STOPAMA BOŽJEG POSLANIKA – DRUGI DIO


DRUGO POGLAVLJE

ROĐENJE I ODGOJ

Prema islamskoj tradiciji, Božiju kuću (Kabu) sagradili su Ibrahim a. s. i njegov sin Ismail a. s. zarad čistog monoteizma, obožavanja Jedinog Boga, Stvoritelja nebesa i zemlje, Boga cijelog čovječanstva i svih poslanika i vjerovjesnika.[i] Prolazila su stoljeća i Mekka je postala mjesto hodočašća, ali i veliki trgovački centar, što je dovelo do širokog kulturnog i vjerskog miješanja. Nakon nekog vremena, obožavanje Jedinoga ustuknulo je pred kultom plemenskih i lokalnih idola, politeizmom različitih oblika. Islamska tradicija izvještava da je u vrijeme početka Objave, više od 360 idola i kipova bilo smješteno i obožavano kod Kabe. Samo mala grupa vjernika nastavila se pridržavati obožavanja Jednoga Boga odbijajući da se utopi u rašireno idolopoklonstvo. Nazivani su hunefa’ (jednina hanif) i identificirani sa ibrahimovskom monoteističkom tradicijom.[ii] Sam Kur'an opisuje Ibrahima i/ili prirodu njegove pobožnosti kao čiste (hanif): „Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? . A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.“[iii] Najpoznatiji hanif u vrijeme Muhammeda a. s. zvao se Vereka ibn Nevfel i prihvatio je kršćanstvo. Sa drugim vjernicima, Jevrejima i kršćanima koji su živjeli u tom području, Vereka je predstavljao izraz tada marginalnog monoteizma, na koji se nije blagonaklono gledalo u Mekki i oko nje.

ROĐENJE

U svome temeljnom djelu o životu poslanika Muhammeda a. s., Ibn Hišam nas informira da je Ibn Ishak jasno i precizno odredio datum Poslanikovog rođenja: „Poslanik (Mir i blagoslov Božiji neka je sa njim) rođen je u ponedjeljak, dvanaeste noći rebi'u-l-evvela, u Godini slona.“[iv] Drugi prikazi spominju druge mjesece, ali je tokom povijesti taj datum široko prihvaćen među učenjacima i u muslimanskim zajednicama. Obzirom da je muslimanski kalendar lunarni, teško je tačno odrediti solarni mjesec njegovog rođenja, ali „Godina slona“ na koju upućuje Ibn Ishak odgovara 570. godini n. e.

Posljednji poslanik je rođen u jednoj od mekkanskih uglednih porodica, Benu Hašim, koja je uživala veliki ugled među rodovima u i oko Mekke.[v] Ovo ugledno porijeklo združeno je sa posebno bolnom i nepovoljnom ličnom poviješću. Njegova majka Amina bila je trudna samo dva mjeseca kada je njegov otac Abdullah umro za vrijeme putovanja u Jesrib, sjeverno od Mekke. Rođen kao siroče bez oca, mali Muhammed živo je pod tenzijom dvostrukog statusa koji se podrazumijevao u Mekki, sa plemenitim porijeklom, sa jedne strane, i neimanjem oca, sa druge.

Ibn Ishak prenosi da je ime Muhammed, prilično nepoznato u to doba na Arabijskom poluostrvu, došlo u viziji njegovoj majci dok je još bila trudna.[vi] Veli se da joj je ista vizija najavila rođenje „gospodara ovoga ummeta“ (sejjid hazihi-l-umme); po istoj viziji, kada je rođen, rekla je riječi: „Stavljam ga pod zaštitu Jedinoga od zla zavidljivaca.“[vii] Razdirana između tuge zbog muževe smrti i radosti zbog dolaska sina, Amina je više puta izjavila da su čudesni znakovi pratili njenu trdunoću i izuzetno lahko rađanje njenog djeteta.

PUSTINJA

Amina je uskoro postala svjesna da je majka izuzetnog djeteta. Isti osjećaj je dijelio i Muhammedov djed, Abdu-l-Muttalib, koji se o njemu brinuo nakon rođenja. U Meki je vladao običaj da se djeca daju dojiljama iz nomadskih plemena koja su živjela u okolnoj pustinji. Pošto je bilo bez oca, jedna po jedna dojilja je odbijala da uzme dijete, bojeći se da će im takav njegov status donijeti malo dobiti. Halima, koja je stigla posljednja jer joj je jahaća životinja bila umorna, sa mužem je odlučila da je bolje uzeti dijete, iako je siroče, nego biti izvrgnut ruglu od strane plemena ako se vrate bez njega. Tako su se vratili sa malim Muhammedom i Halima je, baš kao i Amina, pričala o mnogim znakovima koji su učinili da ona i muž pomisle da je dijete blagoslovljeno. Četiri godine se Halima brinula za siroče koje je živjelo sa beduinima iz plemena Sa'd u arabijskoj pustinji. Sa beduinima je živio u najpustijem i najtežem okruženju, okružen dokle oko seže horizontima koji u um prizivaju krhkost ljudskoga bića i koji potiču na kontemplaciju i osamu. Mada to još nije znao, Muhammed a. s. je prolazio kroz prve kušnje koje mu je dao Jedini, koji ga je izabrao kao poslanika i bio njegov Odgojitelj, njegov Rabb.[viii]

Kur'an kasnije spominje ovaj njegov status siročeta i duhovna učenja povezana sa iskustvom života u pustinji:

„Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio? Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj!“[ix]

Ovi kur'anski ajeti sadrže nekoliko pouka: biti siroče i siromašan u isto vrijeme u stvari je bilo inicijacijsko stanje za budućeg Božijeg poslanika iz barem dva razloga. Prvo nam ukazuju na očitu ranjivost i poniznost koju je prirodno morao osjećati od ranog djetinjstva. Ovo stanje je intenzivirano kada mu je majka Amina umrla u njegovoj šestoj godini. To je učinilo da bude potpuno upućen na Boga, ali takođe blizu najugroženijim ljudima. Kur'an ga podsjeća da to nikada ne smije zaboraviti, posebno tokom svoje poslaničke misije. Bio je siroče i siromah, te stoga biva podsjećen i biva mu naređeno da ne zapostavlja obespravljene i potrebne. Imajući u vidu uzoritost poslaničkog iskustva, drugo duhovno učenje koje proizilazi iz ovih ajeta je validno za sva ljudska stvorenja: nikada ne zaboraviti prošlost, iskušenja, okruženje i porijeklo i svoje iskustvo pretvoriti u pozitivnu pouku za sebe i druge. Muhammedova a. s. prošlost, podsjeća ga Jedini, škola je iz koje mora izvući korisno, praktično i konkretno znanje koje će biti od koristi onima sa kojima je dijelio teškoće, jer on iz svoga iskustva zna, bolje nego bilo ko drugi, šta oni osjećaju i podnose.

ODGOJ I PRIRODA

Život u pustinji oblikuje čovjeka i njegovo gledanje na stvoreno i na elemente univerzuma. Došavši u pustinju, Muhammed a. s. je bio u stanju učiti iz beduinske bogate usmene tradicije i od njihovih poznatih govornika, razvijajući svoju sposbnost govora. Kasnije se Poslanik isticao snagom svojih riječi, svojom rječitošću i iznad svega sposobnošću da duboka i univerzalna učenja izrazi kratkim i jezgrovitim izrazima (dževami'u-l-kelim). Pustinja je mjesto gdje su često slati poslanici, jer prirodno pruža čovjeku da gleda horizonte beskonačnosti. Za nomade, uvijek u pokretu, konačnost u prostoru je povezana sa osjećajem slobode pomiješanim, iznova, sa iskustvom kratkotrajnosti, ranjivosti i poniženja. Nomadi su naučeni da se kreću, da budu stranci i da u linearnom beskraju prostora spoznaju cikličnu konačnost vremena. Takvo je iskustvo života vjernika, koje će Poslanik kasnije opisivati mladom Abdullahu ibn Omeru na način koji podsjeća na ovu dimenziju: „Budi na ovom svijetu kao da si stranac ili prolaznik.“[x]

U prvim godinama svoga života, Poslanikovog je razvio specifičan odnos sa prirodom koji je ostao konstanta tokom njegove misije. Svemir je prepun znakova koji govore o prisustvu Stvoritelja, a pustinja, više nego bilo što drugo, otvara ljudski um za posmatranje, meditaciju i inicijaciju u dublja značenja. Stoga mnogi ajeti u Kur'anu spominju knjigu stvorenoga i njene pouke. Ova pustinja, naizgled beživotna, iznova pokazuje i dokazuje pažljivom i savjesnom posmatraču realnost čuda povratka u život:

„Jedno od znamenja Njegovih je i to što ti vidiš suhu zemlju, a kad na nju spustimo kišu, ona se pokrene i uzbuja. Onaj ko njoj daje život oživjeće sigurno i umrle, jer je On kadar sve.“[xi]

Ova veza sa prirodom bila je prisutna u Poslanikovom životu od najranijeg djetinjstva do te mjere da se lahko dolazi do zaključka da je živjeti blisko prirodi, opažati je, razumijevati i poštovati imperativ dubokog vjerovanja.

Mnogo godina kasnije, kada je Poslanik bio u Medini, suočen sa sukobima i ratovima, objava u toku noći usmjerava mu pogled ka još jednom horizontu značenja: „U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene,“[xii] Prenosi se da je Poslanik, kada mu je ovaj ajet objavljen, plakao cijelu noć. Kada je Bilal ujutro došao da uči ezan za sabah, pitao ga je šta je uzrok suzama. Muhammed a. s. mu je objasnio značenje svoje tuge i dodao: „Teško svakome ko čuje ovaj ajet a ne razmisli o njemu!“ Drugi ajet nosi iste poduke, ukazujući na mnoštvo znakova:

„Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah pušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde doista su dokazi za one koji imaju pameti.“[xiii]

Prve godine Muhammedovog a. s. života nesumnjivo su oblikovale ovo gledanje, pripremajući ga da razumije znakove u svemiru. Duhovna učenja koja se iz njih mogu izvesti su suštinska i za Poslanikov odgoj i za naš vlastiti odgoj kroz povijest: bliskost sa prirodom, uvažavanje onoga što ona jeste, opažanje i razmišljanje o onome što nam ona pokazuje nudi nam ili oduzima preduvjete za vjerovanje koje se kroz to traganje nastoji nahraniti, produbiti i obnoviti. Priroda je primarni vodič i bliski priručnik vjerovanja.

Stoga je Bog odlučio svoga Poslanika od najranijeg djetinjstva izložiti prirodnim podukama stvaranja, koje treba shvatiti kao školu u kojoj um postepeno shvaća znakove i značenja. Daleko od formalizma vjerskih rituala lišenih duha, ovaj vid odgoja u bliskosti sa prirodom i kroz tu bliskost snaži vezu sa božanskim zasnovanu na dubokoj kontemplaciji koja će kasnije, u drugoj fazi duhovnog odgoja, omogućiti razumijevanje značenja, forme i ciljeva vjerskih obreda. Odvojeni od prirode u našim gradovima i naseljima, čini se da smo danas zaboravili značenje ove poruke do te mjere da smo preokrenuli poredak prioriteta i vjerujemo da je učenje o tehnikama i formama vjere (molitva, hodočašće itd.) dovoljno da se dokuče njihovo značenje i ciljevi. Ova zabluda ima ozbiljne posljedice jer vjerska učenja lišava njihove duhovne supstance, koja je ustvari njihova bit.

OTVARANJE PRSA

Tradicije izvještavaju da se najneobičniji događaj zbio kada je Muhammedu a. s. bilo 4 godine dok se igrao sa djecom iz beduinskog plemena Benu Sa'd. Halima priča da je njoj i mužu došao prestrašeni sin i kazao da su ga (Muhammeda a. s.) „dvojica u bijelo obučenih ljudi zgrabili i položili na tle; potom su mu otvorili prsa i unutra uvukli ruke.“[xiv]

Halima i njen muž su otrčali na mjesto koje im je pokazalo dijete i našli Muhammeda potresenog i blijedog. On je potvrdio priču svoga brata po mlijeku, dodajući da su, otvorivši mu prsa, dvojica ljudi „dodirivali nešto unutra, ne znam šta.“[xv]

Uznemireni ovom pričom i u strahu da bi se djetetu moglo dogoditi nešto loše, odlučili su Muhammeda vratiti majci. Sprva su skrivali glavni razlog odluke, ali, suočeni sa majčinim upornim pitanjima, na kraju su je izvijestili o događaju. Ona nije bila iznenađena, čak je spomenula da je i sama vidjela znakove koji su ukazivali da dijete očekuje izuzetna budućnost.

Mnogo godina kasnije, Poslanik se prisjećao događaja i kazao kako su mu dvojica ljudi „otvorili prsa, izvadili srce i otvorili ga da iz njega izvade crni ugrušak, koji su bacili. Potom su (mu) srce i grudi oprali snijegom.“[xvi] U drugim predajama, on objašnjava duhovno značenje tog događaja; razgovarajući sa nekim ashabima on je, kako prenosi Ibn Mes'ud, rekao: „Nema nijednog od vas a da ga ne prati džin ili melek koji je zadužen samo za njega.“ Upitali su: „Čak i tebe, Poslaniče?“ „Čak i mene, ali mi je Bog pomogao i on (džin) se potčinio, tako da me navraća samo na dobro.“[xvii] Ovdje Poslanik vodi naše poimanje iza pukih činjenica koje se prenose do njihove suštinske duhovne dimenzije: od svoga najranijeg djetinjstva, Poslanik je bio zaštićen od nagovaranja na zlo koja opsjedaju svačije srce. Čišćenje grudi pripremilo ga je za njegovu poslaničku misiju. Pedesetak godina kasnije, imaće slično iskustvo, kada mu srce biva otvoreno i očišćeno još jednom kako bi bio u stanu iskusiti Noćno putovanje do Kudsa (Jerusalima), a potom uspon do Sidretu-l-munteha, Lotosa na krajnjoj granici.[xviii] Takva duhovna iskustva, jedinstvena i inicijacijska, pripremila su Odabranoga (El-Mustafa) da primi prvu poruku islama a potom zapovijest o obavljanju obredne molitve, namaza (salat), središnje vjerske prakse.[xix]

Na opštijem planu, Kur'an upućuje na to čišćenje ovim riječima: „Zar grudi tvoje nismo prostranim učinili, i breme tvoje s tebe skinuli, koje je pleća tvoja tištilo, i spomen na tebe visoko uzdigli!“[xx] Po većini komentatora Kur'ana, ovi ajeti prvenstveno upućuju na trostruki dar darovan Poslaniku: vjerovanje u Jedinoga ukorijenjeno u njegovo srce, izbor za poslanika i, na kraju, Božija podrška tokom njegove misije. Od njegovog ranog djetinjstva, kao što smo vidjeli, Muhammeda a. s. su pratili znakovi i kušnje koji su ga odgajali i pripremali za tu misiju.

Došavši ponovo u Mekku, mladi Muhammed ostaje sa majkom dvije godine. Kada mu je bilo šest godina, poželjela je da joj sin upozna rođake koji su živjeli u Jesribu (koji će kasnije biti poznat kao Medina). Otputovali su tamo, ali se Amina pri povratku razbolila i umrla u mjestu Ebva, gdje je i ukopana. Bereka, koji je sa njima putovao kao Aminin sluga, vratio je dijete u Mekku. Njegov djed Abdul-Muttalib ga je odmah uzeo da bi se brinuo o njemu. Stalno mu je ukazivao duboku ljubav i posebno poštovanje. Međutim, i on je umro kroz dvije godine.

SIROČE I NJEGOV ODGOJITELJ

Muhammedova priča je teška, kako se to naglašava ponavljanjem u ovim ajetima: „Ta, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last!“[xxi] Do osme godine, mladi Muhammed je osjetio šta znači biti bez oca, siromašan, usamljen, potom je doživio smrt majke pa djeda. Ipak, usput je stalno susretao znakove proviđenja koje ga je, kroz ljude i prilike, pratilo i omogućavalo njegov razvoj i odgajanje. Na samrtnoj postelji, Abdul-Muttalib je tražio od svoga sina Ebu Taliba, Muhammedovog amidže, da se brine o njemu; Ebu Talib je tu zadaću ispunio onako kako bi je ispunio otac prema vlastitom djetetu. Kasnije se Poslanik stalno sjećao kako su ga amidža i njegova žena Fatima voljeli i brinuli se o njemu. „…zaista, s mukom je i last!..“

Kroz životne poteškoće, Muhammed a.s. je svakako neprestano bio pod zaštitom Jedinog, svoga Rabba, Odgajatelja. Predaje kazuju da je u Mekki stalno štićen od idolopoklonstva i od svetkovina, proslava i svadbi na kojima se pijančilo i bančilo. Jedne noći je čuo da će se u Mekki održati neka svadba i poželio je prisustvovati. Na putu do tamo, prenosi se, iznenada je osjetio umor; legao je da se odmori i zaspao. Sljedećeg jutra, sunčeva vrelina ga je probudila iz dubokog sna. Ova naizgled obična priča ipak pokazuje način na koji je Poslanikov Odgajatelj preventivno djelovao kako Njegov budući poslanik ne bi bio umiješan u nešto nedolično. Jedini, uvijek uz njega, doslovce ga je uspavao, štiteći ga tako instinktivnog djelovanja i ne dopuštajući da se u srcu Njegovog štićenika razvije osjećanje da je pogriješio, krivica ili bilo kakva moralna tjeskoba kao rezultat privlačnosti koja je, ipak, bila prirodna za mladića njegovih godina. Dok su blagost i odvraćanje korišteni da ga se zaštiti, ti događaji – koje je Poslanik kasnije spominjao – postepeno su u njemu izgradili moralni osjećaj oblikovan kroz razumijevanje tih znakova i onoga od čega su ga oni zaštitili. Ova prirodna inicijacija u moral, daleko od bilo kakve opsjednutosti grijehom i stvaranja krivice, uvelike je uticala na vrstu odgoja koji je Poslanik pružio svojim drugovima. Metodama poduke koje su zasnovane na blagosti, na zdravom razumu pojedinaca i na njihovom razumijevanju zapovijedi, Poslanik je također nastojao naučiti ih kako da, takoreći, uspavaju svoje instinkte i kako da izbjegnu navođenja na zlo. Za ashabe, kao i za nas u svim vremenima i društvima, ovaj metod poduke je najdragocjeniji i podsjeća nas da se moralni osjećaj treba razvijati ne kroz sprečavanje, zabrane i sankcije već postepeno, blago, dosljedno, sa razumijevanjem i dubinski. U ranim godinama, mladi Muhammed je postao pastir kako bi zarađivao za život čuvajući stada u okolini Mekke. Kasnije je to iskustvo spominjao svojim drugovima, predstavljajući to kao značajku poslanika: „Nema poslanika koji nije bio pastir.“ „Zar si i ti bio; Božiji poslaniče?“ – pitali su. On je rekao: „I ja sam bio.“[xxii]

Kao pastir, mladi Muhammed je naučio šta je samoća, strpljenje, razmišljanje i bdijenje. Takve osobine su bile neophodne svim poslanicima kako bi izvršili svoju misiju u svome narodu. Također je stekao duboki osjećaj nezavisnosti u životu i djelovanju, koji mu je omogućio da bude najuspješniji u trgovačkom pozivu kojim će se uskoro početi baviti.


[i] Muslimanska tradicija pravi razliku između vjerovjesnika (nebijj, mn. enbija’) i poslanika (resul, mn. rusul). Vjerovjesnici nose poruku koje ne prenose čovječanstvu; više opominju svoj narod na Božije prisustvo i ponašanje u skladu sa njim. Poslanici, nasuprot njima, primaju, žive i prenose Božiju poruku (nekada svome narodu ili plemenu, nekada čovječanstvu). Stoga su svi poslanici i vjerovjesnici, dok svi vjerovjesnici nisu i poslanici.

[ii] U značenju čisti, pravovjerni.

[iii] Kur'an, 4:125.

[iv] Ibn Hišam (umro 828/213. po H.) je autor prvog prikaza života poslanika Muhammeda a. s., koji nam je dopro pod imenom Es-siretu-n-nebewijje. Ovo djelo se smatra autoritativnim u movoj oblasti. Ibn Hišam je odabrao, razradio i komentirao činjenice koje je prenio Ibn Ishak (umro 767/150. po H.) u starijem djelu koje je zagubljeno. Navod iz Es-siretu-n-nebewijje (Bejrut, Daru-l-džil, bez datuma), 1:294.

[v] Plemena su bila najveće društvene jedinice u Arabiji. Dijeljena su u rodove, ogranke tih rodova i porodice. Za rodove se koristi izraz „benu, beni“ (dosl. sinovi /tog i tog/)

[vi] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 1:293. Ime Muhammed znači hvaljeni, hvale vrijedni.

[vii] Isto.

[viii] Riječ Rabb se često prevodi kao „Gospodar“, ali korijen riječi sadržava poimanje odgajanja ili dogojitelja, što je direktno prisutno u riječi terbijeh, izvedenoj iz istog korijena, a koja označava odgoj u cilju izgradnje moralne ličnosti.

[ix] Kur'an, 93:6-11.

[x] Hadis prenosi Buharija.

[xi] Kur'an, 41:39.

[xii] Kur'an, 3:190.

[xiii] Kur'an, 2:164.

[xiv] Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 1:301.

[xv] Isto.

[xvi] Isto, 302.

[xvii] Hadis prenosi Muslim.

[xviii] Lotos na krajnjoj granici je spomenut u Kur'anu i odnosi se na krajnju granicu od koje nije moguće dalje ući u Božije prisustvo.

[xix] El-Mustafa (Odabrani) jedno je od Poslanikovih imena.

[xx] Kur'an, 94:1-4.

[xxi] Kur'an, 94:5-6.

[xxii] Prenosi Buharija. Vidjeti također Ibn Hišam, Es-siretu-n-nebewijje, 1:303.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: