STOPAMA BOŽJEG POSLANIKA – TREĆI DIO


POGLAVLJE TREĆE

OSOBNOST I DUHOVNO TRAGANJE

Abdul-Muttalib, djed Muhammedov a.s., vidio je da mu se imetak topi tokom zadnjih godina života, a Ebu Talib, koji je sada bio staratelj svoga bratića, također je prolazio kroz posebno teške finansijske prilike. Stoga je Muhammed veoma rano počeo zarađivati za život, uvijek nastojeći da pomogne članove svoje porodice.

ISPOSNIK BEHIRA

Kada je Muhammedu a. s. bilo 12 godina, Ebu Talib je odlučio povesti ga sa sobom sa trgovačkim karavanom koji je išao za Siriju. Zaustavili su se u Busrau , u blizini boravišta kršćanskog isposnika po imenu Behira. Muslimanske tradicije spominju da je pustinjak Behira, poput Vereke ibn Nevfela i većine kršćana, Jevreja i hanifa na Poluostrvu, iščekivao neumitni dolazak novog poslanika i stalno je tragao za znakovima koji na to ukazuju.[i] Kada je vidio karavan koji se približava, učinilo mu se da je iznad njega oblak koji grupu štiti od vrućine. U namjeri da sazna više, odlučio je pozvati sve putnike na objed, što je bilo neuobičajeno za pustinjake tog područja. Pažljivo osmatrajući sve članove grupe, posebno je zagledao mladog Muhammeda; prišao mu je, odveo ga na stranu i pitao nekoliko pitanja o porodici, društvenom položaju, snovima i slično. Na kraju ga je pitao može li mu pogledati leđa, sa čim se mladi Muhammed složio. Među dječakovim plećkama, Behira je zapazio izraslinu koja je u njegovim knjigama nazvana „pečat poslanstva“ (hatimu-n-nubuwwe)[ii]. Pohrlio je da Ebu Talibu skrene pažnju da ovog dječaka čeka posebna sudbina i da ga mora zaštititi od neprijateljstva i napada kojima će bez sumnje biti izložen poput svih prethodnih Božijih poslanika.

Vidjeli smo da su prve godine Muhammedovog a.s. života bile obilježene mnogim znakovima. Svi oko njega su osjećali i mislili da je ovo dijete različito i da ga čeka posebna sudbina. Isposnik Behira je potvrdio taj utisak i smjestio ga u svetu povijest poslanstva. Dvanaestogodišnjem dječaku kojeg su voljeli svi koji su ga okruživali rečeno je da će mu se ljudi oko njega kasnije suprotstaviti; osjećajući da ga zbog njegove jedinstvenosti ljudi vole, sada je saznao da će se to u budućnosti pretvoriti u mržnju.

Nekoliko godina Muhammed a.s. je čuvao stada ovaca po brdima oko Mekke. Mada je bio mlad i donekle izvan aktivnog života sjedilačkog stanovništva Mekke, ponekad je čuo ili bio svjedokom neprestanih svađa i sukoba među različitim plemenima koji su rezultirali stalnim promjenama savezništva. U Mekki je rat između različitih rodova bio pravilo a ne izuzetak, a neki su to koristili nedolično se ponašajući prema trgovcima ili posjetiocima za koje su znali da nisu zaštićeni nikakvim ugovorom i nisu u stanju pozvati se na bilo kakvo savezništvo. Upravo to se dogodilo nekom trgovcu iz Jemena; učinjena mu je nepravda, ali je on odlučio da to ne prešuti, pa je javno izložio svoju situaciju i apelovao na plemenitost i čast plemena Kurejš tražeći pravdu za se.[iii]

SAVEZ VRLIH

Abdullah ibn Džud'an, poglavar plemena Tejm i pripadnik jednog od dva velika saveza mekkanskih plemena (poznatog kao „naparfemisani, namirisani“), odlučio je u svoju kuću pozvati sve koji žele okončati sukobe i sklopiti savez o časti i pravednosti koji će obavezati plemena izvan okvira zasnovanih samo na plemenskim, političkim ili trgovačkim interesima.

Poglavari i pripadnici različitih plemena tada su se obavezali da im je zajednička obaveza intervenirati u sukobima i svrstati se na stranu potlačenih protiv tlačitelja, ma ko oni bili i ma kakvi savezi ih vezivali sa drugim plemenima. Ovaj savez, poznat kao Hilfu-l-fudul (Savez vrlih) bio je poseban po tome što je poštovanje principa pravednosti i podršku potlačenima stavio iznad svih srodničkih odnosa i odnosa snaga. Mladi Muhammed a.s. je, poput Ebu Bekra, koji će postati njegov doživotni prijatelj, učestvovao na ovom historijskom sastanku.

Dugo nakon što je počeo primati Objavu, Muhammed a.s. se sjećao uvjeta tog saveza i govorio: „Bio sam prisutan u kući Abdullaha ibn Džud'ana kada je zaključen takav ugovor da svoje učešće u njemu ne bih zamijenio ni za stado crvenih deva; kada bih i sada, u islamu, bio pozvan da učestvujem u njemu, rado bih se odazvao.“[iv] Poslanik nije samo naglasio izvrsnost uvjeta koje postavlja savez nasuprot izopačenom plemenskom savezništvu prevladavajućem u to doba, već je dodao i da kao donosilac poruke islama – čak i kao musliman – još uvijek prihvata njegovu suštinu i da ne bi oklijevao da ponovo u njemu učestvuje. Ova izjava je posebno važna za muslimane i iz nje se mogu izvesti najmanje tri velike pouke. Vidjeli smo da je Poslanik savjetovan da pozitivno koristi svoju prošlost, ali ovdje se ide još dalje: Muhammed a.s. priznaje sporazum koji je sklopljen prije početka Objave a koji podstiče na zaštitu pravednosti i suprotstavljanje tlačenju nezaštićenih i nemoćnih. To podrazumijeva da utemeljenje tih principa prethodi islamu i nadilazi pripadnost islamu, jer ustvari islam i njegova poruka potvrđuju suštinu ugovora koji je ljudska savjest samostalno već formulirala. Ovdje Poslanik jasno priznaje valjanost principa pravednosti i odbrane potlačenih koji su sadržani u jednom ugovoru iz predislamskog doba.

Drugo učenje nije manje bitno: u vrijeme kada je poruka još elaborirana kroz Objavu i Poslanikovo iskustvo, on priznaje validnost ugovora koji su zaključili nemuslimani tražeći pravdu i opće dobro za svoje društvo. Poslanikova izjava je sama po sebi nedvosmiselno poricanje misaonih trendova koji ponekad tokom historije islamskog mišljenja izbijaju a po kojima neki ugovor može biti etički validan za muslimane samo ako je po naravi strogo islamski ili/i ako je sklopljen među muslimanima. Iznova, ključna tačka je da Poslanik jasno priznaje valjanost pridržavanja principa pravednosti i odbrane potlačenih, bez obzira da li ti principi dolaze iznutar islama ili izvan njega.

Treća pouka je direktna konsekvenca ove refleksije: poruka islama ni u kom slučaju nije zatvoren vrijednosni sistem različit ili sukobljen sa drugim vrijednosnim sistemima. Od samoga početka, Poslanik sadržaj svoje poruke nije doživljavao kao izraz čiste različitosti suprotstavljene onome što su Arapi ili druga društva njegovog vremena proizvodili. Islam ne uspostavlja zatvoreni univerzum referenci, već počiva na skupu univerzalnih principa koji se mogu podudarati sa temeljima i vrijednostima drugih vjerovanja i religijskih tradicija (čak i onima koje je stvorilo politeističko društvo poput Mekke toga vremena). Islam je poruka pravde koja iziskuje opiranje tlačenju i zaštitu dostojanstva potlačenih i siromašnih i musliman mora priznati moralnu vrijednost zakona ili ugovora koji naglašava taj zahtjev, ma ko bio njegov autor i ma u kojem društvu on nastao, u muslimanskom ili nemuslimanskom. Daleko od građenja pripadnosti islamu u kojoj bi priznavanje i lojalnost pripadali ekskluzivno zajednici po vjerovanju, Poslanik je nastojao razvijati vjernikovu savjest kroz pridržavanje principa koji nadilaze zatvorene pripadnosti u ime primarne lojalnosti samim univerzalnim principima. Posljednja poruka ne donosi ništa novo u afirmiranju principa ljudskog dostojanstva, pravde i jednakosti: ona samo podsjeća na njih i potvrđuje ih. Kada su u pitanju moralne vrijednosti, ista intuicija je prisutna kada Poslanik govori o kvalitetima pojedinaca prije islama i u njemu: „Najbolji među vama (po svojim ljudskim i moralnim osobinama) u džahilijjetu najbolji su i u islamu, ukoliko budu razumjeli (islam).“[v] Moralne vrijednosti pojedinca dosežu daleko izvan pripadnosti određenom univerzumu referenci; unutar islama, one iziskuju dodatno znanje i razumijevanje kako bi se ispravno dokučilo šta islam potvrđuje (princip pravednosti) a za šta traži da bude reformirano (svi vidovi obožavanja idola).

„POVJERLJIVI“ I ŽENIDBA

Sam Poslanikov život, prije i poslije početka Objave, ilustrira relevantnost gornjih analiza: priznavanje njegovih moralnih kvaliteta prethodilo je njegovoj poslaničkoj misiji, koja je a posteriori potvrdila potrebu takvih kvaliteta. Nakon što je bio pastir, mladi Muhammed postaje trgovac i gradi ugled na časti i sposobnosti koji su priznati na cijelom tom području. Ljudi su ga počeli zvati Es-Sadik El-Emin, „Iskreni, Povjerljivi“ kada mu je bilo samo dvadesetak godina. Jedan od najbogatijih trgovaca u Mekki bila je žena po imenu Hatidža bint Huvejlid. Dvaput udavana, ostala kao udovica, bila je rodica kršćanina Vereka ibn Nevfela. Već nekoliko godina slušala je o „poštenom i sposobnom“ mladiću pa je odlučila da ga iskuša, zatraživši da neku njenu robu odnese u Siriju i proda tamo; dozvolila mu je da sa sobom povede njenog mladog slugu zvanog Mejsere, obećavši mu dvostruku naknadu ako bude uspješan. Prihvatio je i otputovao sa Mejserom. U Siriji je Muhammed obavio trgovački posao koji je više nego dvostruko premašio Hatidžina očekivanja. Vratili su se i podnijeli izvještaj Hatidži, koja je šutke slušala Muhammedova objašnjenja, pažljivo posmatrajući nastup i ponašanje mladića, koji je sada imao 25 godina. Činilo se da mu lice sija. Kasnije joj je Mejsera rekao da je on putem primijetio niz znakova – u Muhammedovom odnosu i ponašanju – koji su svjedočili da on nije poput drugih ljudi.[vi] Hatidža je potom zamolila jednu od svojih prijateljica, Nufejsu, da upita Muhammeda da li je zainteresiran za ženidbu. On joj je rekao da to nije u stanju sebi priuštiti, a kada je ona spomenula ime Hatidže, sa kojom bi mogao dobiti „ljepotu, soj, plemstvo i bogatstvo,“ on je rekao da je zainteresiran, ali da zbog svoga statusa o takvom sjedinjenju ne može ni razmišljati. Nufejsa nije rekla da ona već radi po Hatidžinom traženju i sugerirala da to prepusti njoj, da ona to može srediti. Izvijestila je svoju prijateljicu Hatidžu o Muhamedovom blagonaklonom mišljenju. Hatidža ga je pozvala kući i ponudila mu brak, koji je on prihvatio. Preostao je još zadatak da se porazgovara sa rođacima u oba roda kako bi se finalizirao dogovor, ali nijedna smetnja – bilo da se radi o njihovom statusu ili interesima plemena – nije mogla omesti njihov brak. Predaje kažu da je Hatidži kada su stupili u brak bilo 40 godina, ali postoje i mišljenja da je bila mlađa: Abdullah ibn Mes'ud naprimjer spominje da joj je bilo 28 godina, što se čini vjerovatnijim, imajući u vidu da je u godinama koje su slijedile rodila šestero djece.[vii] Prvorođeni sin Kasim živio je samo dvije godine. Iza njeg su slijedili Zejneb, Rukajja, Umm Kulsum, Fatima, i na kraju Abdullah, koji je također umro prije navršene dvije godine. [viii] Tokom tih godina, Poslanik je odlučio osloboditi i usvojiti kao sina svoga roba Zejda ibn Harise, kojeg mu je poklonila supruga nekoliko godina ranije. Kasnije, kada je umro njegov sin Abdullah, nastojao je pomoći svome amidži Ebu Talibu – koji je bio u velikim finansijskim teškoćama i opterećen vrlo brojnom porodicom – uzimajući svoga mladog amidžića Aliju u svoj dom. Alija će se kasnije oženiti Muhammedovom a. s. najmlađom kćerkom Fatimom.

ZEJD

Priča o Zejdu, adoptiranom sinu, interesantna je iz više razloga. Zarobljen u nekoj bici, prodavan je više puta prije nego što je postao Hatidžin, a potom Muhammedov a. s. rob. Ostao je u Poslanikovoj službi nekoliko godina, saznavši za to vrijeme da su mu roditelji još živi, o čemu su od plemena do plemena stizale vijesti posredstvom putujućih trgovaca. Zejd je tada spjevao nekoliko stihova i sredio da neki pripadnici njegovog plemena posjete Mekku, čuju ih i prenesu njegovoj porodici. Čuvši da je on tamo, otac i amidža mu odlučuju da odmah krenu u Mekku i da ga dovedu nazad u pleme. Čuli su da je kod Muhammeda i došli da mu predlože da im proda Zejda. Muhammed je zauzvrat sugerirao da trebaju Zejda pustiti da sam izabere: ako odluči da se vrati sa ocem i amidžom, on će ga pustiti bez naknade, ako, međutim, Zejd odluči ostati sa svojim gospodarem, njegovi bližnji trebaju prihvatiti njegov izbor. Složili su se i zajedno otišli pitati Zejda šta želi. Odlučio je ostati sa svojim gospodarem, objasnivši svojima da voli biti rob uz Muhammeda nego slobodan daleko od njega, jer su osobine koje je on posjedovao toliko bile iznad onoga što je on očekivao od drugih ljudi. Stoga je ostao sa svojim gospodarem, koji ga je odmah oslobodio i javno oglasio da Zejda od sada treba smatrati njegovim sinom, treba ga zvati Zejd ibn Muhammed (Zejd sin Muhammedov) i da će ga on naslijediti.[ix]

Ova priča – Zejdov izbor svoga gospodara, dok je još bio rob, nad vlastitim ocem – daje novu dimenziju liku Muhammeda a. s. koji postepeno izrasta i mnogo nam govori o Muhammedovoj ličnosti prije Objave. Jednostavan, sklon razmišljanju i uviđavan, u poslovanju pošten i sposoban, stalno je iskazivao poštovanje prema ženama, muškarcimaa i djeci, a oni su ga zauzvrat obasipali zahvalnošću i dubokom ljubavlju. On je bio Es-Sadik, iskren u govoru; bio je El-Emin, povjerljiva i uvažena osoba; bio je okružen znakovima koji su navještali njegovu sudbinu; bio je bogat izuzetnim ljudskim osobinama koje su ukazivale na njegovu jedinstvenost.

PONOVNA GRADNJA KABE

Još jedan događaj pokazuje da njegovim osobinama srca i njegovoj moralnoj osobenosti treba dodati oštroumnost, koju je on tom prilikom iskoristio u cilju očuvanja poštovanja i mira među ljudima i plemenima. Nakon dugog oklijevanja iz straha od diranja Kabe, Kurejšije su naposljetku odlučili obnoviti je. Srušili su gornje slojeve zidova, sve do temelja (koji su pripadali prvobitnoj gradnji, koju su izgradili Ibrahim i Ismail). Ponovo su zidali dok nisu stigli do mjesta gdje je u jednom od uglova trebao stajati Crni kamen (El-Hadžeru-l-esved). Tada je izbila žestoka svađa među pripadnicima različitih rodova o tome kome treba pripasti čast da Crni kamen stavi na njegovo mjesto. Neki su bili blizu toga da se maše oružja kako bi potvrdili kome pripada ta čast. Jedan od starijih je predložio da prvoga ko uđe u svetište zamole da presudi spor, sa čime su se ostali složili. Muhammed a. s. je bio prvi ko je ušao u sveti prostor i starješine rodova su bili sretni da je sudbina odabrala baš njega da presudi spor. Saslušao ih je, a potom zatražio ogrtač; na njega je stavio Crni kamen i zatražio da starješine zajedno uhvate za krajeve ogrtača i podignu kamen. Kada su ga podigli na potrebnu visinu, on je smjestio Crni kamen na njegovo mjesto – na zadovoljstvo svih, jer niko nije bio zakinut. Ova intuitivna inteligencija je odmah uspjela izmiriti ponos svakog roda sa potrebom za jedinstvom. Kasnije, za vrijeme njegove misije, ova karakteristika njegovog uma često je ilustrirana njegovom sposobnošću da održi jedinstvo prve zajednice muslimana uprkos prisustvu vrlo jakih ličnosti sa krajnje različitim temperamentima. U traganju za mirom, stalno je težio iznova postići ono što je uradio u ovoj teškoj situaciji među kurejšijskim rodovima: naučiti srce da ne popusti pred ponosom i arogancijom a razum dovesti do rješenja koje donosi spokoj i omogućava blaago i mudro očuvanje samokontrole. U godinama prije Objave, Poslanikov Odgojitelj darovao mu je upravo ovaj kvalitet, spoj srčanosti i prodornog duha, znanje kako biti razborit u svim okolnostima, u samoći i među drugim ljudima.

Do 35. godine, postigao je takav ugled da su mnogi u rodu Benu Hašim mislili da će povratiti slavu svojih predaka i veličinu roda postajući njegovim vođom. Ženidbom, vlastitom aktivnošću i ličnim kvalitetima postao je politički i ekonomski istaknut i već je počeo primati bračne ponude za svoje kćerke, naprimjer od svoga amidže Ebu Leheba, koji je želio svoju dvojicu sinova, Utbu i Utejbu, oženiti Rukajjom i Umm Kulsum. Rodovske veze su tkane u očekivanju preimućstva koje bi se moglo steći ukoliko Muhammed a. s. postane poglavar roda.

TRAGANJE ZA ISTINOM

Sam Muhammed a. s. nije bio zabavljen takvim stvarima i pokazivao je malo interesa za javne poslove. U to vrijeme počeo je provoditi određene periode u osami u jednoj od pećina u blizini Mekke, kako su to već činili mekkanski hanifi i kršćani. Kada je dolazio mjesec ramazan, odlazio je u pećinu Hira sa namirnicama i ostajao u osami, vraćajući se povremeno po dodatne namirnice za otprilike mjesec dana. Da bi stigao do pećine, morao se penjati na manju planinu i ići na drugu stranu drugog vrha po visini, krećući se uskom stazom. Ta pećina je bila potpuno izdvojena i tako mala da je bila pretijesna za dvojicu ljudi. Sa ulaza u pećinu u daljini se mogla vidjeti Kaba a još dalje gola ravnica koja se protezala dokle oko seže.

Daleko od drugih ljudi, suočen sa prirodom, Muhammed a. s. je tragao za mirom i smislom. Nikada nije uzeo učešća u obožavanju idola, niti je dijelio vjerovanja i rituale sa plemenima tog područja, ostajući ponad praznovjerja i predrasuda. Bio je zaštićen od lažnih božanstava, bilo da se radi o štovanju kipova ili klanjanju moći i bogatstvu. Već neko vrijeme svojoj ženi Hatidži pričao je o snovima koji su se obistinjavali i koji su ga uznemiravali zbog jakih utisaka koje su ostavljali nakon buđenja. Bilo je to ustvari traganje za istinom: nezadovoljan odgovorima koje su nudili oni oko njega, vođen unutarnjim ubjeđenjem da mora dalje tragati, odlučio je da se izdvoji i razmišlja. Bližio se četrdesetoj godini i dostigao tačku u svome duhovnom razvoju koja je duboku introspekciju činila nužnim narednim korakom. Sam sa sobom, u pećini Hira, meditirao je o smislu svoga života, svome bitisanju na zemlji i znakovima koji su ga pratili kroz život. Prostori koji su se širili oko njega mora da su ga podsjećali na horizonte njegovog djetinjstva u pustinji, s tom razlikom što ih je zrelost ispunila mnoštvom fundamentalnih egzistencijalnih pitanja. Tragao je, a ova duhovna potraga ga je prirodno vodila ka zovu prema kojem su znakovi neumitno ukazivali tokom čitavog njegovog života. Znakovi koji su ga šitili i blažili, vizije koje su prvo dolazile u snu a potom se ostvarivale na javi i pitanja koja su postavljali um i srce združeni sa horizontima koje je nudila priroda neprimjetno su vodili Muhammeda a. s. do vrhunaravne inicijacije u smisao, u susret sa njegovim Odgajateljem, Jedinim Bogom. U četrdesetoj godini života, prvi ciklus njegova života došao je do svoga kraja.

Približavajući se pećini Hira tokom mjeseca ramazana 610. godine, prvi put je čuo glas koji ga doziva i pozdravlja: „Esselamu ‘alejke, ja Resulallah! – Mir neka je s tobom, Allahov poslaniče!“[x]


[i] Vidjeti Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 1:319.

[ii] Isto, 321.

[iii] Kurejš je bilo moćno mekkansko pleme potomaka Kusajja koje je pretežno kontroliralo trgovinu u regionu.

[iv] Hadis prenose Ibn Ishak i Ibn Hišam, a vjerodostojnost mu potvrđuju različiti izvori, uključujući El-Hamidija i djelimično Imam Ahmed.

[v] Prenose Buharija i Muslim

[vi] Ibn Hišam prenosi epizodu sa monahom koji je, vidjevši Muhammeda a.s. kako sjedi pod drvetom, Mejseri rekao da ovaj mladić „može biti samo poslanik.“ Vidjeti Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:6.

[vii] Vidjeti Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:6-8. Vidjeti također Ibn Sejjidi-n-nas, Ujunu-l-asar, Medina, daru-t-turas, 1996, str. 80-81.

[viii] Muhammed a. s. je kasnije često nazivan Ebu-l-Kasim (Kasimov otac), a tako ga nazivaju i neki hadisi.

[ix] Nosio je to ime dok nije došla objava koja je tražila da se sva adoptirana djeca zove po imenima svojih očeva, ukoliko su poznati (Kur'an, 33:4-5), kako bi se naglasila razlika između krvnog srodstva i statusa adoptiranog djeteta.

[x] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 2:66-67.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: