IZGON MUSLIMANA IZ ŠPANIJE


Roger Boase

 IZGON MUSLIMANA IZ ŠPANIJE[1]

 Što doživi vrhunac, počne opadati,

ugoda ne traje vječno, nemoj se nadati!

Stanja se, kao što vidiš, smjenjuju,

neko te vrijeme obraduje, druga nasekiraju.

Na ovom svijetu niko vječno ne ostaje,

na njemu ništa vječno nije, sve bude i nestaje.

Samo vrijeme, bez dileme, svaki oklop uništi

čak i onaj što mu sablja mašrefijska[2] ne udi.

Ono sablju svaku britku istrgne i uništi,

pa i Jezen kad se zove, u Gamdanu boravi[3].

Gdje su sada krunisane glave jemenske[4],

gdje li su im sada vijenci, gdje li krune blistave?

Gdje je ono u Iremu što ga Šeddad izgradi[5],

gdje nestaše Sasanidi, Persijom su vladali?

Gdje je ono silno blago što ga Karun imade[6],

Gdje je Ad, a gdje Šeddad, kamo Kahtan[7] nestade?

Svima došlo neumitno, što ne mogu izbjeći,

nestalo ih, k'o da nikad ovdje nisu živjeli.

I kraljevstva i kraljevi uspomena postali,

k'o san pusti kad se iz njeg neki spavač probudi.

Zeman leđa okrenuo Dariju i ubici[8],

a Kisra-a[9] ni palača njegova ne zaštiti.

Sve je teško i – čini se – lahko nikad ne bješe.

Ko je rek'o da Sulejman nekad svijetom vladaše?

Vrijeme sobom nosi uvijek svakojake nevolje,

ponekad nas obraduje, ponekad rastužuje.

Nevoljama mnogima se uvijek nađe utjeha,

al’ je nema onom što je zadesilo nam islam.

Neutješna nevolja je snašla cijelu Džeziru[10],

zbog nje Uhud, a i Sehlan padoše u prašinu[11].

Urekli je zbog islama[12], pa se jadna skupila,

mnogobrojna mjesta njena bez njega su ostala.

Valensiju pitaj za Mursiju,

a za Jaén upitaj Sativu[13].

Gdje je Kordoba, što dom je nauke bila?

Mnogoga je alima ona proslavila[14].

Gdje je Sevilja i sve krasote koje je imala,

gdje je rijeka njena, što no je s hukom šikljala?

Sve su to oslonci bili i čvrsta uporišta,

hoće li bez njih od zemlje ostati išta?

Sa žalom plače fontana bijela,

k'o ašik što ga je draga ostavila!

Plače za domovima pustim od islama,

opustjeli su, nad njima kufra je tama.

Svaku su džamiju u crkvu pretvorili,

u nju su stavili križeve, zvona objesili.

Mihrabi suze rone, mada su od kamena,

minbera svaka plače, iako je drvena.

Ti, što nemaran si, a vrijeme savjet ti daje,

ako li spavaš, vrijeme, znaj, budno je!

Ti, što ponosno hodiš, u svome domu siguran,

zar te nakon Sevilje može zavodit’ tvoj vatan?

U zaborav nepovratni ode sve što prethodi,

zaborav neće prekrit’ ovo što nam se dogodi.

Vi, što jašete konje vrane i uvježbane,

što na atmejdanu liče na orlove,

Vi, što nosite indijske sablje britke,

što blistavo sjaju u prašini bitke,

I što preko mora lagodno živite,

u domov'ma svojim, u slavi i moći:

Je li do vas došla vijest endeluska,

što se prenosila putem konjanika?

Kol'ko su nas za pomoć molili tlačeni,

ubijani dok su i sužnjeni bili. Nismo ni hajali.

Kakav je to razdor u islamu međ’ vama,

O, robovi Allahovi, pa vi ste braća!

Zar nema junačkih duša što slavu priželjkuju,

da u dobru sada braću podrže i pomognu?

Ko li će povratit’ ponos narodu što trpi poniženje,

ko će obespravljenim donijet’ izbavljenje?

Do jučer bijahu kraljevi u svojim domovima,

danas ih kafir učini svojim robovima!

Da ti je samo da ih vidiš, zbunjene i obezglavljene,

u raznobojno ruho poniženja redom zaodjevene!

Da si ih samo vidio kako plaču, kad su ih prodat’ poveli,

strah bi te silan i tuga gorka sigurno obuzeli!

Kol'ko je samo majki od djece tada rastavljeno,

kao kad tijelo od duše bude odvojeno,

Koliko djevojaka, blistavih k'o sunce kad grane,

na dragulje što sliče, a i na merdžane,

Barbari silovat’ silom odvedoše.

Oči suzom suze, a duša uzdiše.

Ovaj prizor boli svako srce i slama,

ako u njem’ ima imana i islama.

 Ove riječi napisao je pjesnik Ebu-l-Beka’ Er-Rundi[15] nakon što je Sevilja pala u ruke Ferdinanda III Kastiljskog (1199-1252) decembra 1248. godine. Do toga datuma, mnogi drugi španski gradovi, uključujući Valensiju, Mursiju, Jaen i Kordobu već su bili zauzeti i činilo se da je kraj španskih muslimana izvjestan.

Međutim, tek 1492. godine mavarsko kraljevstvo Granada predalo se katoličkim monarsima Ferdinandu i Izabeli, a konačni izgon se nije dogodio još dobrano stoljeće potom, sve do između 1609. i 1614. godine. To znači da je u Španiji postojala vrlo velika mavarska populacija pola milenija nakon vrhunca andaluzijske kulture u 11. stoljeću.

Er-Rundi je podjednako mogao reagirati na nevolje svojih suvjernika nakon pada Granade ili u vrijeme izgona, kada su mnogi slični zločini počinjeni: domovi su rušeni, džamije pretvarane u crkve, majke su odvajane od djece, ljudima su oduzimani imeci a sami su ponižavani, oni koji su podizali oružanu pobunu pretvarani su u robove. “Svojim vlastitim očima sam vidio,” veli Yuce Benegas, učenjak koji je bio jedan od vođa granadske aristokratije, “kako je više od 300 djevojaka izloženo na javnoj aukciji; više ti ne mogu kazati, to je više nego što mogu podnijeti.”[16]

Ono što ove grozote u 17. stoljeću čini posebno šokantnim jeste da su do tog doba Mauri[17] postali španski građani; neki su se preobratili u kršćanstvo; mnogi su, poput Ricotea, komšije Sanča Panse iz Don Kihota (1605-1615), bili duboki patriote i smatrali se ‘más cristiano que moro.’[18] Međutim, bez obzira na njihova vjerska ubjeđenja, svi su bili žrtve državne politike, zasnovane na rasističkim teološkim argumentima, koji su imali potporu i Kraljevskog vijeća i Crkve, a kojima je izgon Jevreja 1492. godine dao neposredan zakonski presedan. U kojoj mjeri je sudbina španskih muslimana i njihovih potomaka bila povezana sa sudbinom Jevreja postaće jasno kada budemo raspravljali o nekim rasističkim argumentima korištenim da bi se opravdala politika izgona.

Prema odredbama sporazuma koji su sačinili Ferdinand i Isabella kada su 1492. godine kršćanske trupe ušle u Granadu, novim podanicima Krune je obećano da će im biti dozvoljeno da zadrže svoje džamije i druge vjerske ustanove, da će moći nastaviti služiti se svojim jezikom i pridržavati se svojih vlastitih zakona i običaja.[19] Međutim, u roku od sedam godina ti velikodušni uvjeti su prekršeni. Kada je umjereni misionarski pristup Hernanda de Talavere (1428-1507), nadbiskupa Granade, zamijenjen fanatizmom kardinala Cisnerosa (1436-1518), koji je organizirao masovna preobraćenja i spaljivanje svih vjerskih tekstova na arapskom jeziku, to je rezultiralo Prvom pobunom Alpujarrasa (1499-1500) i ubistvom jednog od kardinalovih agenata. To je zauzvrat katoličkim kraljevima dalo izgovor da povuku svoja obećanja. 1499. godine, prema Cisnerosovom biografu, muslimanski vjerski vođe su ubijeđeni da predaju preko 5000 knjiga neprocjenjive vrijednosti sa ornamentalnim uvezom, koje su potom spaljene; sačuvano je samo nekoliko medicinskih djela.[20] U Andaluziji nakon 1502, a u Valensiji, Kataloniji i Aragonu nakon 1526. godine, Maurima je dat izbor između pokrštavanja i progona. Za većinu je pokrštavanje bilo lakši i jedini praktičan način. Otada su španski Mauri teoretski postali novi kršćani i kao takvi potpadali pod jurisdikciju Inkvizicije, koju je 1478. godine ustanovio papa Sixtus IV.

Preobraćenje je većim dijelom bilo samo nominalno: kršćanstvo je prihvatano na riječima, ali se islam nastavio potajno ispovijedati. “Tako nam Boga, mi nismo svojevoljno prihvatili tu vjeru, lažu kada to kažu, bilo je to iz straha od pokolja i paljenja, rekli smo to mimo svoje volje, a i dalje je vjera Božijeg poslanika i naša.”[21] Mogli su voditi dvostruki život mirne savjesti jer su određeni vjerski autoriteti zaključili da, u okolnostima opasnim po život, muslimani mogu primijeniti princip taqiyye, ili predostrožnosti, koji dopušta simuliranje i pretvaranje. Naprimjer, nakon što bi dijete bilo kršteno, moglo se odvesti kući i okupati toplom vodom kako bi se to poništilo. Kao odgovor na traženje španskih Moriska[22], veliki muftija Orana, Ahmed ibn Ebi Džumu'a je 1504. godine izdao ukaz u kojem izjavljuje da muslimani mogu piti vino, jesti svinjetinu ili činiti bilo koju drugu zabranjenu stvar ako su na to prinuđeni i ako nemaju namjeru da počine grijeh. Oni čak mogu, veli on, zanijekati poslanika Muhammeda (a. s.) svojim jezicima ukoliko ga, u isto vrijeme, vole u svojim srcima.[23]

Drugi sjevrnoafrički pravnik, El-Vanšariši (umro 1508) donio je ukaz po kojem će muslimani koji ostanu u Španiji pod kršćanskom vlašću nužno prestati biti muslimani jer ne mogu slobodno vršiti svoje vjerske dužnosti. Većina muslimanskih pravnika bi se u stvari složila sa El-Vanšarišijevim mišljenjem i tolerirala simuliranje samo kao privremenu mjeru. Kako to Pat Harvey ističe, u historiji islama ne postoji sličan slučaj da se svo muslimansko stanovništvo preobratilo na drugu vjeru i nastavilo kroz nekoliko generacija tajno prakticirati islam.[24]

Pad Granade označio je novu fazu u muslimansko-kršćanskim odnosima. U srednjovjekovlju, status muslimana pod kršćanskom vlašću bio je sličan onom kršćana pod muslimanskom vlašću: pripadali su zaštićenoj manjini koja je zadržala svoje zakone i običaje u zamjenu za plaćanje dažbina u novcu ili naturi.[25] Glavna razlika je što nije postojala tekstualna osnova za zakonski status Jevreja i muslimana pod kršćanskom vlašću. Njihov status nije bio siguran, bio je podložan hiru vladara, predrasudama stanovništva i primjedbama svećenstva. Do okončanja Rekonkviste bilo je u interesu kraljeva Aragona i Kastilje da poštuju takve zakone i ugovore. Sve dok je postojala Granada kao muslimanska država-grad, muslimane je trebalo tretirati s poštovanjem, kako bi se postiglo da se tako postupa i sa kršćanskim zarobljenicima. Međutim, Španija ne samo da je, barem teoretski, postala potpuno kršćanska država, već se čistoća vjerovanja identificirala sa čistoćom krvi, tako da su svi novi kršćani ili conversosi, bili jevrejskog ili muslimanskog porijekla, označavani kao potencijalni heretici.[26]

Kao pripadnik poražene manjine sa stranom kulturom, Morisko je bio prezren. Svaki aspekt njegovog načina života – uključujući jezik, odjeću i društvene običaje – bio je osuđen kao neciviliziran i paganski. Uvaženi plemić i kršćanski obraćenik Francisco Núñez Muley je 1566. godine uzalud obrazlagao da nema ničega subverzivnog u očuvanju tih aspekata maurske kulture.[27] Osoba koja je odbijala piti vino ili jesti svinjetinu mogla je biti Inkviziciji denuncirana kao musliman. U očima Inkvizicije i javnom mnjenju, čak su i vjerski neutralne prakse poput jedenja kuskusa, korištenja kne, bacanje slatkiša na svadbi i plesanje po berberskoj muzici bile nekršćanske aktivnosti za koje bi osoba mogla biti kažnjena.[28] Moriski (Moriskosi) koji su bili iskreni kršćani također su ostajali drugorazredni građani i mogli su biti izloženi kritici i muslimana i kršćana. Samo postojanje Moriska kao kulturne manjine poimano je kao opasnost po španski nacionalni identitet. Mada je morisko ponižavajući izraz, historičari ga koriste da označe one Arape ili Maure koji su ostali u Španiji nakon pada Granade i koji su (po)kršteni.

Filip II je 1567. godine obnovio ukaz, koji prethodno nikada nije bio strogo nametnut, a koji ilegalnim proglašava korištenje arapskog jezika i zabranjuje islamsko vjerovanje, odjeću i običaje. Ovaj ukaz je uzrokovao Drugu pobunu Alpujarrasa (1568-1570), koja je potkrijepila postojanje tajne zavjere sa Turcima. Pobunu je brutalno ugušio Don Juan Austrijski. Jedna od najvećih grozota koju je uradio bilo je razaranje grada Galere, istočno od Granade, te njeno posipanje solju, pri čemu je izvršen pokolj 2.500 osoba, među kojima 400 žena i djece.[29] Da bi se spriječila organizirana opozicija, korišteni su staljinistički metodi: nekih 80.000 Moriska iz područja Granade je raseljeno u druge krajeve Španije, a na njihove posjede su naseljeni stari kršćani sa sjevera Španije.

Sukob između dviju zajednica sada je došao do tačke bez povratka i još 1582. je državni savjet Filipa II predložio izgon kao jedino rješenje, uprkos nekim strahovanjima o štetnim ekonomskim posljedicama takve mjere – gubitku maurskog zanatstva i manjku radne snage i stručnosti u oblasti poljoprivrede. Međutim, kako je bilo protivljenja od strane nekih plemića i kako je kralj bio zauzet međunarodnim događanjima – potčinjavanjem Holandije i pripremama armade za invaziju Engleske – ništa nije preduzimano do 1609-1610., kada je njegov nasljednik, Filip III (vladao 1598-1621) izdao ukaz o izgonu po savjetu svoga miljenika, vojvode od Lerme (njegov prvi ministar /premijer/ 1598-1618), i uz punu podršku Juana de Ribere, nadbiskupa Valensije (1569-1611).

Kraljevsku legislativu vezanu za Moriske u svakoj fazi diktirala je Crkva. Vremešni nadbiskup Valensije, koji je prvobitno čvrsto vjerovao u efikasnost misionarskog djelovanja, postao je u svojim poznim godinama – bez sumnje zbog razočarenja i frustracije – glavni pobornik izgona kao Konačnog rješenja. U propovijedi održanoj 27. septembra 1609. godine, rekao je da zemlja ponovno neće biti plodna sve dok ovi heretici ne budu prognani. U jednom od svojih pisama kralju, on navodi odlomak iz apokrifne knjige o Ecclesiasticusu (12:10-12): “Nikada ne vjeruj svome neprijatelju, jer on, poput hrđe, potajno djeluje, nagriza željezo. Njegova podlost haba srce. Čak i kada se doima bijedno i ponizno, budi na oprezu spram njega, inače će te uskoro zaskočiti. Ne daji mu dobar položaj, jer, ako to učiniš, on će te smijeniti i zasjesti na tvoje mjesto i prekasno ćeš shvatiti da sam ti dao dobar savjet i žalićeš što ga nisi prihvatio.”[30]

Ovo je tipičan primjer kako su biblijski odlomci korišteni kako bi se opravdala antimorisko osjećanja. Vojvoda od Lerme se također predomislio kada je donesena odluka da se valensijskim posjednicima dodijeli zemljište prognanih Moriska kao kompenzacija za gubitak njihovih vazala.

Odluka da se nastavi sa izgonom jednoglasno je potvrđena od strane državnog savjeta 30. januara 1608. godine, mada kralj nije potpisao ukaz o tome sve do 4. aprila 1609. godine, pet dana prije zaključivanja mirovnog ugovora sa Engleskom, koji je Španiji omogućavao da mobilizira svoju vojsku i mornaricu kako bi pomogle u operaciji. Brodovi španske flote su tajno pripremljeni, a kasnije im se pridružilo mnogo stranih trgovačkih brodova, uključujući nekoliko iz Engleske. 11. septembra su ulični telali najavili odluku o izgonu u Kraljevini Valensiji, a prvi konvoj je krenuo iz Denije u sumrak 2. oktobra i stigao u Oran za manje od tri dana. Moriski iz Aragona, Kastilje, Andaluzije i Extremadure primili su naredbe o izgonu tokom narednih godina. Većina izgnanika nastanila se u Magrebu, posebno u Oranu, Tunisu, Tlemsenu, Tetuanu, Rabatu i Saleu. Mnogi su kopnom otputovali u Francusku, ali nakon što je Ravaillac ubio Henryja od Navare u maju 1610. godine, bili su prinuđeni emigrirati u Italiju, Siciliju ili Istanbul.

Postoje mnoga neslaganja o brojnosti populacije Moriska. Henri Lapeyre na osnovu izučavanja izvještaja o popisu i lista o ukrcavanju procjenjuje da je od 1609-1614, emigriralo otprilike 275.000 španskih Moriska od ukupno 300.000.[31] Ova uzdržana procjena nije konzistentna sa mnogim savremenim prikazima koji govore o broju od 600.000.[32] Imajući na umu da je Španija u to vrijeme imala ukupno oko 7,5 miliona stanovnika, to je morao biti ozbiljan deficit i u radnoj snazi i u poreskim prihodima. U Kraljevini Valensiji, koja je izgubila trećinu svoga stanovništva, 1638. godine je bila napuštena skoro polovina sela.

Isto neslaganje postoji i o broju Moriska koji su nastradali u oružanoj pobuni ili prilikom putovanja u izgnanstvo. Pedro Aznar Cardona, u raspravi objavljenoj 1612. godine, a koja opravdava izgon, izjavljuje da je između oktobra 1609. i jula 1611. preko 50.000 umrlo odupirući se izgonu, dok je preko 60.000 umrlo za vrijeme prelaska kopnom ili morem ili od strane njihovih suvjernika nakon iskrcavanja na obali Sjeverne Afrike.[33] Ako su ove cifre tačne, onda je svaki šesti pripadnik maurske populacije nastradao u toku dvije godine. Henry Charles Lea, služeći se mnogim savremenim izvorima, čiji kombinirani dokazi se ne mogu lahko odbaciti, smrtnost procjenjuje između dvije trećine i tri četvrtine.[34]

Demografski faktor je vjerovatno bio jedan od odlučujućih argumenata u prilog progona koje je koristio Juan de Ribera 1602. godine u tri podneska Filipu III. Upozorio je kralja da će španski kršćani, ako on ne bude hitno djelovao, uskoro biti brojčano nadmašeni od strane muslimana, jer se svi Moriski žene i imaju velike porodice, dok se trećina ili četvrtina kršćana drži celibata nakon uključivanja u neki od svetih redova ili iz drugih razloga. Mnogi, naprimjer, stupaju u vojnu službu i ginu u borbama, dok drugi putuju u Indije (Ameriku). Moriski, veli Ribera, misle samo na razmnožavanje i očuvanje svoje kože, a njihovo odavanje hrani i piću ih čini dugovječnim (navedeno u Fonseca, str. 161-162). Riberina strahovanja su potaknuta popisom valensijskog stanovništva te godine, koji je pokazao da se morisko stanovništvo povećalo za jednu trećinu.

Comendador de León, koji je govorio na državnom savjetu 30. januara 1608. godine, opadanje populacije starih kršćana pripisao je njihovom oklijevanju da nose finansijski teret braka u doba povećanih troškova. Upozorio je slušaoce da će Moriski uskoro biti u stanju postići svoj cilj jednostavno svojim brojčanim porastom, bez posezanja za oružjem ili pomoći izvana.[35]

Dodao je da je, pošto je Turska zauzeta ratom a Perzija i Sjeverna Afrika oslabljene kugom, sušom i građanskim ratom, zgodan trenutak da se preduzme odlučna akcija. Grof od Alba de Liste je potom rekao, dalje obrćući demografski argument, da će, ako kralj u svojoj dobroti Moriske pošalje u Sjevernu Afriku, za njih to biti vrsta smrtne presude, jer će, ako ne pomru od suše i gladi, postati seksualno impotentni (Boronat, II, str. 473).

U umu mnogih podržavatelja progona, plodnost morisko populacije je bila povezana sa mitom o islamskoj senzualnosti i raskalašenosti. Neuspjeh Crkve i njenih misionarskih nastojanja pripisivan je tom navodnom aspektu islama koji je nudio – tako su govorili – tjelesne užitke i na ovom i na budućem svijetu. Poput Negra (crnca) u Americi, Morisko je personificirao tjelesne grijehe, pohotu i dokolicu, kasnije romantizirane u vizijama orijentalnih harema. Ali, Moriski su smatrani podjednako podložnim onome što Gordon Allport naziva “grijesima superega,” poput ponosa, licemjerja, lukavstva, šrktosti i grabežljivosti, osobina tradicionalno pripisivanih Jevrejima. Allport je primijetio da ljudi sa predrasudama ne oklijevaju upotrijebiti uzajamno isključive stereotipe da opravdaju svoju mržnju,[36] što je tačno za mnoge španske autore iz 17. stoljeća: Moriski su lijeni, a ipak marljivi; uzdržljivi, a ipak požudni; škrti, a ipak rasipni; kukavice, a ipak ratoborni; neznalice, a ipak brinu da steku znanja kojima bi se uzdigli iznad svoga položaja. Interesantno je vidjeti kako se danas sto obrnuo: muslimani teže kritikovati zapadnu kulturu za promoviranje hedonizma i seksualnog promiskuiteta, dok su muslimani postali seksualni čistunci. Postojala je, kako smo vidjeli, konkretna osnova za strah i zavist prema Moriskima: broj im se rapidno povećavao, neki su postali uspješni trgovci, uprkos nastojanjima da ih se isključi iz tih zanimanja; svojim ponašanjem su bili uzor vrlina štedljivosti, umjerenosti i marljivosti; većina je izvana udovoljavala vjerskim zahtjevima koji su im nametnuti, ali su potajno nastavili slaviti svoje praznike i prakticirati osnovne islamske dužnosti.

Odbijanje da se odreknu svog vjerskog i kulturnog identiteta je ono što su mnogi stari kršćani smatrali uvredljivim. Sve klevete, uvrede i izvrtanja istine bili su prihvatljivi ako su služili onome što su ti kršćani smatrali pohvalnim ciljem ocrnjivanja islama. Kulturna raznolikost je bila strano poimanje a asimilacija je bila jednako neprihvatljiva. Ova paradoksalna situacija ilustrira istinitost Allportove izjave: “Većina kojom vladaju predrasude neće podržavati niti kulturni pluralizam niti asimilaciju. Ona ustvari kaže: “Mi ne želimo da budete poput nas, ali vi ne smijete biti drugačiji.” (Isto, str. 240).

Potrebno je kazati da je iskustvo Moriska znatno variralo od jednog regiona do drugog, tako da je teško generalizirati. U nekim dijelovima Španije su vladali izuzetno dobri odnosi među starim i novim kršćanima. Trevor Dadson, koji je u jednoj španskoj privatnoj arhivi otkrio svežanj pisama koja su pisali Moriski, od kojih su neka poslata sa francuske granice, piše detaljnu studiju o Willarubiji u La Manchi, gdje su Moriski sačinjavali 20% stanovništva, posjedovali najbolja imanja i bili dobro integrirani u zajednicu, dotle da su ih njihovi susjedi stari kršćani štitili kada bi im u neželjenu posjetu dolazili vladini istražitelji. Pisma otkrivaju da su se mnogi od prognanih uspijevali uvući u Španiju i putovati nazad stotinama kilometara kako bi se vratili kućama.[37]

Potpuna priča o patnjama kojima su Moriski bili izvrgnuti nikada nije ispričana: kako su oni koji su preživjeli putovanje stizali na odredište gladni i siromašni, jer su usput potrošili sve što su mogli ponijeti ili im je pokradeno ili oteto, kako su oni koji su putovali kopnom preko Francuske morali plaćati zemljoposjednicima da bi se napili iz rijeke ili sjeli u hlad, kako su hiljade onih koji su pružali otpor i preživjeli okončali kao robovi na brodovima, kako su oni koji su čekali na brodski prijevoz bili gladni do te mjere da su svoju djecu davali u zamjenu za hljeb, kako je službena politika Crkve bila da odvaja djecu Moriska od roditelja.

Sudbina djece Moriska, koja nikada nije bila izučavana, zavređuje da se detaljnije prouči. Vjerovatno je prvobitna nakana Juana de Ribere, koju je državni savjet odobrio 1. septembra 1609. godine, da sva djeca do 10 godina trebaju ostati u Španiji da ih podučavaju svećenici ili povjerljive osobe koje će ona služiti sve do 25. ili 30. godine, u zamjenu za smještaj, hranu i odjeću. Čak su i dojenčad trebala biti predata dojiljama iz reda starih kršćana pod istim uvjetima (Boronat, II, str. 522-527). Kasnije tog mjeseca, starost je smanjena na ispod pet godina. Ukrcajne liste pokazuju da je ova okrutna politika bila barem djelimično provođena. Čini se da je među Moriskima koji su ukrcani u Alikanteu u Andaluziji između 6. oktobra i 7. novembra 1609. godine nedostajalo približno 14.000 djece. Ovo je utemeljeno na pretpostavci da je po porodici bilo 2,5 djece (što je konzervativan broj). Po dokumentu datiranom 17. aprila 1610. godine, u Kraljevini Valensiji je bilo 1.832 djece Moriska do sedam godina, od kojih su sva, mimo volje svojih staratelja, poslata u Kastilju da služe tamošnje crkvene velikodostojnike i plemiće (Isto, II, str. 575). U julu 1610. godine, Crkva je preporučila da svu djecu Moriska iznad sedam godina treba prodati kao stalne robove starim kršćanima. U njih su spadala siročad pobunjenika, djeca koju su uhvatili vojnici ili druga koju su sakrivali i o njoj se brinuli ljudi koji su vjerovali da time čine dobročinstvo. Pet teologa koji su potpisali ovaj dokument tvrde da ropstvo ne samo da je moralno opravdano (‘lícito en conciencia’) već i duhovno korisno: biće manje vjerovatno da ta djeca postanu otpadnici od vjere, jer će se njihovi gospodari pobrinuti da ostanu rimokatolici iz straha da ne izgube pravo na njih, a pošto robovi rijetko stupaju u brak, to će biti još jedan način da se Španija riješi “ove zle rase.” (Isto, II, str. 544)

U čemu je značaj ove starosne granice? Smatralo se da iznad šeste ili sedme godine djeca počinju gubiti svoju nedužnost i biva ih teže indoktrinirati, dok manja djeca nemaju stvarno znanje o svom muslimanskom porijeklu. Politika je teološki opravdavana time da nevina djeca koja budu krštena neće biti kažnjena za grijehe svojih roditelja, mada je, paradoksalno, princip nasljedne odgovornosti smatran prihvatljivim kao opravdanje za progon odraslih, bili oni ili ne bili praktični kršćani. Nadalje, govoreno je kako protjerati djecu sa njihovim roditeljima nevjernicima znači garantirati da će (p)ostati muslimani i na budućem svijetu otići u pakao. Po riječima Juana de Ribere: “Ne možemo janjad prepustiti vukovima.” (Isto, II, str. 707) Međutim, stalno je naglašavano kako djecu Moriska ne treba obrazovati iznad onoga što je za njih podesno: osim onih koji se pripremaju za svećenički poziv, trebaju biti obrazovani kao zanatlije i zemljoradnici, inače će postojati opasnost da previsoko teže; svakako im ne treba dozvoliti da izučavaju književnost (‘cosas de letras’). Nadali su se da će na ovaj način biti zauvijek izbrisana sjećanja na islam u Španiji. Ovu tačku je posebno cijenio Filip III (Isto, II, str. 523).

Mnogo je pisano o egzodusu španskih Jevreja 1492. godine i patnjama mnogih jevrejskih obraćenika koje im je nanijela Inkvizicija, ali španskim Arapima ili Maurima – jednako značajnoj manjini po bilo kojem kriteriju (demografskom, ekonomskom ili kulturnom) – još nije pridato pažnje koliko zaslužuju. U svijesti većine ljudi, španska Inkvizicija je vezana za progon Jevreja. Nije široko poznato da su muslimani terorizirani od strane ove institucije i da su i oni bili žrtve antisemitske ideologije. Inkvizicija je za otpadništvo osudila oko 12.000 Moriska, 50% od njih u posljednje tri godine pred izgon.[38] Donekle je i razumljivo da se muslimani i Jevreji mogu ocrniti istom četkom ako se ima u vidu koliko mnogo zajedničkoga – egzistencijalno i teološki – imaju.

Kao što smo vidjeli, rasna i vjerska netolerancija nije nigdje očitija nego u nekim izvještajima o sastancima državnog savjeta Filipa III i u djelima napisanim da bi se opravdala potreba za politikom izgona. U tim djelima, od kojih većina pripada frustriranim dominikanskim misionarima, ne samo da se nalaze tipično rasističke primjedbe o kojima je bilo govora ranije, već i krajnje neortodoksna rasistička teologija, poduprta biblijskim poukama i presedanima: postojao je pokušaj da se islam judaizira i da se stari španski kršćani prikažu kao nova izabrana rasa koja vodi križarski rat da povrati svoju Obećanu zemlju od Antikrista Muhammeda. Jedan autor, naprimjer, tvrdi da je Poslanik potekao iz rodoskrvne veze njegovih majke i dajdže, koji su oboje Jevreji, te je tako ispunjenje proročanstva da će Antikrista roditi nečasna žena.[39]

Uistinu je ironija da su te iste odlomke iz Starog Zavjeta, koji se koriste da potkrijepe teoriju da je Palestina jevrejska obećana zemlja iz koje palestinski domoroci trebaju biti prognani, citirali ne samo oni koji su branili politiku izgona Moriska, već i antijevrejski teolozi, poput Diega de Simancasa i Balthasar de Porreña, prilikom zagovaranja potrebe propisa o krvnoj čistoti. Govorili su: “Ni jedan Amonac i ni jedan Moabac ne smije se pripustiti u zajednicu Gospodnju.” (Ponovljeni zakon, 23:3)[40] Ti autori su španske stare kršćane smatrali nasljednicima Djece Izraelove a Filipa III poredili sa Abrahamom, Mojsijem i kraljem Davidom (Ibrahimom, Musaom i Davudom a.s.). Zvali su ga drugim Abrahamom jer je, govorili su, bio obavezan da otjera svog nezakonitog sina, to jest Moriske, potomke Hagar (Hadžere), egipatske robinje. Jedan od njihovih omiljenih odlomaka iz Biblije bila je Božija poruka koju je Israelićanima prenio Mojsije kada su trebali ući u Obećanu zemlju: “Ali u gradovima ovih naroda, što ti ih Gospod, Bog tvoj, daje u posjed, ne smiješ nikoga ostaviti na životu. Neumoljivo izvrši na njima prokletstvo: na Hitejima, Amorejima, Kanaancima, Perizejima, Hivejima i Jebusejima, kao što ti je zapovjedio Gospod, Bog tvoj, da vas ne nauče činiti sve te gnusobe, što ih oni čine u čast bogovima svojim, i da se tako ne ogriješite o Gospoda, Boga svojega. (Ponovljeni zakon, 20:20)

Gornji odlomak navodili su i zagriženi Jevreji koji su vodili kampanju za Veliki Izrael od Eufrata do Crvenog mora, kao i puritanci u Sjevernoj Americi u 17. stoljeću, koji su pravdali masakriranje američkih Indijanaca.[41] Slijedeći jevrejsko-morisko analogiju, jedan savremeni pjesnik predstavio je izgon Moriska kao suprotnost jevrejskom Izlasku:

No ha de abrir para vos el mar camino,

ni en la tierra estaréys, santa y sagrada,

mas en tablas de robre y tosco pino,

a la Egipto infernal y desdichada.[42]

(More vam se neće otvoriti da vam napravi put / niti ćete stići u posvećenu svetu zemlju / već na daske hrastove i grube borove / koje kreću za bijedni i pakleni Egipat).

Portugalski dominikanac Damián Fonseca, koji je 1611. na italijanskom objavio raspravu koja opravdava izgon Moriska, a koja je 1612. prevedena na kastiljanski, čak je sugerirao da Bog očekuje žrtvu paljenicu od Njegovog Katoličkog Veličanstva kako bi umirio božanski gnjev. Nesrećna fraza koju je upotrijebio bila je ‘el agradable holocausto’ (‘odgovarajući holokaust’).[43]

U svijesti ovih španskih antisemita, Jevreji su bili potomci Jude, koji je izdao Krista, a ne Jude, sina Jakobova. Zgodno je zaboravljeno da je Pilat taj koji je dozvolio raspinjanje, da su izvršioci bili rimski vojnici, a da svjetina koja je posmatrala nije bila sačinjena samo od Jevreja. Nisu priznavali ni da je sam Isus bio Jevrej kojeg je Bog poslao da propovijeda “k izgubljenim ovcama kuće Izraelove” (Matija, 10:5-6; 19:9-10). Kao rezultat uloge koju im je Bog namijenio u svome planu ljudskog iskupljenja, Jevreji su prestali biti Izabrani narod i naslijedili grijeh bogoubistva zbog kojeg su, u pučkoj mitologiji, bili osuđeni da lutaju zemljom. Tek na osnovu ove teološke pozadine moguće je objasniti čudesnu zaraznost evropskog antisemitizma. Holokaust ili shoah, kada Jevreji postaju žrtveni jarac za njemačke bolesti, čini se da opravdava cionistički argument da Jevreji, da bi bili sigurni, trebaju imati nacionalnu državu. Krivica koju su generirali nacistički zločini, počinjeni u ime doktrine o rasnoj superiornosti, dala je Jevrejima moralni autoritet i naklonost potrebne za ustanovljavanje jevrejske države u Izraelu.

Uistinu je paradoksalno da žrtve rasističke ideologije same mogu naći pribježište u uskogrudom nacionalističkom tumačenju Božijeg obećanja Izraelovoj djeci, koja sebe još uvijek vide kao žrtvu, a sama se ponekad ponaša kao tlačitelj. Nacionalistički cionizam, koji počiva na selektivnom čitanju Biblije očito je suprotan duhu i jevrejstva i kršćanstva. Jevreje i kršćane koji su krivi za rasizam treba podsjetiti da postoji prilično različita biblijska tradicija miroljubive koegzistencije, koja je čak izražena i u Knjizi ponovljenih zakona: ” Tako i vi ljubite stranca, jer ste i sami bili stranci u zemlji egipatskoj.” (Ponovljeni zakon, 10:19; usporediti sa Izlazak, 22:21, Levićani 19:33:34). Bog upozorava Mojsija da Izraelićani ne mogu polagati pravo na posjedovanje Obećane zemlje; svi mi smo samo stanari, privremeno boravimo na zemlji koju moramo dijeliti najbolje što možemo: ” Zemljište i tlo ne smije se dakle prodavati zauvijek, jer zemlja pripada meni, a vi ste samo stranci i ukućani kod mene.” (Levićani, 25:23). Slično tome, po Kur'anu nijedan narod ne može tvrditi da ima monopol na objavljenu istinu, jer su svi blagoslovljeni vjerovjesnicima i poslanicima.

Najednostavniji način da se ocrne posljednji ostaci arapske Španije bio je prikazati islam kao vid pseudojevrejske hereze. Kraljevski kapelan Jaime Bleda, glavni antimorisko polemičar i dominikanac u službi Juana de Ribere, sugerira čak da je maurska invazija Španije bila božanska kazna zbog prosemitske politike vizigotskog kralja Wittiza (698-710), koji je poništio ukaze svoga oca i oslobodio Jevreje iz ropstva, vraćajući im posjede i privilegije. To je  na državnom savjetu, održanom 30. januara 1608. godine, navedeno kao zakonski presedan koji se može primijeniti na Moriske. Međutim, neposredan historijski presedan bio je, naravno, izgon Jevreja 1492. godine. U pismu datiranom 10. aprila 1605. godine, Bleda podstiče Filipa III da slijedi primjer svojih kraljevskih prethodnika Ferdinanda i Izabele, koje je Fray Thomás de Torquemada ubijedio da protjeraju Jevreje iz svoga carstva i učine to isto sa Maurima ako se odbiju pokrstiti. Bog je, veli on, nagradio Katoličke monarhe za njihov kršćanski žar, davši im Novi svijet. Ovom analogijom Bleda jasno oponaša primjer Velikog inkvizitora.

Mnoge pogrde upućivane na račun Moriska prethodno su upućivane Jevrejima. Za oba naroda govoreno je da su urođeno griješni i inferiorni, da su nepopravljivi u svom tvrdoglavom nevjerovanju i da je njihova izopačenost zaraza ili lepra koju treba odstraniti.[44] Filip III je čak opisan kao katolički Galen čiji je zadatak da očisti otrov i kvarnost hereze iz mističnog tijela kršćanske Španije.[45] Tako je kršćanstvo, sa svojim univerzalističkim kredom i doktrinom o bratstvu među ljudima, postalo represivna rasistička ideologija. U ime te izopačenosti kršćanskog učenja i navodnog interesa države progonjeni su, segregirani i konačno izgnani Jevreji i posljednji muslimani iz Španije.

Španija je platila veliku cijenu dugotrajnog nijekanja jevrejske i muslimanske komponente svog kulturnog identiteta kako bi bila prihvaćena kao dio Evrope. Od Frankove smrti 1975. godine u Španiji se postepeno uspostavljala sloboda vjerovanja. U Evropi sada ima više od 30 miliona muslimana i oko 1,5 miliona Jevreja. Obzirom na to da je današnji svijet multietnički, multireligijski i sve više unutar sebe povezan, očito je da je potrebno napisati novu, istinitiju verziju evropske historije, koja će uključivati prikaz doprinosa i stradanja evropskih Jevreja i muslimana. To bi pokazalo Jevrejima i muslimanima da ne samo u iskustvu predrasuda i progona, već i u vjerovanjima, ritualima i kulturnim vrijednostima imaju zajedničkoga daleko više nego što su i sami svjesni. Takav prikaz bi mogao pokrenuti bolje razumijevanje među pripadnicima triju abrahamovskih/ibrahimovskih religija.

Vatikan bi vjerovatno mogao uraditi i više od toga, priznajući zločine koji su počinjeni u ime Crkve. Teško je povjerovati da je odluka da se Juan de Ribera kanonizira donesena 1960. godine.[46] Trebali bismo biti zahvalni što je barem prijedlog da se kanonizira kraljica Izabela nedavno odbačen. Istinski sveci su bili oni koji su riskirali svoje živote da zaštite ljude koji su bili progonjeni zbog svoga vjerovanja ili vjerovanja svojih predaka, oni koji su umrli jer su odbili izdati svoje prijatelje i komšije Inkviziciji, oni koji se nisu htjeli odreći svoga vjerovanja već su poginuli pružajući otpor. Svi oni su bili uključeni u ono što muslimani nazivaju džihadom, koji označava i unutarnju borbu, obavezu da se odupre zlu i slijedi mistički put, i vanjsku borbu, obavezu onih koji su potlačeni ili su nepravedno protjerani iz svojih domova jer su odbili odreći se svoga vjerovanja da se bore u samoodbrani i odbrani svoga naroda. Jer, kako to Kur'an veli, “da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se mnogo spominje Allahovo ime.” (Kur'an, 22:40)

Izvor: theamericanmuslim.org

S engleskog,

Fikret Pašanović


[1] Napomena autora: Ovaj rad, zasnovan na mome doprinosu zborniku radova u čast profesora Pata Harveya, prvi put je održan kao zajedničko predavanje sa Davidom Abulafiem na 7. godišnjoj seriji jevrejsko-muslimanskih predavanja, koju sponzoriraju Leo-Baeck College i The Maimonides Foundation, na The School of Oriental and African Studies, University of London, 25. oktobra 2000. godine. Također je održano na konferenciji historičara koji se bave srednjovjekovnom Španijom u Pollock Hallsu, Edinburgh, 17 septembra 2002. godine i na sastanku The Association of Muslim Researchers, London, održanom 18. januara 2003. godine. Skraćena verzija rada, bez podnožnih napomena, objavljena je u  History Today, svezak 52, br. 4 (april 2002.). Ovo je cjelovita neprečišćena verzija.

[2] Vjerovatno nazvane po mjestu čuvenom po proizvodnji kvalitetnih sablji, kao što su nekada kod nas bile sablje dimiskije, iz Damaska.

[3] Dvostruka igra riječi: govori se o predislamskom jemenskom vladaru Sejf ibn Ebi Jezenu, čije ime Sejf znači upravo sablja. Gamdan je njegov dvorac, a riječ asocira na «gimd», korice mača, i to dvostruke!

[4] Mnoga drevna arapska kraljevstva doživjela su procvat upravo u Jemenu.

[5] Šeddad je kralj legendarnog naroda Ada iz Hadrameuta, koji je sagradio grad u Kur'anu nazvan «Irem sa stubovima» (89:6)

[6] Karun (Krez) je legendarni bogataš koji je, po Kur'anu, imao toliko blago čije ključeve je bilo teško nositi skupini jakih ljudi.

[7] Kahtan – praotac Južnih Arapa.

[8] Darije – legendarni persijski vladar, a njegov ubojica je Aleksandar Makedonski – Veliki!

[9] Kisra, Kserks ili Husrev je takođe persijski vladar.

[10] Džezira – doslovno ostrvo, koristi se za Arabijsko poluostrvo i za islamsku Španiju, Endelus.

[11] Uhud je planina u blizini Medine, a Sehlan u blizini Mekke, po nekima u Iraku (?). Iako daleko, čak i ove planine osjećaju težinu gubitka koji je zadesio muslimane Endelusa.

[12] Procvat islama je izazvao ljubomoru i zavist kod dušmana.

[13] Valensiju su muslimani zvali Belensija, Jaén Džejjan, Sativu Šatiba, Kordobu Kurtuba, a Sevilju Išbilija ili, kao u ovoj pjesmi, Hims, kao i grad u Siriji.

[14] Tu se naprimjer poznati mufessir Kurtubi i filozof Ibn Rušd – Averroes.

[15] U originalu je navedeno samo nekoliko stihova s početka i kraja pjesme, ovdje je donesen njen potpun prijevod sa arapskog, uz mjestimične pokušaje da se postigne rima, iako nije jedinstvena kao u izvorniku, niti je ispoštovan metar. – op. prev.

[16] Leonard Patrick Harvey, ‘Yuse Banegas, un moro noble en Granada bajo los Reyes Católicos,’ Al-Andalus, 23 (1956), 297-302. Banegas upozorava da nepridržavanje uslova kapitulacije Granade od strane kralja Ferdinanda ne sluti na dobro: ‘Si el rey de la Conquista no guarda fidelidad, qué aguardamos de sus suzesores?’

[17] Uobičajeni naziv za Arape u Španiji u zapadnim jezicima. – op. prev.

[18] Dio 2, glava 54.

[19] Miguel Garrido Atienza, Capitulaciones para la entrega de Granada (Granada: Ayuntamiento, 1910), str. 269-95.

[20] Alvar Gómez de Castro, De las hazañas de Francisco Jiménez de Cisneros, prijevod José Oroz Reta (Madrid, 1984), str. 99.

[21] Iz molbe osmanskom sultanu Bajezidu II (1481-1512), napisane nedugo poslije 1500. godine. Vidjeti L. P. Harvey, ‘The Political, Social and Cultural History of the Moriscos,’ u: The Legacy of Muslim Spain, ed. Salma Khadra Jayyusi (Leiden: E. J. Brill, 1992), str. 207.

[22] Uobičajeni naziv za muslimane koji su se formalno ili stvarno preobratili u kršćanstvo. – op. prev.

[23] James Monroe, ‘A Curious Morisco Appeal to the Ottoman Empire,’ Al-Andalus, 31 (1966), 281-303.

[24] L. P. Harvey, u: The Legacy of Muslim Spain, str. 209.

[25] Francisco Fernández y González, Estado social y político de los mudéjares de Castilla (Madrid: Real Academia de la Historia, 1866), str. 118-28.

[26] Albert A. Sicroff, Les Controverses des statuts de ‘pureté de sang’ en Espagne du XVe au XVIIe siècles (Paris: Didier, 1960).

[27] R. Foulché Delbosc, ‘Memoria de Francisco Núñez Muley,’ Revue Hispanique, 6 (1899), 232. On staje u odbranu arapskog kao jezika koji koriste kršćani u Jerusalemu i na Malti.

[28]  Usporedi Louis Cardaillac, Morisques et chrétiens: un affrontement polémique (1492-1640) (Paris: Klincksieck, 1977).

[29] Henry Charles Lea, The Moriscos of Spain: Their Conversion and Expulsion (London: Bernard Quaritch, 1901), str. 255.

[30] Damián Fonseca, Justa expulsión de los moriscos de España (Rome: Iacomo Mascardo, 1612), str. 154. Ovo je vjeran prijevod sa španjolskog i ima malo veze sa originalnim tekstom.

[31] Henri Lapeyre, Géographie de l’Espagne morisque (Paris: SEVPEN, 1959), str. 204-06.

[32] Roger Boase, ‘The Morisco Expulsion and Diaspora: An Example of Racial and Religious Intolerance,’ Cultures in Contact in Medieval Spain: Historical and Literary Essays Presented to L. P. Harvey, ed. David Hook and Barry Taylor (London: King’s College, 1990), str. 9-28, na str. 12 i str. 25.

[33] Expulsión iustificada de los moriscos españoles, 2 dijela (Huesca: Pedro Cabarte, 1612), I, fol. 190v.

[34] The Moriscos of Spain, str. 464.

[35] 19. Pascual Boronat y Barrachina, Los moriscos españoles y su expulsión, 2 vols (Valencia: Real Colegio de Corpus Christi, 1901), II, str. 464.

[36] The Nature of Prejudice, 25th anniversary edition (Reading, Mass.: Addison-Wesley, 1979), pp. 194-95.

[37] O tome je pročitao referat na kolokviju u znak sjećanja naprofesora Rogera M. Walkera na Birkbeck College, University of London, 21 oktobra 1999., pod naslovom ‘Co-existence and Co-operation: The Practical Realities of Convivencia.’

[38] Ricardo García Cárcel, ‘The Course of the Moriscos Up to Their Expulsion,’ u The Spanish Inquisition and the Inquisitorial Mind, ed. Angel Alcalá (Boulder, Colorado: Social Science Monographs, 1987), str. 81.

[39] Jaime Bleda, La corónica de los moros de España (Valencia: Felipe Mey, 1618), str. 5.

[40] Prijevod biblijskih citata preuzet iz elektronskog izdanja u prijevodu dr. Ivana Šarića. – op. prev.

[41] Karen Armstrong, Holy War: The Crusades and Their Impact on Today’s World (London: Macmillan, 1988), str. 347.

[42] Juan Méndez de Vasconcelos, Liga deshecha por la expulsión de los moriscos de los Reynos de España (Madrid: Alonso Martín, 1612), fol. 44v.

[43] Justa expulsión, str. 169.

[44] Vidjeti aragonsku odluku o izgonu, 31. marta 1492, u Rafael Conde y Delgado de Molina, La expulsión de los Judíos de la Corona de Aragón: Documentos para su estudio (Saragossa: Institución Fernando el Católico, 1991), str. 41-44.

[45] Cardona, Expulsión iustificada, fols 62v-63r.

[46] Francisco Márquez Villanueva, El problema morisco (desde otras laderas) (Madrid: Lebertarias, 1991), str. 201.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: