo godine u augustinskom samostanu u njegovim zidinama; Goethe se susreo sa Napoleonom u Erfurtu, jer je njegova udaljenost od dvaju centara njemačke klasične literature, Weimara i Jene, samo nekoliko sati jahanja na konju ili vožnje kočijom.

Mala djevojčica je voljela čitanje i crtanje, ali je mrzila poljske poslove. Kako je bila jedino dijete, rođena u prilično kasnim godinama svojih roditelja, oni su je okružili neizmjernom ljubavlju i pažnjom. Njen otac, rodom iz središnje Njemačke, nedaleko od Erzgebirgea, bio je zaposlen u poštansko-telegrafskoj službi; njena majka je, opet, odrasla na sjeveru, nedaleko od holandske granice i bila kćerka porodice sa stoljetnom ribarskom tradicijom. Otac je bio blag i nježan i njegova ljubav prema mističkoj literaturi svih religija nadopunjavala se religijskom posvećenošću majke, odgojene u strogoj tradiciji protestantizma sjeverne Njemačke, ali obogaćenog i izraženom fizičkom snagom koja se nerijetko nađe kod ljudi koji žive blizu nepredvidivog okeana. Provesti ljetni odmor u bakinom selu bila je divota: priče rođaka koji su poduzimali opasna putovanja oko Cape Horna ili do Indije, o djedu koji je izgubio svoj jedrenjak u blizini Rio Grande del Sul nakon više od stotinu dana plovidbe sa dragocjenim robama – sve to je bilo posvuda u zraku. Majčina mlađa sestra je kasnije te priče satkala u roman i život na obali pretočila u brojne radio drame.

Oba roditelja su voljela poeziju, a otac nam je nedjeljom običavao čitati naglas njemačku a kasnije i francusku klasičnu književnost.

Djevojčica je imala knjigu bajki, štampanu 1872. godine i sa sedam godina je uživala ispravljati, kako joj se to tada činilo, pravopisne greške, ustvari starinsku ortografiju koja je važila prije reforme pravopisa 1900. godine, pripremajući se tako za brojne korekture koje je kasnije trebala izvršiti u životu. U knjizi je bila i jedna priča koju je znala skoro napamet – priču nije našla ni u jednoj drugoj knjizi koju je pročitala u životu. Zvala se «Padmanaba i Hasan» i govorila je o posjeti indijskog mudraca Damasku, pri kojoj on uvodi arapskog dječaka u misterije duhovnog života i vodi ga u podzemlje gdje je izložen pogrebni kovčeg moćnoga kralja optočen nevjerovatnim draguljima. Na njemu je napisano: «Svi ljudi spavaju i kada umru probude se.» Deset godina kasnije, kada je djevojčici bilo već 18 godina, shvatila je da je to bio misticima i pjesnicima u islamskom svijetu omiljeni hadis, riječi koje se pripisuju Poslaniku Muhammedu.

Uživala je uškoli, posebno u jezicima kao što su francuski i latinski. Svoga profesora u srednjoj školi je šokirala kada je prvi referat koji je radila pod naslovom «Pismo mojoj lutki» posvetila bokserskom ustanku u Kini. Pokušavala je kopirati kratke tekstove ispisane stranim pismima iz malog izdanja Britanskog biblijskog društva, naslovljenog «Božije riječi na raznim jezicima.» Voljela je poeziju. Jedan od njenih omiljenih pjesnika bio je Friedrich Rückert (1788-1866), genijalni orijentalist-pjesnik, čije verzije persijske i arapske poezije su je duboko impresionirale. Njena najveća želja je bila naučiti više o orijentalnoj kulturi i kada je imala 15 godina našla je učitelja arapskog jezika. Nakon samo sedmice učenja, bila je u potpunosti očarana njime, jer je učitelj nije uveo samo u tajne arapske gramatike, već i u islamsku historiju i kulturu. Sedmice su se računale samo od četvrtka do četvrtka (koji je bio dan kada je imala časove arapskog), iako je to morala tajiti. Jer, ko bi od njenih kolega iz razreda razumio, ko bi od njenih rođaka i poznanika pravilno ocijenio djevojčičino učenje jednog semitskog jezika u vremenu u kojem su nacionalizam i politički fanatizam ispunjavali zrak?

Nešto kasnije, djevojčica je preskočila dva razreda i završila srednju školu u 16. godini. Ali avaj, sedam godina učenja engleskog ona je svela na šest mjeseci, tako da joj je ocjena iz engleskog bila najniža među inače briljantnim ocjenama iz drugih predmeta – i to je vjerovatno razlog zašto je Bog našao za potrebno da je kasnije pošalje na Harvard kako bi to znanje malo unaprijedila.

Prije stupanja na univerzitet morali smo proći kroz Arbeitsdienst, radnu obavezu za vrijeme koje smo živjeli na selu i služili kao neplaćena pomoć u poljoprivrednim radovima u siromašnim područjima. Tu sam naučila mnoge korisne stvari poput čišćenja svinjskih staja i vađenja repe – i očajnički pokušavala da ne zaboravim svoj arapski. To tvrdoglavo ganjanje ideala imalo je kao rezultat činjenicu da sam bila vjerovatno jedina djevojka u mojoj dobnoj grupi koja nije automatski učlanjena u nacističku partiju kako je to bilo uobičajeno kada se napuni 18. godina.

U radnom logoru smo čuli za izbijanje Drugog svjetskog rata, a naš nam je vođa ponosno rekao da sada možemo ostati duže od uobičajenih šest mjeseci kako bi služili dragog Führera. Moja nepostojeća ljubav prema Führeru se izvjesno nije povećala kada sam čula tu novost.

Moj otac je premješten u Berlin odmah prvoga dana rata. Uskoro je moja poduzetna mati otkrila da bih mogla biti oslobođena Arbeitsdiensta ako budem studirala prirodne nauke. Što da ne? Naposljetku, voljela sam fiziku i odmah zamislila kako bih se kasnije mogla baviti historijom islamskih znanosti, posebice mineralogijom. Stigavši u Berlin i upisavši se na taj fakultet, nastavila sam sa arapskim i pratila predavanja o islamskoj umjetnosti. Krajem prvog trimestra (semestri su bili skraćeni), za Božić 1939. godine, profesor Kühnel, doajen historičara islamske umjetnosti, sa osmijehom me je ohrabrio da zaboravim prirodne nauke i da se posvetim islamskim studijama, obećavši mi da ću nakon okončanja doktorata postati njegov asistent. To je, međutim, ostalo samo san. Nakon što sam okončala doktorat, u novembru 1941. godine, kao prevodilac sam otišla u službu vanjskih poslova, jer bih iz muzeja, koji nije bio važan za ratne aktivnosti, mogla biti pozvana u vojsku. Četrdeset godina kasnije, moj prvotni san je ispunjen kada sam pozvana da se u Metropolitan Museumu uključim kao honorarni saradnik i radim ono što je Kühnel priželjkivao – da radim na islamskoj kaligrafiji, oblasti koju sam također predavala za vrijeme mojih godina na Harvardu.

Studirati u ratnom Berlinu bilo je – barem za mene – živjeti daleko od grube realnosti političkog života. Moji profesori su bili izuzetne figure u svojim oblastima. Ono što je za mene bilo važno, imali smo i jednu profesoricu, Annemarie von Gabain (umrla 1993.), čijem uvodu u turkologiju dugujem mnogo i koju sam smatrala svojom «starijom sestrom,» mojom apom (tur. apa). Dok nas je Richard Hartmann strpljivo podučavao historijsko-kritičkom pristupu klasičnom arapskom i osmanskom turskom, Hans Heinrich Schaeder, istinski genije, odvodio nas je na najudaljenije obale historije, pa i kulture uopće. Otkrivši moje interesovanje za Maulana Rumija (kojem su uzrok bili Rückertovi slobodni prijevodi njegovih pjesama), sugerirao mi je da pročitam Izabrane pjesme iz Divan-i Shams-i Tibriz R. A. Nicholsona (koje sam rukom prepisala), kao i studije Louisa Massignona o mistiku-mučeniku Hallaju (pogubljen 922. u Bagdadu). Tri mjeseca kasnije, za Božić 1940. godine, iznenadila sam ga njemačkikm prijevodom izbora Rumijevih i Hallajovih stihova koji, osjećam, još uvijek nečemu vrijedi. Upravo Schaeder me poslije rata upoznao sa djelom T. S. Eliota, i umjesto da kratku posjetu Göttingenu provedemo diskutirajući o persijskoj poeziji, mi smo čitali Quartets, koje je upravo dobio. Sugerirao mi je da bih trebala pročitati Johna Donnea, čija poezija me fascinirala toliko da sam 20 godina kasnije objavila zbirku sa mojim njemačkim prijevodom njegovih djela jer mi se njegov stil činio tako bliskim onome mojih omiljenih persijskih pjesnika.

I Schaeder i Kühnel su bili oženjeni akademski obrazovanim ženama koje su me velikodušno hrabrile u mome radu. To je vjerovatno doprinijelo da se nikada nisam osjećala strancem u akademskom svijetu i da sam držala da žena u akademskoj zajednici ima istu ulogu kao i muškarac.

Vrijeme studiranja nikako nije bilo tiho doba učenja: za vrijeme svakog raspusta morali smo raditi u nekoj fabrici, po deset sati dnevno, nakon čega sam se vraćala kući, često krvavih dlanova, da pišem svoju disertaciju o mamlučkoj historiji. Naučila sam mnogo o teškom radu žena u fabrikama i bila zahvalna za razumijevanje koje su pokazivale prema nepoznatoj osobi čiji je rad garantirao po nekoliko slobodnih plaćenih dana odsustva nekima od njih. Nakon završetka studija, ne samo da sam radila u ministarstvu vanjskih poslova, već sam pripremala i veliki indeks za jednu arapsku hroniku iz 16. stoljeća, koja je za vrijeme rata izašla u Istanbulu.

Tamni oblaci rata postajali su sve strašniji, a bombardovanje sve jače. Sjećam se da sam jednom prilikom hodala četiri sata kroz spaljene ulice tražeći izgubljenog kolegu. Sjećam se također kako sam pružala utočište prijateljima koji su ostali bez igdje ičega, a sjećam se i toga kako smo u telegramima koje smo dešifrirali u svome uredu čitali o stalnom pogoršanju političke situacije. Unatoč svemu, ja sam u slobodnom vremenu ostala vjerna svojim mamlučkim dužnosnicima o kojima sam pisala svoj Habilitationsschrift. Podnijela sam ga 1. aprila 1945. godine, na dan kada je naš ured iz sigurnosnih razloga poslat u srednju Njemačku. U malom saskom selu su nas zarobili Amerikanci. Proveli smo sedmicu u nekom podzemnom zatvoru, a na dan primirja smo odvedeni u Marburg gdje smo ostali internirani u toku ljeta u jednom studentskom domu. Bilo je to najbolje što nam se moglo dogoditi: imali smo krov nad glavom i redovne, mada smanjene, obroke hrane. Ubrzo smo načinili nešto poput logorskog univerziteta, podučavajući i učeći kako bi se prilagodili životu u čudnoj maloj zajednici.

Jednoga dana je jedan važan posjetilac došao da nas vidi. Bio je to Friedrich Heiler, čuveni historičar religije, dekan Filozofskog fakulteta na starom Marburškom univerzitetu koji je uskoro trebao biti ponovo otvoren. Govorio je o Nathanu Söderblomu, lideru Ekumenskog pokreta, nadbiskupu Švedske i historičaru religije (umro 1931. godine). Mada sam imala utisak da me učeni govornik jedva primijetio za vrijeme diskusije, dva mjeseca kasnije, kada se naš internirski period bližio kraju, pozvao me je kući. Želim li ostati u Marburgu? Trebao im je profesor arapskih i islamskih studija, jer je raniji šef te katedre bio dokazani nacista. Nisam baš bila pripravna, ali kako sam – sa još nekim persijskim i arapskim tekstovima – sa sobom u nekom koferu imala moj Habilitationsschrift, složila sam se. Nakon tri mjeseca provedena kod tetaka u sjevernoj Njemačkoj, održala sam pristupnu besjedu 12. januara 1946. godine, sa nepune 24 godine života. Bio je to popriličan događaj u malom konzervativnom gradiću Marburgu, a jedina žena na fakultetu, Luise Berthold, stručnjak za srednjovjekovni njemački, čestitala mi je riječima: «Moje drago dijete, zapamti jednu stvar – muškarci su naši neprijatelji!»

Uprkos njenom upozorenju, beskrajno sam uživala u podučavanju. Niko ne može ni zamisliti kako su tih godina bili sretni i profesori i studenti – nema više rata, tu je sloboda govora, čitanja knjiga o kojima do tada nismo ništa znali, slušanja nadahnjujućih predavanja emigranata koji su se vratili, i mada smo imali malo toga za pojesti, mi smo se hranili i napajali znanjem. Svako predavanje – bilo da je riječ o onom iz arapskog, persijskog ili turskog ili o prvim izletima u historiju islamske književnosti i umjetnosti – bilo je svojevrsna avantura, posebice stoga što je priličan broj mojih studenata koji se vratili iz rata po godinama bio stariji od mene. Pored toga, blisko sam se povezala sa Heilerom i sa njim radila na historiji religija, dodajući njegovim predavanjima islamske materijale i učeći mnogo o fenomenološkom pristupu religiji, o crkvenoj historiji i njenim zamršenostima i uživala u njemačkoj misi koju je Heiler običavao služiti nedjeljom u maloj kapeli u svojoj kući.

Naravno, bilo je to i vrijeme učenja o zvjerstvima i zločinima koji su počinjeni u doba našeg djetinjstva i mladosti, koji su se činili previše šokantnim da bi bili stvarni, a kojih većina nas nije bila svjesna.

U otkrivanju novih područja znanja podršku mi je pružila moja majka, koja mi se pridružila u maju 1946. godine, pošto mi je u bici za Berlin ubijen otac, jedan od brojnih starijih ljudi koji je, ne znajući ni kako se barata puškom (a imali su ih svega šest na 25 ljudi!), poslat na «prvu odbrambenu liniju» protiv Rusa.

Jedan od interesantnih aspekata moga života u Marburgu je bio u činjenici da je Friedrich Heiler bio jedan od prvih koji je shvatio značaj doprinosa žena religiji i nauci. Njegova predavanja i njegova knjiga Die Frauen in den Religionen, tretirali su problem prije nego što je on postavljen u svećeničkim i akademskim krugovima. U šali smo ga zvale «svetac zaštitnik ženskih profesora.» Vatreno se zalagao da i žene budu zaređivane za svećenike, a Märta Tamm-Götlind koja je isti pokret predvodila u Švedskoj posjetila ga je 1948. godine. Pozvala me je da posjetim Švedsku 1949. godine, i nakon mnogih «izvanjskih» poteškoća, otišla sam i sa njom provela dvije sedmice na jednom ostrvu na zapadnoj obali Švedske, bruseći svoj švedski, koji je do tada bio čisto teološki. Slijedili su dani u prelijepoj Sigtunai sjeverno od Štokholma, a čitav mjesec sam uživala u Uppsali. Imala sam sreću susresti se sa velikanima orijentalnih studija, poput H. S. Nyberga i Zetterstéena, kao i sa brojnim historičarima religije, u prvom redu sa Geom Widengrenom. Vrhunac je bio kontakt sa gamla ärkebiskopinna, suprugom nadbiskupa Söderbloma Annom, koja je izuzetno toplo primila mlade kolege muževog prijatelja. Uživala sam u svakom trenutku boravka i osjećala sam se skroz razmaženom. Kako sam tada mogla i zamisliti da će mi tamošnji Teološki fakultet kroz 35 godina dodijeliti počasnu titulu? Priznajem da sam tom prilikom bila ponosna što u ime stranih dobitnika počasne titule mogu zahvaliti na švedskom, jeziku ispunjenom lijepim uspomenama, i pri tom ponovo uživati u miomirisu ljiljana oko Domkyrkana, pokušavajući pročitati retke što ih ispisuju gavranovi na kristalno plavom nebu oko šiljastog crkvenog krova.

Za modernog studenta orijentalnih jezika zvuči nevjerovatno da mi nikada nismo vidjeli Arapa, a kamoli studirali u nekoj arapskoj zemlji. Ipak, u postratnoj Njemačkoj je čak i najmanji izlet u susjednu zemlju bio veliki događaj. Jedan od takvih događaja je bilo moje učešće na prvoj Međunarodnoj konferenciji historije religije održanoj 1950. godine u Amsterdamu, gdje sam vidjela i čula gigante iz te oblasti. Među njima je bio i Louis Massignon, lik koji mi se činio sazdanim od bijele svjetlosti, samo sa naznakama materijalne tjelesnosti – mistik, ali mistik koji se neumorno borio za obespravljene, za alžirske muslimane i utjelovljavao pažnju i ljubav. Godinama kasnije, u prenatrpanom liftu u Tokiju govorio mi je o tajnama mistične ruže, nesvjesan bučnih ljudskih bića oko nas.

Amsterdam mi je otvorio oči pred brojnim načinima tumačenja religije u njenoj biti i u njenim manifestacijama, filološkoj, historijskoj, teološkoj, sociološkoj, i ubrzo nakon toga sam postigla doktorat iz historije religije na Teološkom fakultetu u Marburgu. Međutim, protestantska crkva države Hessen ubrzo je fakultetu zabranila da dodjeljuje takav stepen jer se njegovi ideali nisu poklapali sa crkvenim stavom prema studijama nekršćanskih religija. Nije li postojala opasnost da bi neki neprotestant mogao dobiti stepen na protestantskom fakultetu?

Kratka posjeta Švicarskoj u ljeto 1951. godine dovela me u kontakt sa filozofom Rudolfom Panwitzom, čiji mi je fascinantni misaoni sistem – vrlo malo poznat čak i u zemljama u kojima se govori njemački – pomogao da bolje vrednujem filozofiju Muhammada Iqbala, indomuslimanskog pjesnika-filozofa. Također sam prvi put srela Fritza Meiera, najvećeg autoriteta u području studija sufizma – primjer za ugled i, kasnije, divnoga prijatelja sve do danas.

Odlučujući događaj zbio se 1952. godine: posjeta Turskoj. Dobila sam malu stipendiju da u turskim bibliotekama izučavam rukopise o islamskom molitvenom životu i odmah se zaljubila u Istanbul i u divnu gostoljubivost turskih prijatelja od kojih sam tako mnogo naučila o islamskoj kulturi kao i o turskoj klasičnoj prošlosti. Na kraju svog prvog boravka još uvijek sam imala dovoljno novca da ispunim želju svoga srca: odletjela sam u Konju da posjetim mauzolej Maulana Jalaluddin Rumija, koji je u ovom mjestu umro 1273. godine. Čitajući i prevodeći njegove ekstatičke stihove tokom tolikih godina, jednostavno sam morala otići, i Konja, tada mali dremljivi gradić, nije me razočarala (kao što to čini sada, okružena nizovima visokih stambenih zgrada koje kao da zakriljuju njenu duhovnost). Oluja je tokom noći sive ulice i male bašče pretvorila u istinski raj; ulice su bile ispunjene teškim mirisom igde (vrsta mirisnog bilja? – op. prev.) i ja sam shvatila zašto je Rumijeva poezija prožeta proljećnim pjesmama. Nije to bio samo logos ili često ponavljana predodžba zasnovana na kur'anskoj referenci o proživljenju – prije se može reći da je on znao da je grmljavina uistinu nalik zvuku Israfilove trube kojom on navještava proživljenje naoko mrtvih tjelesa. Nije li drveće sada dobilo zelene svilene odore, ravno iz Raja?

Zavoljela sam Tursku toliko da sam se sljedeće godine vratila bez stipendije. Gledano iz ove perspektive, ta dva boravka sliče dobu potpune ekstaze. Moj glavni posao – pored onoga u bibliotekama – bio je da otkrivam Istanbul hodajući pješice. Bibliotekar izvanredne Aya Sofya biblioteke vodao me okolo nakon posla, na svakom ćošetu mi recitujući poneku pjesmu, tako da sam grad doživjela kroz poeziju. Često sam sa poznatim pjesnicima te zemlje sjedila i raspravljala probleme moderne književnosti – problemima naroda koji je lišen svoga stoljetnog arapskog alfabeta 1928. godine i koji je pokušavao da se riješi historijskih stega.

Za vrijeme moga drugog boravka, novi prijatelji su mi pomogli da steknem uvid u još jednu oblast turske kulture, u najbolje tradicije turskog sufizma. Postojali su uspješni poslovni ljudi koji su noć za noći provodili u tihoj meditaciji, a tu je bila i Samiha Ayverdi, vrhuneća figura među misticima i piscima, autor brojnih knjiga i članaka o tradicionalnom životu. U njenoj kući sam uvedena u kulturu osmanske Turske, a ona i njena porodica su mi otvorili oči i pred vječitom ljepotom islamskih umjetnosti, posebice kaligrafije. Voljela sam slušati njene diskurse koji su se odvijali u dugim, vijugavim rečenicama, dok se činilo da je nebo nad Bosforom prekriveno oblacima ruža. Prije nekoliko sedmica, u martu 1993. godine, umrla je uoči Ramazanskog bajrama, tri dana nakon što sam posljednji put poljubila njene krhke ruke.

Nakon takvog velikodušnog prijateljstva ljudi iz svih životnih oblasti, Njemačka mi se činila hladnom i neprijateljskom a primjedba moje starije kolegice iz Marburga mi se činila istinitijom nego na početku moje karijere – tamo je bio popriličan broj ljudi koji nisu voljeli mladu ženu koja je, da zlo bude još veće, objavila knjigu prijevoda orijentalne poezije, da ne spominjemo zbirku njemačkih stihova u persijskom stilu, i koja je – što je još gore! – fascinirana mističnim dimenzijama islama umjesto da se drži pouzdanih vanjskih fakata, historije ili filologije. Stoga sam više nego oduševljeno prihvatila ponudu Ankarskog univerziteta da dođem na novoosnovani Islamski teološki fakultet i da, na turskom jeziku, predajem historiju religija, iako sam bila kršćanka. Pet godina koje su slijedile bile su predivne, teške i poučne. Majka mi je svake godine mjesecima pravila društvo i dijelila moju ljubav prema anadolijskim pejsažima kroz koje smo putovale dugim, prašnjavim putevima – poezija Yunusa Emrea, srednjovjekovnog turskog barda, bila je moj saputnik. Godine provedene u Ankari pružile su mi priliku da posjećujem sela i gradiće, da gledam «pobožnost starica» i da o pitanjima religijske istine raspravljam sa sufijama i običnim ljudima, da naučim mnogo o islamskim običajima i praksama. U isto vrijeme sam imala mnogo prijatelja koji su prigrlili Ataturkove ideale i gledala kako se iz godine u godinu širi jaz između dvaju lica savremene Turske. Rezultat toga je površinska amerikanizacija onih koji su se odrekli svoga pribježišta u islamsko-turskoj tradiciji i nepomirljivi stav onih koji, reagirajući na takav razvoj događaja, traže pomoć u legalističkom «fundamentalizmu.»

Konju smo, naravno, stalno posjećivale. Kratko nakon moga dolaska traženo je da podnesem referat tokom prve javne proslave Rumijevog rođendana, 17. decembra 1954. godine. Bio je to prvi put da se ostarjeli derviši mogu sastati radi sama'a, mističkog koncerta i vrtećeg plesa nakon što je Ataturk 1925. godine bio zabranio mistička bratstva i njihove aktivnosti. Bili su tu – prvi put smo ih vidjeli u jednoj staroj privatnoj rezidenciji, vitlali su se poput velikih bijelih leptirova i slušali muziku. Tako je Rumi postao još življi i ostao uza me kao nepresušni izvor inspiracije i utjehe sve do danas. Sada se, međutim, derviški ples izmetnuo u folklornu igru i turističku atrakciju, baš kao što se mnogi koji tvrde da prevode Rumijeve poeme na zapadne jezike obično drže nekolicine često pogrešno shvaćenih koncepata zbog kojih bi se veliki mistički mislilac-pjesnik naježio. Ali, ko bi se još mogao podvrgnuti teškom vježbanju dugom 1001 dan, za vrijeme kojeg bi se izučavala Rumijeva persijska djela dok bi u isto vrijeme muzika, ples i meditacija polahko «krčkali» derviša dok ne dostigne duhovnu zrelost?

Dostigavši svojevrstan ćorsokak u svome naučnom radu nakon pet godina, odlučila sam vratiti se u Marburg, ne baš dočekana sa dobrodošlicom svojih kolega.

U međuvremenu se, međutim, u tkanju moga života pojavila nova nit. Još od kad bijah student, divila sam se djelu Muhammada Iqbala, indo-muslimanskog pjesnika (1877-1938) koji se smatra duhovnim ocem Pakistana i u čijem pjesničkom djelu se istočni i zapadni ideali, personificirani Rumijem i Goetheom, miješaju na fascinantan način. Divnom slučajnošću, a zahvaljujući Rudolfu Pannwitzu, došla sam u dodir sa jednim starim njemačkim pjesnikom koji je nekada preveo neke Iqbalove poeme sa engleske verzije na njemački. Poslao ih je u Lahore gdje su sada izloženi u Iqbalovom muzeju, a kako nije mogao čitati dva persijska djela koja mu je Iqbal dao u znak zahvalnosti, Harms Meinke ih je dao meni. Bio je to pjesnikov Payam-i mashriq, njegov odgovor na Goetheov West-Östlicher Divan, i Javidnama, putovanje duše kroz sedam sfera. Nisam mogla odoljeti a da potonje djelo ne prevedem na njemački, a moj entuzijazam je bio tako veliki da sam neprekidno govorila o njegovoj divnoj, reformističkoj a ipak duboko mističnoj misli tako da me je jedan moj turski prijatelj podstakao da prevedem ep i na turski – ne u stihu, naravno, već sa komentarom. To je dovelo do toga da budem pozvana u Pakistan 1958. godine.

Tamo nisam pronašla samo uspomene na Iqbala i rezultate njegovoga djela; zainteresovala sam se za različite jezike i književnosti te zemlje i jednostavno se zaljubila u sindhi, jezik donje doline Indusa. Čitanje mističkih pjesama Shaha Abdul Latifa (umro 1752.) i njegovih nastavljača pružalo je neprekidnu duhovnu avanturu, jer su me klasična islamska misao, mistički trendovi, mješavina indijskih bhakti elemenata, a posebno koncept žene kao predstavnika duše u njenom traganju za Vječnim Voljenim fascinirali godinama. Često sam se sjećala mudrog starog Padmanabe iz priče iz moga djetinjstva koji mladog Arapa upućuje u tajne sufizma, jer su sa zidova bezbrojnih grobnica svetih ljudi širom te zemlje odjekivale riječi: «Ljudi spavaju, i kada umru probude se.» Talasaste melodije sindhi muzike dovele su do dublje ljubavi za indijsku i općenito orijentalnu muziku.

Pakistan je, nakon što sam napustila Tursku, ostao glavno polje moga rada. Tamo su me vodila moja brojna putovanja sve do danas. Upoznala sam i najzabitije kutke te zemlje – ne samo stepe Sindha, prošarane malim mauzolejima, već, mada mnogo kasnije, i planine na sjeveru. Često se pitam šta je bilo vrhunac mojih posjeta Pakistanu. Je li to bilo blistavo jutro u Islamabadu kada mi je dodijeljen Hilal-i Pakistan, najviše civilno odličje zemlje, na ceremoniji kojoj je prisustvovao i Aga Khan? Je li to bila vožnja do Khunjrab prijelaza na kineskoj granici, na visini od 15.000 stopa? Ili je to bio let uzduž Nanga Parbat u klisurama gornjeg toka Indusa? Ili je to nevjerovatna gostoljubivost naroda čak i u najsiromašnijem selu, prijazna gesta nepoznatog stražara koji je žurio da donese čašu vode uvaženoj gošći iz Njemačke? Ili je to možda bio let malim helikopterom kroz južni Balochistan do Las Bela a onda do svete pećine Hinglaj u Makran planinama, katijskog svetišta u koje smo stigli tek na leđima kamila? Posmatrala sam političke promjene; vodila duge razgovore za gospodinom Bhuttom i generalom Zia ul-Haqqom; gledala kako napreduje industrijalizacija, stari način života polahko nestaje, zaoštravaju se napetosti među različitim strujama, ministri ili predsjednici država bivaju smijenjeni ili ubijeni. Ipak, raznoliki kulturni trendovi i prijateljstvo tako mnogo ljudi (koji me obično znaju iz mojih čestih pojavljivanja na TV) čine da se u Pakistanu umnogome osjećam kao kod kuće.

Moja opčinjenost Pakistanom – i čitavim Potkontinentom – na neočekivan način je dobila potporu. 1960. godine, prije nego što sam pozvana na Bonski univerzitet da predajem islamske studije i za njih vezane jezike, pomagala sam u organizovanju Međunarodnog kongresa historije religije u Marburgu. Pet godina kasnije, američki kolege su me pozvali da im malo pomognem u organizovanju sljedeće konferencije u Claremontu, Virginia. Bila je to moja prva posjeta Sjedinjenim Američkim državama. Uživala sam u njoj, počevši od Disneylanda do Velikog kanjona i New Yorka, koji me nikada nije prestao uzbuđivati. Sama konferencija je jasno pokazala historijski pristup religijskim studijama koji je imala većina Evropljana i dinamičniji pristup koji je zagovarala nekolicina sjevernoameričkih učenjaka. Međutim, više od tih donekle zabrinjavajućih tenzija među školama mišljenja, zbunilo me pitanje Wilfreda Cantwella Smitha da li bih došla na Harvard predavati indo-muslimansku kulturu. Bila je to čuvena Minute-Rice katedra o kojoj je bogati indijski musliman, pod uticajem urdu poezije Mira (umro 1810.) i Ghaliba (umro 1869.), sanjao u nadi da će njegovi omiljeni pjesnici tu biti prevedeni na engleski kako bi zadivili Zapad onako kako je to učinio Fitzgeraldov prijevod Rubaija Omera Hajjama prije više od stoljeća. Ne, rekla sam; uopšte nisam zainteresovana – urdu nije bio moje područje interesovanja. A Amerika? Nikada nisam ni pomišljala da se tamo nastanim.

U tom trenutku sam imala još jedan razlog da odbijem ponudu ili, barem, da oklijevam u njenom prihvatanju: nakon prelaska u Bonn 1961. godine, od 1963. godine sa Albertom Theileom, jednim od najgenijalnijih kreatora vrhunskih kulturnih publikacija, uređivala sam arapski kulturni magazin. Naš Fikrun wa Fann često je hvaljen kao najljepši list koji se štampa u Njemačkoj, a pošto nisam bila zadužena samo za arapske tekstove već djelimično i za uređenje, naučila sam kako načiniti klasičan izgled sa makazama i ljepilom sve dok se ne postigne perfektan uradak. Radi odabira članaka, autora i ilustracija morali smo posjetiti brojne muzeje, pozorišta i balete. Moji horizonti su se širili zahvaljujući ugodnom poslu koji mi je omogućio da dadnem oduška svojim umjetničkim interesovanjima i na taj način nadopunim moje akademsko podučavanje. Ostaviti svoj magazin? Ne!

A, opet, ko bi mogao odoliti Harvardu? Na kraju sam ipak prihvatila, ponajviše stoga što u Njemačkoj više nisam vidjela nikakvu mogućnost za dalju promociju – baš kao što je moj šef katedre rekao: «Gospođice Schimmel, da si muškarac, sigurno bi dobila svoju katedru!»

Moj ugovor sa Harvardom je počeo u julu 1966. godine, ali sam prve mjesece iskoristila za kupovinu knjiga u Indiji i Pakistanu. Dolazeći iz Irana, zastala sam u Afganistanu čija prirodna ljepota mi je zarobila srce – nije li safirno jezero Band-i Amir pozajmljeno iz snova djetinjstva? Kasnije sam se u više navrata vraćala u ovu zemlju sa gostoljubivim narodom, putujući od Sistana do Balkha, od Ghaznija do Herata, a svako mjesto je bilo prepuno uspomena na islamsku historiju i odzvanjalo persijskim stihom. Ponovo sam boravila u Lahoreu pa produžila u Indiju, koja mi je narednih godina postajala sve bliskija i bliskija – ne samo sjever sa mogulskim nasljeđem, već, možda čak i više, i njen jug. U starim kraljevskim gradovima Deccana – Gulbargi, Bidaru, Bijapuru, Aurangabadu i Golconda-Hyderabadu – pronašla sam mnogo toga što svjedoči o velikom ali slabo poznatom književnom i umjetničkom nasljeđu tog područja koje ponovo otkriva novi svijet, svijet koji sam pokušala otkriti svojim studentima na Harvardu i što mi je omogućilo da budem od pomoći kada je Cary Welch 1985. godine pripremala veličanstvenu «INDIA!» izložbu u Metropolitan muzeju.

U martu 1967. godine stigla sam na Harvard kako bih se već prvo jutro suočila sa zastrašujućim udarcem. Niko mi nikada nije rekao da su takve stvari uobičajene, baš kao što se niko nije zahmetio da me uvede u tajne harvardske administracije: misteriozne procedure koje su važile za stepene, za seminarske radove, prijemne sastanke, razlike između dodiplomskih i postdiplomskih i slično. Kako bi neko, kome je poznat potpuno različit akademski sistem (što važi i za njemački i za turski), mogao znati sve to? Prvi semestar bio je težak: ne samo da sam predavala uvod u islamsku historiju, uz persijski i urdu i još neke predmete, već sam provodila svaki slobodan trenutak u unutrašnjosti Widenera, praveći prvu listu od stotina i stotina urdu knjiga koje su do tada stigle sa Potkontinenta. Dok smo imali samo šest ili sedam urdu izdanja kada sam prvi put provjerila katalog, Widener sada posjeduje jednu od najljepših urdu i sindhi biblioteka u SAD.

«Harvard je najsamotnije mjesto na zemlji.» Tako mi je rekao jedan američki kolega, i samo zahvaljujući mojim divnim studentima preturila sam prve godine – bilo ih je iz Indije i Pakistana, obiju Carolina, sa Zapadne  i Istočne obale, Irana i arapskih zemalja, jezuita i muslimana, a i budista. Oni su bili moja djeca, podržavali su me kada sam zapadala u očaj, a ja sam pokušavala da riješim njihove probleme (ne samo naučne prirode, već i one sasvim lične) i to mi je pomoglo da prevaziđem svoje vlastite probleme. I kao što sam Istanbul vidjela očima pjesnika, tako sam naučila i ponešto o «cambridgeskim damama koje žive u namještenim dušama» kroz stihove E. E. Cummingsa.

Moj problem je bio u tome što sam morala predavati na jeziku koji nije moj. I dok sam posve voljela predavati na turskom, uvijek se sjećam moje skoro potpune propasti u engleskom u srednjoj školi, mada sam dotad već objavila poprilično knjiga na engleskom. I još gore: u Njemačkoj sam mogla koristiti izuzetne pjesničke prijevode orijentalne poezije sačinjene od 1810. godine pa nadalje, a kada prijevoda nije bilo ja sam pjesmu prevodila u stihu. Ovdje sam, poput mutavca, bila nemoćna da moje studente provedem kroz te riznice – ili sam tako umišljala. Nakon što mi je 1970. godine Harvard ponudio stalno mjesto, sigurnije sam se razvijala, a dogovor po kojem sam jedan semestar držala dupli broj predavanja, a veći dio jeseni provodila u Njemačkoj i na Potkontinentu bio je, mislim, plodotvoran i za moja istraživanja i za moje studente. Takav dogovor univerzitet je prihvatio ponajprije zahvaljujući nastojanju povjerenika za Minute-Riceov novac, gospodina Jamesa R. Cherryja, u čijem prijateljstvu i mudrim savjetima sam uživala od kako sam došla u ovu zemlju. Tokom vremena, posebno nakon preseljenja u Eliot House, sve više sam se osjećala članom harvardske zajednice, susrećući se sa kolegama iz različitih oblasti specijalizacije kroz The Senior Common Room – nešto što je članu malog, egzotičnog odsjeka uistinu potrebno kako bi razvio osjećaj za probleme sa kojima se suočava veliki elitni univerzitet.

Prilično čudno, obzirom na moj život na tri kontinenta, moja literarna produkcija je rasla. Amerika me podstakla da objavljujem na engleskom, što je značilo dopiranje do daleko šireg čitateljstva nego ranije kada sam objavljivala na njemačkom. Uživala sam također u prilici da više naučim o Sjevernoj Americi, jer su me brojne konferencije vodile u većinu većih univerzitetskih centara. Posvuda sam nalazila prijatelje. UCLA je bio skoro redovno mjesto gdje sam prisustvovala mnogim Levi-della-Vida konferencijama i gdje sam, prilično neočekivano, bila počastvovana primanjem Levi-della-Vida medalje 1987. godine. Tu je bio i Salt Lake City i čarobna ljepota južnog Utaha; tu su i Eugene (u Oregonu) i Dallas; potom Chapel Hill i Toronto i mnoga druga mjesta; tu je i Chicago sa svojom lijepom grupom historičara religije koji su me uključili među urednike prestižne Encyclopedia of Religion Mircea Eliadea. Zgodno je spomenuti ovdje i ACLS predavanja o historiji religije u proljeće 1980. godine, koja su me vodila iz Tennesseeja i Dukea do Edmontona u Alberti. Mislim da sam postigla rekord sa brojem predavanja o različitim aspektima mističke poezije u islamu, koja su objavljena u knjizi As Through a Veil (Kao kroz veo). Vrijeme na drugoj strani okeana bilo je ispunjeno predavanjima po Švicarskoj i Skandinaviji, u Pragu, Australiji, Egiptu i Jemenu, da ne zaboravim učešće u svečanostima povodom 2500 godina Irana koje su održavane 1971. godine.

Često me pitaju da li je takav život između predavanja studentima, pisaće mašine i raznih drugih predavanja o mnoštvu tema iscrpljujući. Možda jeste u nekim trenucima, ali radost koju čovjek osjeti susrećući tako mnogo interesantnih ljudi sa kojima vodi žive diskusije nakon predavanja – za doručkom, ručkom, za večerom – zasigurno podmlađuje, jer um ispunjava svježim idejama. Čak i najgluplje pitanje neupućenog novinara ili nekog srednjoškolca može ti kazati da si neki problem trebao tretirati malo umješnije ili da si neku formulaciju mogao izraziti lucidnije. Da se razumijemo, stalno ponavljano pitanje: «Kako si ti kao žena postala zainteresirana za islam, mimo svega drugoga?» uvijek me unervozi pa čak i naljuti!

Krug mog naučnog života, a on se skoro podudarao sa krugom mog života uopšte, širio se. Činjenica da moj američki rođak Paul Schimmel (ime je dobio po mome ocu koji nikada nije saznao za njegovo postojanje) predaje na MIT i da je istoga dana kada i ja izabran u Američku akademiju nauka i umjetnosti uvijek me je činila radosnom i ja se osjećam ponosnom zbog njega i njegove drage porodice, u kojoj su dvije kćerke duboko zainteresovane za islamsku kulturu.

Iskustvo svoje vrste ogledalo se u tome da sam mogla gledati ne samo razvoj mojih studenata (neki od njih su sada penzionisani ambasadori ili sjedobradi profesori) već i opažati kako duhovno sjeme koje je duži period postojalo sazrijeva u divne cvjetove i plodove. Kada sam podučavala kako se baviti fenomenološkim pristupom religiji, za koji se čini da omogućuje razumijevanje vanjskih manifestacija religija i polahko vodi tragača u srž svake religije, bila sam i još uvijek sam ubijeđena da takav pristup može dovesti do toliko potrebne tolerancije bez upuštanja u potiranja, u opasna «sinkretistička» gledanja koja zamagljuju svaku razliku.

Da li sam ikada tih ranih godina i pomišljala da ću jednoga dana (1980. godine) biti izabrana za predsjednicu Međunarodne asocijacije za historiju religije, kao prva žena i prvi islamolog koji zauzima tu poziciju? Ili, da li je iko mogao predvidjeti da ću biti pozvana da 1992. godine održim prestižna Giffordova predavanja u Edinburghu, što je san svakog historičara religije, teologa ili filozofa? Kada sam u drugom semestru moga učenja perzijskog jezika, u 17. godini, čitala Safarnamu velikog srednjovjekovnog ismailijskog filozofa Nasir-i Khusrawa (umro nakon 1071. godine), da li sam mogla i zamisliti da bi neki od mojih najboljih studenata na Harvardu mogli biti pripadnici ismailijske zajednice ili da ću ja biti blisko povezana sa Institutom za ismailijske studije u Londonu, gdje mi je drago držati ljetne kurseve i za koji sam prevela (ovoga puta – hvala Bogu! – u engleskom stihu) poeme iz pera toga istog Nasir-i Khusrawa?

Kada sam, skoro u potpunom očaju, za vrijeme rada u Arbeitsdienstu prije upisa na univerzitet, napisala pismo imamu berlinske džamije pitajući ga da li može pronaći u Lahoreu porodicu u kojoj bih mogla provesti neko vrijeme učeći urdu (što je, naravno, bila čista utopija!) – ko je mogao predvidjeti da će nakon više od 40 godina, 1982. godine, jedna od najljepših aleja u Lahoreu nositi moje ime?

Čitav moj život, življen, kako to Rilke veli, u širećim krugovima, bio je stalni proces učenja. Da se razumijemo, učenje i ponovno učenje historije, kakvo se dogodilo nekoliko puta u mome životu, pomalo me je i zamorilo zbog stalnog pomjeranja fokusa ili perspektive u političkom životu zemalja za koje sam bila vezana. Gledajući islamska (i ne samo islamska!) društva u modernim vremenima, vjerovatno bi se trebalo prisjetiti genijalnog gledanja na plime i oseke historije koje nudi sjevernoafrički historičar Ibn Khaldun u svojoj muqaddimi, čiji sam dio prevela u svojim ranim danima – mada neko (ili barem ja) nastoji da ispod uskovitlane površine okeana događanja sagleda nepromjenljivu silu.

Moji roditelji, mudri kakvi su bili, učili su me tome na različite načine. Bez očevog razumijevanja same biti religije i bez majčine još i dublje mudrosti, njenog strpljenja sa pomalo čudnom kćerkom i njene stalne podrške, moj život bi bio prilično drugačiji. Seoska djevojka koja nikada nije kročila u srednju školu, već je bila potpuni samouk, moja majka je čitala rukopise i korekture svih mojih njemačkih knjiga i članaka i djelovala, kako je sama voljela reći, kao «glas naroda»  i tako me naučila da pišući imam na umu i čitaoce koji nisu specijalizovani za oblast o kojoj pišem. Ona je takođe pokušavala kontrolisati moje nastojanje da uđem preduboko u snove mističke ljubavi jer se, budući da je sama bila preosjetljiva, bojala da ja ne izgubim razboritost i kritiču misao.

Mada se čini da se vrijeme učenja možda primaklo kraju, ja ipak shvatam da me svaki trenutak – čak i onaj najneprijatniji – uči nečemu i da svako iskustvo treba biti ugrađeno u moj život kako bi ga obogatilo. Jer, učenju nema kraja, baš kao što nema kraja ni životu, a kada Iqbal smjelom formulacijom veli: «Džennet nije mjesto praznovanja!» on izražava viđenje, omiljeno Goetheu i drugim misliocima, da će čak i vječni život biti stalni proces rastenja, pa i učenja – učenja na neki tajanstveni način o neizmjernoj misteriji Božanstva, koje se manifestira kroz različite znakove. I patnja je, također, dio toga; najteži zadatak u životu jeste naučiti se strpljenju.

Učenje je za mene pretvaranje znanja i iskustva u mudrost i ljubav, kako bi se sazrilo – baš kao što se po orijentalnoj priči obični kamičak može pretvoriti u rubin ako bude strpljivo upijao u se zrake sunca, lijući svoju vlastitu krv u vrhunskom žrtvovanju. Vjerovatno nekoliko stihova koje sam nekoć napisala nakon posjete Rumijevom mauzoleju u Konji mogu izraziti šta meni znači učenje:

 

Nikada nećeš dostići srebrenu planinu

Koja se nazire, k'o oblak radosti,

U večernjem svjetlu.

 

Nikada nećeš preći jezero slano

Što ti se zavodljivo smiješi

U jutarnjoj izmaglici.

 

Svaki korak na putu tome odnosi te sve dalje

Od kuće, od cvijeća, od proljeća.

Ponekad će sjena oblaka zaplesati

Na putu,

Ponekad ćeš otpočinuti u ruševnom karavansaraju,

Tražeći Istinu u tračcima dima,

Ponekad ćeš preći nekoliko stepa

Sa srodnom dušom

Samo da je iznova izgubiš.

 

Ti ideš i ideš, razdiran vjetrom,

Pržen vrelinom sunca

A pastirova frula

Pokazuje ti «Put u krvi».

 

Sve dok više ne budeš plakao

Sve dok se jezero slano

Ne pretvori u tvoje usahle suze

 

Što odražavaju planinu radosti

Što je bliža od tvoga srca.

 

S engleskog,

 

Fikret Pašanović

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: