ODGONETANJE BOŽJIH ZNAKOVA – Annemarie Schimmel, El-Kalem, 2001., s engleskog F. Pašanović


UVOD[i]

Kada sam u pedesetim godinama predavala povijest religija na Islamskom teološkom fakultetu u Ankari, pokušala sam svojim studentima rastumačiti distinkciju Rudolfa Otta između mysterium tremendum i mysterium fascinans — Božanstva koje sebe naviješta kroz aspekt strahopoštovanje izazivajućeg veličanstva ili fascinirajuće ljepote. Iznenada je jedan od studenata ustao i ponosito rekao: “Ali, profesorice, mi muslimani to znamo već stoljećima. Bog ima dva aspekta: svoj jalāl (dželāl) — veličanstvo, moć i silu — i svoj jamāl (džemāl) — ljepotu, dobrotu i milost”. Još od tada, ideja o fenomenološkom pristupu islamu mi je bila na umu, ponajviše stoga što sam otkrila da je islam bio loše predstavljen (ako je uopće i bio) u nekoliko knjiga iz ove oblasti, tako da za povjesničare religija još uvijek vrijede riječi njemačkog mislioca iz osamnaestog stoljeća Reimarusa:

Ubijeđen sam da je među onima koji objeđuju tursku vjeru za ovu ili onu pogrešku samo nekolicina pročitala Alcoran, a među onima koji su ga pročitali samo vrlo mali broj njih je imao namjeru riječima dati ispravno značenje koje one mogu podnijeti.

Za mnoge povjesničare religije islam kao religija koja se pojavila nakon kršćanstva još uvijek nije ništa drugo do li “kršćanska hereza”, kako je to stoljećima ponavljano sve do vremena Adolfa von Harnacka, ili čak antikršćanska, nehumana, primitivna religija — ideje koje se sada često susreću, zahvaljujući političkoj situaciji na ratom rastrganom Srednjem istoku i pojavi fundamentalističkih grupa. Problem je, međutim, kako dati vjernu sliku religije koja se proteže iz svoje kolijevke, Arabije, na istok kroz veći dio Azije, u centralnu Kinu, Indoneziju i na Filipine, i na zapad preko Turske i dijela Balkana do Sjeverne Afrike i njenih atlantskih granica; religije koja se pojavljuje u različitim dijelovima Crne Afrike i zadobiva nove obraćenike u tradicionalno kršćanskim područjima poput Evrope i Amerike, djelimično kao rezultat povećanog broja imigranata iz islamskog svijeta, a djelimično i zbog obraćenja u ovaj ili onaj ogranak islama, svejedno da li je to sufizam, pseudosufizam ili fundamentalizam; religije čiji je sveti spis objavljen na arapskom, ali čiji su sljedbenici sačinili i još uvijek sačinjavaju bezbrojna djela — teološka i književna, vjeronaučna i poetska, novine i historijske studije — na mnoštvu jezika među kojima arapski, perzijski, turski, urdu i svahili sadrže neizmjerno blago visoke i popularne literature, da ne spominjemo druge idiome — sa arapskim koji i dalje suvereno vlada u sferi religije. Niko nije u stanju pratiti stalno rastući broj izdanja u različitim poljima islamskih studija, pa se istraživač osjeća hendikepiranim i donekle gubi nadu da će, kada pokuša pisati o islamu, pronaći podesnu strukturu kako bi bio pravičan prema ovoj često objeđenoj religiji i smjestio je unutar opće povijesti religija.

Sigurno je da je moguće o islamu učiti upotrebljavajući vertikalni, tj. historijski metod, a izučavanje njegove povijesti svakim danom je zgodnije zahvaljujući dokumentima koji su izašli na vidjelo iz neizmjernih ali jedva proučavanih izvora u bibliotekama na Istoku i Zapadu; dosada previđani natpis u nekoj džamiji u Zanzibaru ili muslimanska poema u južnoindijskom idiomu mogu otvoriti iznenađujući uvid u određene historijske razvoje kao što to može učiniti i potpuno novo sagledavanje samih početaka islamske civilizacije.

Također se mogu upotrijebiti i presjeci kako bi se pokušalo kategorizirati različite aspekte islama po tipu religije. Ovdje se tradicionalni kontrast između “profetskih” i “mističkih” religija kakav su elaborirali Nathan Söderblom i Friedrich Heiler nudi kao podesan, sa islamom koji očito čini paradigmu “profetske” religije koja je, međutim, prožeta jakim nitima legalizma, s jedne, i misticizma u njegovim različitim formama s druge strane. On se može izučavati također i sa sociološkog gledišta i uvida u društvene okolnosti, sekte i društvene grupe, odnose između učitelja i učenika, trendove ka univerzalizaciji i ekspanziji putem misije ili rata. Ukoliko mu se priđe apliciranjem različitih koncepata Božanstva, pronaći će se beskompromisni monoteizam koji se, međutim, prenaglašavanjem jednosti Božanstva ponekad izvrgava u “panteističke” ili monističke trendove.

Nadalje, može se postaviti pitanje o njegovom gledanju na svijet — da li je svijet-negirajući, poput budizma (kakva sklonost se primjećuje kod ranih sufija), ili svijetom-dominirajući, poput normativnog islama većinske struje. Koje su njegove psihološke osobenosti, i kako musliman reagira na suočenje sa Jedinim Bogom — je li pretežno obuzet strahopoštovanjem, strahom, nadom i ljubavlju, ili jednostavno osjeća nepokolebljivo vjerovanje i povjerenje?

Svi ovi pristupi su valjani i nude istraživaču put za donekle bolje razumijevanje religije, u ovom slučaju islama. Međutim, više nego i jedna grana učenosti, izučavanje religije je suočeno sa teškoćama, od kojih je najvažnija nužnost formuliranja vlastitog odnosa prema objektu izučavanja u isto vrijeme kloneći se presuđivanja, s obzirom da se radi o nečemu što, ipak, predstavlja najposvećenije područje u životima milionâ ljudi. Može li se postupati sa religijom — uopće ili u specifičnom obliku — kao što se postupa sa bilo kojim drugim predmetom izučavanja, kako to danas tvrde mnogi historičari religije? Lično bih željela da je moguće potpuno objektivno izučavanje religije, uz poštovanje sfere Božanskog, i uz osjećaj u pristupu da se radi o drugom svijetu i svijest da se barata sa aktima, misaonim sistemima i ljudskim reakcijama i odgovorima na nešto što počiva izvan čisto “znanstvenog” istraživanja.

Teško je zadržati distancu kada se ophodi sa religijom i lična sklonost se mora odraziti u izučavanju — sklonost koja, u mom slučaju, naginje više ka mističkim i poetskim trendovima unutar islama nego ka njegovim zakonskim aspektima, koji u svakom slučaju ovdje nisu predmet izučavanja (mada bi bilo vrlo zahvalno protumačiti prefinjeni islamski pravni sistem i njegove primjene u jednom sveobuhvatnom komparativnom djelu). Historičari religije su se u rijetkim slučajevima odvažavali da u svoju fenomenologiju uključe uzorke islamske kulture, manjak lingvističke vještine je žalosno vidljiv, a tendencija oslanjanja na pretežno zastarjele prijevode dovela je do čudnih otklona u naglascima, poput nesrazmjerne upotrebe starih prijevoda perzijske poezije koji obiluju predodžbama svete opijenosti i ekstaze. Ovi fenomeni svakako imaju svoje mjesto u sufizmu, ali ih treba sagledavati u relaciji sa idealima islama većinske struje.

Bilo kako bilo, vjerujem da je fenomenološki pristup prilično prikladan za bolje razumijevanje islama, posebno model koji je Friedrich Heiler razvio u svojoj sveobuhvatnoj studiji Erscheinungs formen und Wesen der Religion (Stuttgart, 1961), po čijoj strukturi sam uobličila ovu knjigu. Jer, on pokušava ući u srce religije izučavajući prvo fenomene, a potom dublje i dublje slojeve ljudskih odgovora na Božansko, sve dok ne dopre do najsvetije srži svake religije, središta, Božanstva, deus absconditus. Heiler je uvijek volio ukazivati na zapažanje Friedricha von Hügela da se duh budi kada stupi u kontakt sa materijalnim stvarima. To jest, najviše duhovno iskustvo može biti pokrenuto senzualnim objektom: cvijetom, mirisom, oblakom ili osobom. Islamski mislioci su uvijek promišljali odnos između vanjskih manifestacija i Biti na osnovu kur’anskih riječi: Pokazat ćemo im naše znakove na horizontima i u njima samima (Sūra 41:53.). Muslimanu sve može poslužiti kao ājet, znak od Boga, i Kur’an uvijek i iznova ponavlja ovu istinu, upozoravajući one koji ne vjeruju u Božije znakove ili ih poriču. Stvorenja su znakovi; smjena dana i noći je znak, kao i ljubavno sastajanje muža i žene; i čudesa su znakovi (usp. Sūra 30:19.—25.): sve to dokazuje da postoji živući Bog koji je Stvoritelj svega. Ovi znakovi ne postoje samo na “horizontima”, to jest u stvorenom svemiru, već i u ljudskim dušama, tj. u ljudskoj sposobnosti da razumije i da se divi; u ljubavi i ljudskoj znatiželji; u svemu što neko može osjećati, misliti i iskusiti. Svijet kao takav neizmjerna je knjiga u kojoj oni koji imaju oči da vide i uši da čuju mogu prepoznati Božije znakove, a potom kroz njihovo promišljanje mogu biti vođeni do samoga Stvoritelja. Osjetilni i duhovni nivoi susreću se kroz i u znakovima, a njihovim razumijevanjem i tumačenjem može se razumijeti Božanska mudrost i moć; također se može razumjeti, kako to Kur’an opetovano izjavljuje, da Bog podučava putem poređenja i parabola kako bi ljudska srca odveo iza vanjskih, periferalnih oblika stvaranja.

Mora se imati na umu da spiritualni aspekti života mogu biti naviješteni samo posredstvom osjetilnih — vjetar postaje vidljiv samo kroz kretanje trave, kako pjeva indo-muslimanski pjesnik Ghālib iz 19. stoljeća; prašina koju izdaleka vidimo u pustinji skriva jahača koji ju je uskovitlao; pjena na površini okeana ukazuje na bezdane dubine. Znakovi su potrebni, jer ljudsko srce čezne da uhvati odbljesak Božanstva — iako je Bog izvan svake forme i predodžbe — i nada se da će na neki način “dotaknuti” Božansku moć — ne ljube li neki s poštovanjem primjerak Kur’ana u kome je zapisana Božija riječ?

Sve može postati ājet, znak, ne samo stavci iz Kur’ana nazvani ovim imenom. Da se razumijemo, ne uvijek sakriveni deus absconditus već deus revelatus može biti pronađen putem njih, On, koji navještava Svoju volju kroz Svoje riječi; koji je govorio kroz poslanike i čija uputa vodi čovječanstvo pravim putem do spasenja. Muslimani su razumjeli da sve stvoreno slavi Stvoritelja svojim lisān al-ḥālom, šutljivom govorljivošću — zato je, konačno, i stvoreno. Stoga cijeli svemir može biti sagledan u religijskom svjetlu: otuda se svaki ljudski čin, čak i onaj naoko profan, vrednuje sa religijskog gledišta i regulira u skladu sa Bogom datim Zakonom.

Kultne i ritualne radnje također mogu biti interpretirane izvan okvira njihovog vanjskog značaja kao znakovi koji upućuju prema nečemu višem: molitva je gubljenje nečijeg ništavnog Ja u općenju sa Svetim ili žrtvovanje duše pred svemoćnim dragim Gospodarem; hodočašće ukazuje na beskrajno putovanje duše prema Bogu; post uči čovjeka da živi od svjetla i slavljenja kao što čine meleki; i tako svaka izvanjska ritualna forma može postati znak duhovnog iskustva. Ali, čak i oni koji vide samo “ljušturu” i prilježno ispunjavaju vanjske rituale, osjetit će da su se pokorili Bogu i time se pripremili za put koji vodi sreći na onome svijetu, jer je značenje riječi islam upravo potčinjavanje Bogu i/ili Njegovoj riječi.

Isto tako, simbolične radnje mogu poslužiti za osvjetljavanje određenih spiritualnih aspekata islama: Poslanikovo bacanje pijeska i kamičaka prema neprijateljima u Bici na Bedru (624.), o kome je u Sūri 8:17. objavljeno Ti nisi bacao kada si bacao…, ukazuje na to da onaj ko je apsolutno pokoran Bogu može djelovati, da tako kažemo, posredstvom Božije moći.

Nema sumnje da su prethodne religije ostavile traga u islamu, jer je svaka religija prilagođavala trendove i sisteme iz ranijih slojeva religijskog života za koje se činilo da izražavaju njene vlastite preokupacije. Živopisno grmlje pučkog islama sa svojim često skarednim cvjetovima izraslo je iz istog korijena kao i pravorastuće stablo normativnog islama. Tenzija između dva glavna aspekta islama — normativno-legalističkog i popularnog, mistički nijansiranog — predstavlja stalnu temu u kulturnoj historiji islama. Način na koji je islam prigrlio raznorodne oblike i strane elemente, naročito u indijskom i afričkom kontekstu, fascinantan je — ma koliko normativni tradicionalisti ne voljeli te razvoje i smatrali ih protuslovnim čistom monoteizmu, koji je izražen i ponovljen hiljadama puta u šehadetu, očitovanju vjere, i 112. Sūri koja je konačna kur’anska riječ o Bogu koji je Jedan i koji niti je rodio niti je rođen.

U oba aspekta, islam poznaje koncepte svete moći — bereketa, blagoslovljene snage[ii] — i ova riječ će se često pojavljivati na narednim stranicama, jer bereket ne posjeduju samo svete osobe, njime zrači i Kabin Crni kamen, kao i Noć moći (usp. Sūra 97.), u kojoj se dogodila Prva objava.

U nastojanju da uobličim presjek kroz različite fenomene islama, model koji upotrebljava Friedrich Heiler učinio mi se ubjedljivijim i jasnijim nego onaj Gerardusa van der Leeuwa, zadivljujući kakva je i njegova ukupna građa. Heilerovu knjigu i pristup ozbiljno su kritizirali neki učenjaci; ona je u sažetku objavljena i na engleskom, uz pretjeran naglasak na dijelu koji se odnosi na kršćanstvo, što je rezultiralo neujednačenom slikom kojoj nedostaje izvanredna širina Heilerovog materijala. Kako bih ponudila predstavu Heilerovog modela, na kraju ovog uvoda dajem lijep sažetak koji je sačinio J. J. Waardenburg (1973.) u svome djelu Classical Approaches to the Study of Religion, tom I.

Model koncentričnih krugova može se učiniti donekle izvještačenim; ali, prilično čudno, on je predočen prije više od milenija u djelu Abū’l-Ḥusayna an-Nūrīja (u. 907.), bagdadskog mistika, a također vrlo jasno i od strane njegovog savremenika al-Ḥakīma at-Tirmidhīja.[iii] Nūrī je, na osnovu kur’anskih ajeta, smislio kružnu formu koja, kao i Heilerov model, vodi od vanjskog susreta sa svetim do najdublje srži religije, pokazujući da nema božanstva sem Boga. Njegov četverostruki krug se čita kako slijedi:

Prsa, ṣadr, su povezana sa islāmom (Sūra 39:22.) — čemu, u našem modelu, odgovara institucionalni, vanjski element religija.

Sljedeći krug spominje srce, qalb, kao sjedište īmāna, “vjerovanja” (Sūra 49:7.): srce je organ putem koga može biti postignuto istinsko vjerovanje, pounutarnjenje izvanjskog prihvaćanja određenog religijskog oblika; ono je, dakle, organ za spiritualni aspekt religijskog života.

Fu’ād, unutrašnje srce, sjedište je ma’rife, intuitivnog, “gnostičkog” znanja (Sūra 53:11.); to znači da se tu može realizirati Božansko, neposredno, “znanje od Nas” (Sūra 18:65.).

Konačno, neko dostiže lubb, unutrašnje jezgro srca, koje je sjedište tawḥīda (Sūra 3:190.), to jest iskustva da postoji Jedini koji je bio i koji će biti od vječnosti do vječnosti, vidljiv i dokučiv samo kada Sebe naviješta čovječanstvu.

Sve vanjske manifestacije, različiti oblici objavljivanja su znakovi. Riječ o Bogu je, po Rūmījevom divnom izričaju, poput “mirisa nebeskih jabukovih stabala” (M VI 84). Izvanjske stvari su potrebne u mjeri u kojoj su potrebna prsa da zatvore misterije srca, ali Bit Božanstva ostaje zauvijek skrivena; ljudsko biće može samo ščepati skut Njegove dobrote i pokušati pronaći put do Njega posredstvom Njegovih znakova.

Sličnost između Nūrījeva četiri kruga religijskog iskustva i kružne strukture Friedricha Heilera meni kazuje da postoji put koji je u najmanju ruku donekle legitiman za moj poduhvat; jer, kako su rani sufije voljeli navoditi:

Wa fī kulli shay’in lahū shāhidun

Yadullu ‘alā annahū wāḥidun

Njemu u svemu postoji dokaz

Koji je da je On jedan putokaz!

Sve — od kamena do dogmatske formule — zove Quaere super nos, “Traži iza nas!” Raznolikost znakova je potrebna da zakloni vječnog Jedinoga koji je transcendentan a ipak bliži od žile kucavice (Sūra 50:16.); mnoštvo znakova i Jednost Boga pripadaju zajedno. Znakovi pokazuju put u Njegovo prisustvo, gdje vjernik konačno iza sebe može ostaviti sve predodžbe.

Jer, sve na Zemlji je prolazno, izuzev Njegovog Lica (Sūra 28:88.).


[i] Za opći pregled vidjeti Charles J. Adams (1967), “The history of religions and the study of Islam”; Willem Bijlefeld (1972), “Islamic Studies within the perspective of the history of religions”; J. Jacques Waardenburg (1980), “Islamforschung aus religionwissenschaftlicher Sicht”; isti autor (1978), “Official and popular religion in islam”; i James E. W. Royster (1972), “The study of Muhammad. A survey of approaches from the perspective of the history and phenomenology of religion”.

[ii] Joseph Chelhod (1955), “La baraka chez les arabes ou l’influence bienfaisante du sacré”.

[iii] Paul Nwyia (1970), Exégèse coranique et langage mystique, str. 326. i dalje; usporediti također al-Ḥakīm at-Tirmidhī (1958), Al-farq bayna’ṣ-ṣadr wa’l-qalb…, izd. N. Heer.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: