Šejh dr. Jusuf Kardavi O MIHRABU, MUNARI I MINBERU


Šejh dr. Jusuf Kardavi

O MIHRABU, MUNARI I MINBERU[i]

U obilježja kojima se džamije kroz vrijeme odlikuju spadaju mihrab, minber i munara.

MIHRAB

Mihrab je mjesto u pročelju džamije rezervisano za imama, a tako je nazvan jer je najčasnije mjesto u džamiji. Poznato je da u Poslanikovoj a.s. džamiji u njegovo doba, niti u doba Hulefai-rašidina nije postojao mihrab. Prvi ko je uveo mihrab bio je Omer ibn Abdul-Aziz. Učinio je to u vrijeme kada je bio namjesnik Medine, u doba vladavine El-Velid ibn Abdul-Melika. Prethodno je srušio džamiju, pa je obnovio u većim dimenzijama. To se dogodilo, kako vele, 91. godine po Hidžri, u godini u kojoj je El-Velid obavio hadž.

Obzirom da mihrabi nisu postojali u doba Muhammmeda a.s. i prve četverice halifa, niti o njima postoji verbalni, niti praktični, niti potvrdni sunnet, islamski pravnici su se razišli u pravnoj kvalifikaciji mihraba, pa ga neki dopuštaju, a neki drže pokuđenim.

Hanbelije vele: Gradnja mihraba je dozvoljema i o tome postoji tekstualna potvrda. Neki vele da je pohvalna, što je nagovijestio Imam Ahmed, a što među drugim mišljenjima odabiru El-Adžurri, Ibn Akil, Ibn el-Dževzi i Ibn Temim, jer se neupućen po njemu orijentiše. Imam Ahmed je smatrao pokuđenom svaku novinu, te se Ibn El-Benna’ ograničio na to, dokazujući da je to njegov stav. Ez-Zerkeši u djelu «I'lamussadžid» veli: «Neki od prethodnika su držali pokuđenim postavljanje mihraba u džamijama.»

Formulacije hanefija i malikija upućuju da mihrab smatraju dopuštenim. Hanefija Ibn Abidin veli: «Ako bi (stalni) imam ostavio mihrab i stao na drugo mjesto to bi bilo pokuđeno, makar to bilo i na sredini saffa, jer proturječi praksi ummeta.» Malikija Ed-Dessuki kaže: «Raširen stav je da imam stoji u mihrabu za vrijeme klanjanja farza.»

Šafi'ije vele: Nije pokuđeno klanjati u mihrabu i to ljudi bez protivljenja praktikuju.

Stav je, dakle, koji treba potvrditi: nema ničega pokuđenog u pravljenju mihraba u džamiji; treba čak potvrditi stav nekih hanbelija po kojima je to pohvalno, jer u njemu ima više korisnih momenata. Mihrab pokazuje smjer Kible onome ko uđe u džamiju, pa čak i onima koji su vani. Takođe štedi i saff prostora potrebnog klanjačima na džumi i slično, jer imam staje u njega, a u protivnom bi zauzeo cijeli saff.

Poslanik a.s. i prva četverica halifa u svoje vrijeme nisu gradili mihrabe jer im se za to nije ukazala potreba, niti im je to iko predložio, kao što je Poslaniku a.s. predložena gradnja minbera. Gradnja mihraba bi se mogla smatrati novotarijom da se u vrijeme Muhammeda a.s. ukazala potreba za time, pa to on nije učinio, ali nikako samo zbog toga što to nije učinio. Mnogo je stvari koje nije učinio Poslanik a.s., a učinili su ih hulefai-rašidin, poput proširenja njegove džamije i njene gradnje od isklesanog kamena, kako je to učinio hazreti Osman, a u tome ga podržali ashabi, poput učenja drugog ezana za džumu, kada se Medina raširila i povećao broj stanovnika.

Ne znam za alima u ovo naše doba koji osuđuje pravljenje mihraba u džamijama. Naprotiv, to se ustalilo stoljećima, a da to niko do koga se drži nije osporio. Imam Es-Sujuti je napisao poslanicu o gradnji mihraba.

Neki učenjaci drže pokuđenim ispisivanje u mihrabu kur'anskog ajeta i slično. To se prenosi i od Malika.

Ez-Zerkeši veli: «Neki alimi ga smatraju dozvoljenim.» Nadalje kaže: «Nije sporno, jer Uzvišeni Allah veli: «Allahove džamije grade oni koji vjeruju u Allaha i Sudnji dan…» (Et-Tevbe, 18) Dokaz je i hazreti Osmanov postupak sa Poslanikovom a.s. džamijom (gradnja klesanim kamenom), koji niko nije osporio.»

Ovo smatramo ispravnim. Muslimani stoljećima ispisuju ajete u mihrabima i ukrašavaju ih. Međutim, u tome je potrebna mjera koliko je moguće, kako ne bi privlačilo pažnju imama i drugih klanjača iza njega.

MINBER

Minber je mjesto na kojem imam stoji za vrijeme džumanske hutbe, koja je propisano sedmično savjetovanje i uvjet za valjanost džuma-namaza. Hutba se sastoji iz dvije hutbe. U njoj hatib podsjeća prisutne na obavezu bogobojaznosti, na Ahiret, na dužnosti prema Gospodaru, prema sebi, porodici, braći, ummetu i drugim ljudima, čak i nemuslimanima, pa čak i prema životinjama. Podučava ih ispravnom islamu, onakvom kakav je objavio Uzvišeni Allah i kakvom je pozivao Njegov plemeniti Poslanik, ispravljajući iskrivljavanja ekstremista, falsifikovanje od strane onih koji slijede zabludu i tumačenja neznalica.

Božiji poslanik a.s. je u početku držao hutbu sa palminog panja. Kada se broj muslimana povećao, jedna Ensarijka je rekla: «Božiji poslaniče, da ti napravim nešto na čemu ćeš sjediti, imam slugu stolara?»On je rekao: «Ako hoćeš, napravi minber.» U drugoj predaji stoji da je ona rekla: «Hoću li ti napraviti minber?»

Spomenuti stolar je napravio minber od tamariska (vrsta drveta), kako prenosi Sehl ibn Sa'd. Kada je napravljen i postavljen, Poslanik a.s. je stajao na njemu, čak je na njemu i klanjao, jedino se vraćao i sedždu činio na tlu. Postoje hadisi koji ukazuju da je ovaj minber imao tri stepenice. Neki muslimani u naše doba smatraju da je obaveza pridržavati se toga i svaki minber sa preko tri stepenice smatraju novotarijom (bid'a), a svaka novotarija je zabluda. Neki mladići ekstremisti su čak u Alžiru srušili minber od historijske važnosti u jednoj staroj džamiji i izazvali sukob sa stanovništvom te mahale.

Istina je da je ovo sunnet praktične naravi i ukazuje samo na osnovanost postupka. Ne postoji jasan dokaz da je ciljano da budu baš tri stepenice i da nije dozvoljeno da ih bude više. Čini se da je to bilo ostavljeno na volju stolaru koji je pravio minber. Predaja koja kaže da mu je Poslanik naredio da budu tri stepenice nije vjerodostojna, a čak i da jeste, to je bila potreba tog trenutka. A potreba se razvija sa razvojem čovjeka i promjenom okolnosti. Božiji poslanik je prvo držao hutbu na panju, pa se pojavila potreba za minberom, pa je minber napravljen u tom obliku. Ukoliko postoji potreba da se on podigne, nema zapreke.

Muslimani su kroz vrijeme gradili minbere više od tri stepenice, zavisno od dimenzija džamije i potrebe da hatib bude na višem mjestu kako bi ga ljudi vidjeli. Ulema to nije osuđivala. Minber Salahuddina Ejjubija u El-Mesdžidul-Aksa je bio viši od tri stepenice. On ga je izgradio i uljepšao na način dostojan džamije u koju se dolazi radi hodočašća. Oko njega je bilo uvaženih učenjaka koji to nisu osudili.

Jedan od nedostataka velikog minbera je što prekida saffove. Stoga mi se u naše doba sviđaju minberi koje grade u Zalivu, u koje imam ulazi iz mihraba, jer ne prekidaju saffove.

MUNARA

Munara je postala istaknuto obilježje džamija, posebno velikih. Ustvari, munara je postala i jasno obilježje islamskog identiteta mjesta na kojem se uzdiže.

Poslanikova a.s. džamija u doba kada ju je izgradio a ni u doba hulefai-rašidina nije imala munaru, jer nije postojala potreba za njom. Hazreti Osman je uveo nešto što nije postojalo prije njega, a za što je postojala potreba zbog širenja Medine i povećanja broja stanovnika. Abdurrezzak u svome djelu «El-Musannef» od Ibn Džurejdža prenosi: «Izvijestio me je Amr ibn Dinar da je hazreti Osman prvi dodao prvi ezan na džumi, kada se povećao broj ljudi, a učio se na mjestu zvanom Ez-Zevra’.» Od Ibnul-Musejjeba prenosi da je rekao: «U vrijeme Božijeg poslanika a.s., Ebu Bekra i Omera bio je jedan ezan dok ne izađe imam. U vrijeme Osmana, povećao se broj ljudi, pa je on dodao prvi ezan, želeći da se ljudi pripreme za džumu.»

Kada se povećao broj ljudi i proširi gradovi u islamskom svijetu, razmišljali su o gradnji munara, na koje bi se penjao muezzin i jakim glasom, koji odjekuje horizontima i koji čuje mnoštvo ljudi, pozivao na namaz. To se praktikovalo stoljećima u svim krajevima islamskog svijeta i posvuda gdje žive muslimani, a da ga niko nije osuđivao.

Nadalje, ove munare se osvjetljavaju u različitim vjerskim prigodama, poput Ramazana, što islamskom životu daje svečano notu, koju svako na prvi pogled zapaža. Možda će neko reći da munare u naše doba nisu potrebne, jer postoje zvučnici i pojačala koji ezan prenose daleko bez potrebe za visokim munarama. To je tačno, ali funkcija munara danas nije prenošenje muezzinovog glasa na veću daljinu, već je postala, kako smo rekli, jedno od obilježja islamskog prisustva i identiteta. Stoga možemo vidjeti da su El-Mesdžidul-Haram i Poslanikova a.s. džamija u sklopu fantastičnih proširenja ukrašeni munarama sa svih strana, što obama haremima povećava osjećaj uzvišenosti, ljepote i veličanstva.

Sve ovo, naravno, treba ostati u granicama materijalnih mogućnosti. Ako će gradnja munare uticati na gradnju džamije koja je potrebna za obavljanje namaza, svakako da prednost treba dati gradnji džamije.

S arapskog,

Fikret Pašanović


[i] Tekst je odgovor na pitanje o šerijatskom utemeljenju mihraba, munare i minbera. Skraćenja se uglavnom odnose na jezičko razglabanje ova tri pojma. Izvor: http://www.islamonline.net.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: