STOPAMA BOŽJEG POSLANIKA – PRVI DIO


(Napomena: Knjiga je na bosanskom jeziku objavljena u izdanju Udruženja ilmijje. Dijelove vam nudimo kao hediju u povodu predstojećeg Mevluda)

PRVO POGLAVLJE

SUSRET SA SVETIM

Islamski monoteizam je oduvijek u kontinuitetu sa svetom historijom poslanstva. Od samog početka, Jedini Bog slao je čovječanstvu poslanike i vjerovjesnike sa porukom, podsjetnikom na Njegovo prisustvo, Njegove zapovijedi, Njegovu ljubav i nadu. Od Adema a. s., prvog poslanika, pa do Muhammeda a. s., posljednjeg poslanika, muslimanska tradicija priznaje i identificira se sa cijelim ciklusom poslanstva, počev od najpoznatijih poslanika (Ibrahima a. s., Nuha a. s., Musaa a. s., Isaa a. s. itd.) pa do manje poznatih, kao i drugih koji su nam ostali nepoznati. Jedini je uvijek bio uz nas, Njegova stvorenja, od naših početaka do našega kraja. Upravo to je značenje tevhida (jednoće Boga) i kur'anske formule koja se odnosi na sudbinu čovječanstva i pojedinca: „Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!“[i]

PORIJEKLO (RODOSLOV), POLOŽAJ (MJESTO)

Od svih poslanika, najvažnija ličnost u rodoslovlju posljednjeg Poslanika bez sumnje je Ibrahim a. s. Mnogo je razloga za to, jer od samoga početka Kur'an ukazuje na tu posebnu vezu sa Ibrahimom kroz dosljedno i kontinuirano izražavanje čistog monoteizma, privrženost ljudske svijesti božanskom projektu, kroz pristup srca Njegovom priznavanju i Njegovom miru putem samopožrtvovanosti. To je značenje riječi islam, koja se prečesto ishitreno prevodi samom idejom potčinjenosti, a koja također sadržava dvostruko značenje „mira“ i „svesrdne predanosti.“ Stoga je musliman ljudsko biće koje, kroz historiju – čak i prije posljednje objave – želi dostići Božiji mir svesrdnim predavanjem sebe Uzvišenom Biću. U tom smislu, Ibrahim a. s. je bio dubok i uzorit izraz muslimana:

„On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur’anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi.“[ii]

Uporedo sa ovim priznavanjem Jedinoga, lik Ibrahima a. s. se ističe u nizu poslanika koji dovodi do Poslanika islama i zbog nekoliko drugih razloga. Knjiga postanka, poput Kur'ana, prenosi priču o Ibrahimovoj sluškinji Hagar, koja mu je u njegovim kasnim godinama rodila njegovog prvog sina, Išmaela.[iii] Sara, prva Ibrahimova žena, koja mu je rodila sina Izaka (Ishaka), tražila je od muža da sluškinju i njeno dijete odvede negdje daleko.

Ibrahim je Hadžeru i Ismaila odveo u dolinu zvanu Bekka na Arabijskom poluostrvu, koju islamska tradicija identificira kao današnju Mekku. Islamski prikazi, kao i Postanak, prenose preispitivanja, patnje i molitve Ibrahima i Hadžere, koji su morali proći kroz iskustvo egzila i razdvojenosti. I u muslimanskoj i u judeo-kršćanskoj tradiciji, ova kušnja je prikazana sa uvjerenjem da su roditelji i dijete izvršavali zapovijed Boga, koji će zaštititi i blagosloviti Ibrahimovo i Hadžerino potomstvo. Na Abrahamova zazivanja u vezi sina, u Postanku Bog odgovara: „A i za Išmaela uslišio sam te: eto, blagoslivljam ga … i učinit ću ga ocem velikog naroda.“[iv]

Kasnije, kada je Hagar bespomoćna i bez hrane i vode:

A Bog je čuo glas dječakov, i anđeo Božji viknu Agaru s neba: “Što ti je, Agaro? Ne kloni duhom, jer Bog je čuo glas dječakov tu, gdje leži. Hajde, uzmi dječaka i drži ga čvrsto za ruku; jer ja ću ga učiniti velikim narodom,”[v]

Kur'an prenosi Ibrahimovu a. s. dovu:

„Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili. Gospodaru naš, Ti zacijelo znaš šta mi tajimo, a šta na javu iznosimo. Allahu ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu. Hvala Allahu koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj, uistinu, uslišava molbe.“[vi]

Gledajući činjenično stanje, Muhammed a. s. je potomak Ismailove a. s. djece i tako dio „velikog naroda“ najavljenog u Svetom Pismu. Ibrahim a. s. je tako njegov „otac“ u pravom smislu riječi, a islamska tradicija razumijeva da se blagoslov očevih dova protegao na njegovog nasljednika, posljednjeg poslanika kao i na mjesto gdje je ostavio Hadžeru i Ismaila i gdje je, nekoliko godina kasnije, morao proći kroz strašno iskušenje spremnosti na žrtvovanje sina i gdje je na kraju sa njim podigao Božiju Svetu Kuću (Kabu).

Kur'anska objava kazuje:

„A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovjedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: “Učiniću da ti budeš ljudima u vjeri uzor!” . “I neke moje potomke!” – zamoli on. – “Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike” kaza On. I učinili smo Hram utočištem i sigurnim mjestom ljudima. “Neka vam mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza koga ćete molitvu obavljati!” . I Ibrahimu i Ismailu smo naredili: “Hram Moj očistite za one koji ga budu obilazili, koju budu tu boravili i koji budu molitvu obavljali.” A kada je Ibrahim zamolio: “Gospodaru moj, učini ovo mjesto sigurnim gradom, a snabdij plodovima stanovnike njegove, one koji budu vjerovali u Allaha i u onaj svijet!“[vii]

To je milenijsko učenje islamske tradicije: postoji Bog i niz poslanika čija središnja ličnost je Ibrahim a. s., arhetip muslimana, otac potomstva koje preko Ismaila a. s. vodi do Muhammeda a. s. Ibrahim i Ismail su posvetili ovo mjesto u Bekki (Mekki) gradnjom Božije Kuće (Bejtullaha) svojim rukama. Upravo tu je rođen Posljednji Božiji poslanik čovječanstvu, Muhammed sin Abdullaha, koji je donio poruku koja ljude podsjeća na Jedinoga kojem su pozivali svi poslanici i kojem pripada Sveta Kuća.

Bog, mjesto, poslanik.

ISKUŠENJE VJERE: SUMNJA I UVJERENJE

Same ove proste činjenice ilustriraju izuzetnu povezanost života Muhammeda a. s. i Ibrahima a. s. Međutim, duhovno srodstvo je to koje još jasnije pokazuje izuzetnu prirodu ove povezanosti. Cjelokupno ibrahimovsko iskustvo otkriva suštinsku dimenziju vjerovanja u Jedinoga. Ibrahim a. s., koji je već vrlo star a tek je blagoslovljen djetetom, mora proći kroz iskušenje odvojenosti i napuštanja, koje će Hadžeru i njihovog sina Ismaila dovesti blizu smrti. Njegova vjera je povjerenje u Boga: on čuje Božiju zapovijed – kao i Hadžera – i odaziva joj se, unatoč patnji, neprestano spominjući Boga i pouzdavajući se u Njega. Hadžera pita Ibrahima o razlozima takvog postupka; otkrivši da je u pitanju Božija zapovijed, dragovoljno joj se potčinjava. Pita, povjeruje, prihvata i tako slijedi stope produbljenog „aktivnog prihvaćanja“ Božije volje: preispitati umom, razumjeti razumom i prihvatiti srcem. Tokom ovih kušnji, iza svoje ljudske nevolje i ustvari kroz samu njezinu prirodu, Ibrahim razvija odnos sa Bogom zasnovan na potpunom povjerenju, mirenju, miru i pouzdanju. Bog ga iskušava, ali uvijek govori sa njim, nadahnjuje ga i označava mu put znakovima koji ga smiruju i uvjeravaju. Nekoliko godina nakon ovog ostavljanja u pustinji, Ibrahim doživljava drugo iskušenje: Bog traži da žrtvuje svoga prvorođenog sina Ismaila.[viii] Evo kako Kur'an kazuje priču:

„I Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi. I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: “O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?” . “O oče moj”, – reče . “onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.” I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, Mi ga zovnusmo: “O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, –  to je, zaista, bilo pravo iskušenje!” i kurbanom velikim ga iskupismo i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo: “Nek je u miru Ibrahim!.“[ix]

Iskušenje je strašno: zarad svoje ljubavi i vjere u Boga, Ibrahim a. s. mora žrtvovati svoga sina, uprkos očinskoj ljubavi. Kušnja vjere ovdje je izražena kroz tenziju između dviju ljubavi. Ibrahim se povjerava Ismailu, koji je ujedno i sin mu i objekat žrtve, čije utješne riječi ocu djeluju kao smirujući znak: „O oče moj, onako kako ti se naređuje postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.“ Kao i u slučaju Hadžere prije nekoliko godina, Ibrahim pronalazi i druge znakove koji mu pomažu da se suoči sa kušnjom. Takvi znakovi, koji izražavaju prisustvo Božanskoga u samoj srži kušnje, imaju suštinsku ulogu u iskustvu vjere i oblikuju način saobraćanja sa samim sobom i sa Bogom. Kada Bog svoga poslanika podvrgne strašnim kušnjama i u isto vrijeme mu pokaže znakove svoga prisustva i podrške (potvrdne riječi supruge ili djeteta, viđenje, san, nadahnuće itd.), On podučava Ibrahima u vjeri: Ibrahim sumnja u se i u svoju vlastitu snagu i vjerovanje, ali ga znakovi u isto vrijeme brane da posumnja u Boga. To Ibrahima uči poniznosti i priznavanju Stvoritenja. Kada Ibrahima muči duboka sumnja u sebe, svoje vjerovanje i istinitost onoga što čuje i razumije, nadahnuća i potvrde Hadžere i Ismaila (koje on voli ali ih žrtvuje u ime božanske ljubavi) pomažu mu da ne posumnja u Boga, Njegovo prisustvo i Njegovu dobrotu. Sumnja u sebe sjedinjena je sa dubokim povjerenjem u Boga.

Ustvari, kušnje vjere nisu nikada tragične u islamskoj tradiciji i u tom smislu je kur'ansko kazivanje o Ibrahimu temeljno drugačije od biblijskog kada je u pitanju iskustvo žrtvovanja. U Postanku čitamo:

„Poslije ovih događaja stavi Bog Abrahama na kušnju i reče mu: “Abrahame!” On odgovori: “Evo me!” On reče: “Uzmi Izaka, sina tvojega, jedinca svojega, kojega ljubiš, pa idi u pokrajinu Moriju i ondje ga prinesi sa žrtvu paljenicu na jednom od brda, za kojega ću ti reći!” … Nato uze Abraham drva za žrtvu paljenicu i naprti ih Izaku, sinu svojemu. On sam uze oganj i nož sa sobom, i tako pođoše obojica zajedno. Tada reče Izak ocu svojemu Abrahamu: “Oče!” On odgovori: Evo me, sine!” I zapita: “Evo oganj i drva, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” Abraham odgovori: “Bog će već pribaviti janje za žrtvu paljenicu, sine!” Tako su išla obojica zajedno dalje.“[x]

Abraham mora žrtvovati sina i doživljava iskušenje apsolutno usamljen. Na sinovo direktno pitanje gdje je žrtveno janje, Ibrahim odgovara eliptično. Samo on se odaziva Božijem pozivu. Ova razlika između dva prikaza može se činiti neznatna, iako ima suštinske konsekvence za samo poimanje vjerovanja, kušnje vjerovanja i ljudskog odnosa prema Bogu.

TRAGIČNO ISKUSTVO?

Ova tragična usamljenost ljudskog bića suočenog sa božanstvom provlači se kroz historiju zapadne misli od grčke tragedije (sa centralnim likom buntovnog Prometeja suočenog sa bogovima Olimpa) do egzistencijalističkih i modernih kršćanskih tumačenja poput onih u djelima Soerena Kierkegaarda.[xi] Ponavljanje teme tragične kušnje usamljenog vjerovanja povezalo je ovu refleksiju sa pitanjima sumnje, pobune, krivnje i oprosta te je tako prirodno oblikovalo diskurs vjere, kušnje i greške.[xii]

Treba ipak biti svjestan očitih analogija. Uistinu, kazivanja o poslanicima, posebno o Ibrahimu, kazana su na izrazito sličan način u jevrejskoj, kršćanskoj i muslimanskoj tradiciji. Ipak, pobliže izučavanje otkriva da su prikazi različiti i da uvijek ne kazuju iste činjenice niti pružaju iste lekcije. Stoga se od onoga ko stupa u islamski univerzum i nastoji se suočiti sa islamskim svetim i njegovim učenjima i razumjeti ih traži da uloži intelektualni i pedagoški napor i da po strani ostavi – dok traje taj susret – veze koje je uspostavio sa iskustvom vjere, kušnje, greške i tragične dimenzije egzistencije.

Kur'anska objava kazuje priče o poslanicima i pri tom u srcu muslimana tvori vezu sa Transcendentim koja stalno insistira na trajnosti komunikacije kroz znakove, nadahnuća i blisko prisustvo Jedinoga, što je tako lijepo izraženo u ovom kur'anskom ajetu: „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.“[xiii]Svi poslanici su, poput Ibrahima i Muhammeda a. s., iskusili kušnju vjere i na isti način su ih od samih njih i njihovih sumnji sačuvali Bog, Njegovi znakovi i Njegove riječi. Njihova patnja nije značila da su pogriješili, niti otkriva bilo kakvu tragičnu dimenziju postojanja: ona je, jednostavno, uvođenje u poniznost, pojmljenu kao stupanj u iskustvu vjere. Obzirom da život Muhammeda a. s. izražava oživotvorenu i iskušanu bit poruke islama, upoznavanje Poslanika je privilegirani način pristupa duhovnom univerzumu islama. Od rođenja do smrti, Poslanikovo iskustvo – lišeno bilo kakve ljudske tragične dimenzije – združeno je sa pozivom vjeri, kušnjom kroz saobraćanje sa ljudima, poniznošću i traganjem za mirom sa Jedinim.


[i] Kur’an, 2:156.

[ii] Kur’an, 22:78.

[iii] Postanak, 15:5.

[iv] Postanak, 17:20. Prijevod citata preuzet iz Biblije u prijevodu dr. Ivana Šarića, html format.

[v] Postanak, 21:17-19

[vi] Kur’an, 14:37-39

[vii]. Kur’an, 2:124-126.

[viii]. Po islamskoj tradiciji, Bog je od Ibrahima a. s. tražio da žrtvuje Ismaila a. s., a po Bibliji Isaka/Ishaka a. s.

[ix] Kur’an, 37:101-109.

[x] Postanak, 22:1-2. i 6-8.

[xi] Posebno njegove analize Abrahamovog iskustva u djelu Strah i drtanje (1843).

[xii] Vidjeti našu analizu ove tačke u Islam, West and the Challenges of Modernity (Leicester: Islamic Foundation, 2000), dio treći: „Values and Finalities.“

[xiii] Kur’an, 2:186.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: