MUNARA: SIMBOL VJERE I MOĆI


Jonathan M. Bloom, profesor islamske i azijske umjetnosti na Boston College i autor niza knjiga o islamskoj umjetnosti i arhitekturi

 MUNARA:

SIMBOL VJERE I MOĆI[1]

Među najizraženijim obilježjima bilo kojeg islamskog grada su munare, visoke i vitke kule prislonjene uz gradske džamije sa kojih muezzini pozivaju vjerne na molitvu pet puta na dan. Ustvari, munara je – uz kupolu – jedan od najkarakterističnijih oblika u islamskoj arhitekturi, a glas ezana, poziva na molitvu, jednako je tipičan za Kairo ili Istanbul ili Rijad kao zvuk zvona za Rim. I na Istoku i na Zapadu podjednako, munare su postale svojevrstan simbol islama, pa ih politički karikaturisti koriste kao skraćenicu kojom ukazuju na srednjoistočne ili islamske okolnosti, a autori i izdavači na sličan način koriste riječ kako bi ukazali na muslimanski svijet ili na sam islam.

Biskup Kenneth Cragg je, naprimjer, svoju klasičnu studiju o muslimansko-kršćanskim odnosima naslovio The Call of the Minaret; American Friends of the Middle East (Američki prijatelji Srednjeg istoka) izdali su pedesetih godina seriju pamfleta pod nazivom «Minaret»; postoje periodičnjaci nazvani Minaret ili The Minaret ili Manara (što je arapski termin) koji izlaze u SAD, Pakistanu, Švedskoj i nekoliko arapskih zemalja, kao i web portal istoga imena.

Uprkos u novije vrijeme prisutnom obilju nebodera i televizijskih tornjeva, uvis stremeće munare još uvijek daju različit «islamski» izgled horizontima gradova od Maroka do Malezije. I mada su snimci sa traka možda zamijenili a zvučnici pojačali glas mnogih «živih» muezzina, munare su ostale bitni element džamijskog oblikovanja širom svijeta, a arhitekti se iznova suočavaju sa izazovom da ovu tradicionalnu formu ponovo protumače na novi i različit način.

U novije vrijeme, nakon što su muslimani osnovali svoje zajednice i izgradili bogomolje u evropskim i američkim gradovima, munare se počinju miješati sa tradicionalnim vertikalama zapadnih gradskih krajolika, često sa iznenađujućim rezultatima. U Oxfordu, Engleska, univerzitetskom gradu čiji su «sneni šiljci» opjevani od strane Matthewa Arnolda u 19. stoljeću, u ljeto 2000. godine došlo je do prave bure kada je egipatski arhitekt Abdel Wahed El-Wakil predložio podizanje desetospratne munare na igralištima historijskog Magdalen Collegea kao dijela novog islamskog centra. U Fredericku, Maryland, čiji crkveni šiljci, kako je zapisao Oliver Wendell Holmes, daju gradu «poetičan izgled… kao da čarobnjaci i sanjari možebit tu žive», lokalnoj muslimanskoj zajednici je nedavno uskraćena građevinska dozvola za džamiju, mada su «nanizani šiljci» Fredericka već dugo zaklonjeni kockastim i ćoškastim uredskim zgradama.

Nekada se muezzin da bi se njegov poziv čuo u vrevi aktivnosti tradicionalnog grada mogao pouzdati samo u svoje grlo, ali današnji muezzini se ne bi mogli čuti bez pojačala u neprestanoj saobraćajnoj i industrijskoj buci modernih gradova. Van muslimanskog svijeta, opštinski propisi o dozvoljenoj buci često ograničavaju glasnost poziva vjernih muslimana na molitvu, čineći tako munaru suvišnom – i čineći nužnim pribjegavanje maštovitim zamjenama: u nekim britanskim gradovima sa brojnom muslimanskom populacijom, poduzetni muslimani su uveli ezan u elektronsko doba «bipanjem» (zvučnim signalom – op. prev.) kada nastupi vrijeme namaza na internet web-siteovima i emitirajući tekstualno upozorenje muslimanima vlasnicima mobitela koji se pretplate na tu uslugu.

Upotrebljavale se trenutno za pozivanje vjernih ili ne, munare ostaju moćni simboli islama i ponekad su zbog toga na meti. Za vrijeme strašnog građanskog rata na Kosovu, naprimjer, srpske snage su redovito stavljale eksploziv u munare, ne samo razarajući njih same, već postižući da one padnu na džamije uz koje su sagrađene i i njih sruše. Ovim razaranjem Srbi su nastojali izbrisati ono što su smatrali znakovima stoljetnog osmanskog tlačenja[2].

Takvi sukobi među rivalskim vizualnim kulturama nisu nažalost vijest novijega datuma, mada moderna oružja i eksplozivi nastoje rezultate učiniti dramatičnijim. Nakon što je osmanski sultan Mehmed II Fatih osvojio bizantijsku prijestonicu Konstantinopolj u maju 1453. godine, jedan od njegovih prvih postupaka bilo je naređenje da se uz 900 godina staru crkvu Hagia Sophia (Aja Sofija) doda drvena munara kako bi se označilo njeno pretvaranje u džamiju. Privremena drvena munara je ubrzo izgrađena od kamena a dodate su joj i tri nove radi postizanja sklada. Kako su Mehmed i njegovi nasljednici gradili druge džamije u novoj prijestonici, istanbulski horizonti su bili isprobadani desetinama vitkih strijelama sličnih munara koje su otomanskoj prijestonici dale prepoznatljivi izgled i svima davali do znanja da to više nije prijestonica kršćanskog Bizanta, već nova prijestonica islamske imperije.

U međuvremenu, na zapadnom kraju Mediterana, pošto su kršćani ponovo osvojili Iberijsko poluostrvo od muslimana u kasnom Srednjem vijeku, pobjednici su velike od kamena ili cigle građene munare andaluzijskih džamija u crkvene zvonike. Veličanstvena munara iz 10. stoljeća u Kordobi, nekoć ponos muslimanskog grada, zatvorena je u kamenu gradnju kako bi joj se dao «kršćanskiji» izgled, a na vrhu joj je dodat zvonik i komplet zvona. Turisti se još uvijek mogu uspinjati na ostatke stare munare, netaknute unutar tornja. Slično tome, almohadskoj džamiji iz 12. stoljeća u Sevilji dodat je izrađeni zvonik između 1558. i 1568. godine, koji je projektovao andaluzijski arhitekta Hernán Ruiz Mlađi. Dok je munara nekada bila okrunjena sa četiri velike ukrašene bronzane lopte, Ruiz je novi zvonik ukrasio ljudskom figurom koja se okreće – alegorijom vjere – koja služi kao vjetrokaz i po kojem je građevina dobila svoje popularno ime, «La Giralda.»

Iz perspektive historije arhitekture, ove epizode mogu se sagledavati kao runde u drevnoj igri arhitektonskog «šilo za ognjilo.» Nekih 500 godina ranije, kršćani u Kordobi 9. stoljeća su optužili muslimane za rušenje «šiljaka» – zvonika – njihovih crkava i «uznošenje njihovog proroka» sa njihovih «kula i maglovitih visina.» Kordobski teolog Eulogius teatralno se prisjeća kako je njegov djed morao rukama začepiti uši kako bi se zaštitio od muezzinovog vrištanja.

Nisu samo kršćani imali primjedbe na munare: u nekim vremenima i na nekim mjestima neki muslimani su vjerovali – a neki još uvijek vjeruju – da munarama nema mjesta u dizajnu džamija. U mnogim dijelovima muslimanskog svijeta – Maleziji, Kašmiru i istočnoj Africi, naprimjer – munare su praktično bile nepoznate do novijeg doba. U dvadesetom stoljeću, međutim, ekspanzija vizualnih komunikacija i putovanja homogenizirali su regionalne arhitektonske stilove u internacionalnu «islamsku» normu kupola i visokih kula. Jedan ekspert, dr. Muhammad Tajuddin bin Muhammad Rasdi sa Universiti Teknologi Malaysia, nedavno je čak izjavio da moderni arhitekti i njihovi klijenti koji grade monumentalne džamije sa gizdavim munarama, kupolama i muqarnasima[3] ignoriraju Poslanikova učenja[4].

Drugi muslimani se mogu ne slagati sa tumačenjem islamske tradicije dr. Rasdija, ali nema sumnje u to da prelijepi ezan potiče iz Poslanikovog vremena a da je munara zasigurno kasniji izum. U doba pojave islama, Jevreji su vjerne pozivali na molitvu shofarom (ovnovskim rogom), dok su kršćani upotrebljavali zvono ili drveni gong ili klepetaljku. I stvarno, zvuk zvona kojeg donosi povjetarac iz udaljenog samostana je česta slika u predislamskoj i ranoj islamskoj poeziji. U ovome kontekstu, vrlo dobro možemo razumjeti kako je Abdullah ibn Zejd, jedan od Poslanikovih drugova, sanjao kako neko doziva muslimane na namaz sa džamijskog krova. Nakon što je Poslaniku ispričao san, Muhammed (a.s.) je to prepoznao kao ukazanje od Boga i naredio Bilalu, abesinijskom oslobođenom robu i jednom od prvih koji su prihvatili islam: «Popni se, Bilale, i sve pozovi na namaz!» Bilal, poznat po lijepom glasu, učinio je to, postavši tako prvi muezzin.

Prema islamskoj tradiciji, Bilal i njegovi nasljednici su učili ezan sa visokog ili javnog mjesta, poput ulaza ili krova džamije, uzdignute obližnje građevine ili čak sa gradskih zidina, ali nikada sa visoke kule. Čak se veli da je Ali ibn Ebi Talib, Poslanikov rođak, zet i četvrti halifa, naredio da se sruši visoka mi'dhana (mjesto sa kojeg se učio ezan, današnja munara), jer je njena visina omogućavala muezzinu da gleda u kuće oko džamije[5]. Poziv na namaz, vjerovao je Ali, ne treba se vršiti ni sa jednog mjesta koje je više od džamijskog krova. Iz istih razloga su u kasnijim godinama slijepci često birani i obučavani za muezzine, jer oni nisu u stanju da nehotice naruše privatnost tuđih domova.

Obzirom da su munare bile nepoznate u vrijeme Muhammeda (a.s.) i desetljećima nakon njegove smrti, kako je došlo do toga da se ova kula identificira kao najistaknutiji arhitektonski simbol islama? I zašto munare poprimaju tako različite oblike – koji se kreću od visokih, olovkama sličnih kula osmanskih džamija preko višespratnih kula Egipta do četvrtastih stupova Sjeverne Afrike i Španije – dok su u isto vrijeme drugi dijelovi džamije, poput minbera i mihraba, po formi konzistentni?

U nastojanju da razumiju kako je ova kula zadobila specijalno značenje u islamskim društvima, učenjaci su pokušali – sa različitim uspjehom – munaru povezati sa različitim tradicijama građenja kula u predislamskim kulturama Euroazije. Prije više od stoljeća, naprimjer, A. J. Butler, britanski historičar Egipta u rimsko doba, špekulirao je da je višespratni oblik tipičnih kairskih munara iz mamlučkog perioda možda izveden iz aleksandrijskog Pharosa (svjetionika), jednog od čuda drevnog svijeta, koji je – mada odavno srušen – poznat iz opisa drevnih autora kao četvrtast u donjem dijelu, osmougaon u sredini a cilindričan na vrhu. Butlerov savremenik, njemački historičar arhitekture Herman Thiersch, elaborirao je ovu teoriju objavivši detaljnu studiju o historiji Pharosa. On je pokazao da je drevni toranj bio prilično očuvan u islamsko doba i mogao inspirirati mamlučke graditelje u Egiptu.

Međutim, čak i Thiersch priznaje da odgovor nije tako jednostavan. Nemaju sve munare tri različita presjeka kao egipatske – neke su u potpunost četvrtaste, a neke cilindrične. Stoga on sugerira da su četvrtaste munare, poput onih koje se mogu naći u Siriji, Sjevernoj Africi i Španiji, proizašle iz crkvenih tornjeva. Ovu njegovu teoriju ojačava opstanak arapskog termina sawma'a, koji se u srednjovjekovnoj Sjevernoj Africi i Španiji koristio za munaru. Izvedena iz arapske riječi koja je upotrebljavana za označavanje ćelije kršćanskog isposnika, sawma'a je korijen zastarjele španjolske riječi zoma, toranj.

Ali, ova teorija ostavlja nerazjašnjenim cilindrične kule. Thiersch je vjerovao da su cilindrične munare, poput onih uobičajenih u Iranu, Afganistanu i centralnoj Aziji, izvedene iz rimskih i bizantskih stupova pobjede – objašnjenje podupire gledanjem po kojem su munare uglavnom podizane kao simboli trijumfa islama nad drugim religijama. Dok je bilo relativno vrlo lahko vidjeti kako su četvrtasti crkveni tornjevi u Siriji mogli dovesti do pojave četvrtastih munara u Siriji, Thiersch nije bio u stanju objasniti kako je – ili zašto – nešto poput Trajanovog stupa u Rimu moglo inspirirati centralnoazijske graditelje da podižu cilindrične munare od cigle!

Druga grupa evropskih učenjaka vidjela je porijeklo munare u drevnim nomadskim kulturama centralne Azije i Indije. Austrijski historičar umjetnosti Josef Strzygowsky (1862-1941), naprimjer, poredio je okrugle munare od cigle iz Irana i centralne Azije sa okruglim campanilama[6] u Italiji i ranim srednjovjekovnim okruglim tornjevima u Irskoj, hipotetizirajući da su svi ovi tornjevi izvedeni iz zajedničkog izvora u narodnoj umjetnosti stepskih nomada u Aziji, koji su se doseljavali u zapadnu Evropu u Srednjem vijeku. Ernst Diez (1878-1961), njegov austrijski kolega i historičar islamske umjetnosti, interpretirao je munare kao ostatke drevne indo-arijevske prakse podizanja drvenih stupova koji predstavljaju božanstva.

U nečemu je Diez slijedio stope Jamesa Fergusona, britanskog historičara arhitekture iz 19. stoljeća, koji je vjerovao da su munare iz indijske islamske arhitekture adaptacije budističkih i džainističkih kula ili stupova pobjede. Po Fergusonu, munare su zauzvrat inspirirale Kineze da grade pagode – izuzev spiralnih pagoda, za koje je mislio da su inspirirane zigguratima, stepenastim tornjevima koje su Sumerani i Babilonci podizali u Mesopotamiji od trećeg milenija prije nove ere!

Drugi eksperti su, opet, mislili da su same munare direktni nasljednici mesopotamskih ziggurata. Mnogi su ukazali na navodnu sličnost Malwiyye, pedeset metara visoke spiralne kule podignute u Samarri u Iraku sredinom 9. stoljeća, sa zigguratom. Međutim, mada postoji stoljećima stara tradicija predstavljanja Babilonske kule, najpoznatijeg ziggurata, kao spiralne kule, moderni arheolozi su utvrdili da je, ustvari, samo nekoliko ziggurata – poput onoga u Khorsabadu i možda još jedan u Babilonu – bilo spiralno, a i oni su bili četvrtasti, ne okrugli. Ogromna većina ziggurata su ustvari bili četvrtaste stepenaste kule, sa odvojenim odmorištima na pravim uglovima strana, tako da šta god da je inspiriralo Malwiyyu, to nije bio ziggurat uobičajenog tipa.

Muslimani ziggurate općenito, a Babilonsku kulu posebno, povezuju sa idolopoklonstvom. Komentatori Kur'ana, naprimjer, razumijevaju 26. ajet 16. sure u Kur'anu (En-Nahl, Pčele), koji kazuje kako je «Allah iz temelja njihovu građevinu porušio, i krov se na njih srušio» kao referencu na ogromnu kulu koju je Nimrud sagradio u Babilonu kako bi se popeo na nebo. Ne izgleda baš vjerovatno da bi pobožni muslimani mogli smatrati ziggurat podesnim modelom za bilo kakav dodatak islamskoj vjerskoj građevini. Jasno je da je ta kula  (tj. munara) muslimane asocirala na nešto drugo, i bilo kakvo objašnjenje porijekla i značenja munare mora početi od traganja za tim asocijacijama.

Prva džamija koja je imala kule je Velika džamija u Damasku, sagrađene u ranom osmom stoljeću, relativno kratke, četvrtaste kule – neke od njih vidljive i danas – na četiri njena ugla. Te strukture su, međutim, ostale od ranije građevine u vidu zida koji je okruživao rimski hram Jupiteru koji se nekada nalazio na tom mjestu. Historičari ne znaju da li su i u koju svrhu su služile rimske kule u omejevićko vrijeme, mada je prilično vjerovatno da se muezzin mogao penjati na njih i sa njihovog vrha pozivati na namaz. Mnogo stoljeća kasnije, dvije od tih kula su dozidane u više kule u mamlučkom stilu a sagrađena je i nova treća kula na sjevernoj strani džamije.

Prva džamija koja je imala namjenski sagrađene kule bila je Poslanikova džamija u Medini, koju je temeljito preuredio omejevićki halifa El-Velid u ranom osmom stoljeću, u isto vrijeme u koje je ponovo izgradio džamiju u Damasku. Za razliku od džamije u Damasku, ništa od omejevićke džamije u Medini nije opstalo, ali po historijskim prikazima, i ona je imala po kulu na sva četiri ugla. Međutim, medinske kule su bile vitke i visoke skoro 25 metara. Historijski izvori ih nazivaju manar ili manara, ali ne nagovještavaju kojoj svrsi se očekivalo da služe.

Približno u isto vrijeme, omejevićki halifa je naredio da se slične visoke i vitke kule sagrade na uglovima Velike džamije u Mekki (takođe više puta popravljane i renovirane u kasnijim vremenima), ali druge džamije u to doba nisu imale kule. Može se zamisliti da u oba slučaja kule nisu podignute radi pozivanja na namaz – koje se vršilo i sa drugih džamija – već da bi se označila i proklamovala posebna svetost mjesta koja one ukrašavaju.

Nasuprot tome, za neke rane džamije – mada izvjesno ne sve – znalo se da na krovovima imaju strukture sa kojih je muezzin učio ezan. Do ovih malih struktura, obično zvanih munare-«stražare» ili «stepeništa», dolazilo se stepeništem izvan džamije i one posjećaju na manju verziju minbera, koji se obično nalazi u džamijama u kojima se klanja džuma. Najraniji sačuvani primjer je Velika džamija u mjestu Busra u Siriji, gdje uske vanjske stepenice vode na krov džamije. Ovo stepenište može biti identificirano na osnovu fragmenta zapisa (sada se nalazi u Istanbulu) koji se odnosi na izgradnju mi'dhane godine 720. ili 721.

Muslimani su stoljećima nastavili graditi munare u vidu stepeništa u raznim krajevima, posebno u udaljenim područjima gornjeg Egipta, istočne Afrike, Anatolije i duž zalivske obale Irana. Egipatski arhitekta Hassan Fathy je, naprimjer, jednu takvu munaru uključio u džamiju koju je u tradicionalnom obliku projektovao u selu Nova Gourna u blizini Luxora.

Rani muslimani su imali više različitih termina za «kulu pridodatu džamiji sa koje se poziva na namaz.» Najraširenija riječ, manara, i sa njom povezane manar i minar niti opisuju moguću funkciju kule, niti njen oblik. Manara, od koje je očito izvedena engleska riječ minaret, jeste «mjesto ili stvar koja daje svjetlost, svjetionik»; manar je «oznaka» ili «znak.» Termin sawma'a, kako smo vidjeli, upotrebljavan je u Sjevernoj Africi i Španiji. Mi'dhana, «mjesto ezana,» bio bi najtačniji izarz, ali on nije upućivao na kulu i nije bio zajednički. Naravno, svi ovi termini su postali sinonimi, ali je izvorno svaki bio ograničen geografski ili na određenu vrstu kule. Tako se četvrtasta kula u Španiji i Sjevernoj Africi nazivala sawma'a, dok se cilindrična kula u Iranu nazivala manar.

Tek u devetom stoljeću, kada su abasijski halife vladali od obala Atlantika do pustinja centralne Azije, kule su počele konzistentno biti pridodavane džamijama. Dok su sveta mjesta u Mekki i Medini imala više munara na vanjskim uglovima, abasijske džamije su obično građene sa samo jednom munarom, lociranom uza zid džamije suprotan mihrabu – niši u zidu prema Mekki koja označava kiblu, smjer okretanja u namazu. Možda je najpoznatiji izuzetak abasijske kule velika Malwiyya u Samarri, ali postoji i daleko manja kula istoga oblika uz obližnju džamiju u Abu Dulafu.

Historijski izvori ne objašnjavaju tačno zašto su muslimani počeli dodavati po jednu kulu uz džamije u ovo doba, ali dokazi sugeriraju da je jedna munara ukazivala na rastući značaj džamija u kojima se klanja džuma[7] kao vjerskih institucija i centara uleme, klase vjerskih učenjaka koja se kristalizirala u to vrijeme. Dok je u ranim islamskim vremenima velika visina bila atribut koji se odnosio na kraljevsku moć u palačama koje su nadvisivale susjedne kuće i džamije, od devetog stoljeća se umjesto toga počinje odnositi na vjersku moć. Abasijske palače su mogle biti ogromne, ali su ostajale relativno niske, dok su džamije – ili barem kule uz njih – imale ekskluzivno pravo na visinu. Tako je munara poslužila svrsi na koju ukazuje njeno najpopularnije ime: uvedena je prvenstveno kao obilježje ili indikator prisustva islama, ne samo mjesto za pozivanje na namaz.

Mada su mesopotamijski graditelji podizali spiralne kule poput Malwiyye, njihov model uglavnom nije oponašan drugdje u abasijskoj imperiji. Umjesto toga, graditelji u svakoj provinciji su slijedili modele iz svoje arhitektonske tradicije. U Kajrevanu u Tunisu, naprimjer, gdje su Veliku džamiju sredinom devetog stoljeća izgradili aglebijski namjesnici Abasija, višespratna kula je sazidana od sitnih kamenih blokova slaganih poput cigle. Masivna osnova se polahko diže, što čini da se zdanje doima vrlo čvrstim – što je dizajn koji nije zasnovan na abasijskom modelu, već na rimljanskom svjetioniku koji je nekada stajao na obližnjoj mediteranskoj obali.

Mesopotamijski tip spiralne kule je kopiran samo u Egiptu, konkretno na džamiji koju je podigao Ahmed ibn Tulu, polunezavisni namjesnik provincije u kasnom devetom stoljeću. Postojeća kamena kula, sa spiralnim gornjim dijelom, kasnija je zamjena izvorne, sagrađene od cigle, koja je takođe bila spiralna. Savremeni izvori nam, međutim, vele da ezan uglavnom nije učen sa kule, već sa krova višespratnog šadrvana u dvorištu džamije, dok je kula korištena u druge svrhe.

Jedan prikaz koji pokazuje da Egipćani nisu smatrali tu kulu sastavnim dijelom džamije dolazi nam od Nasir-i Khusrawa, persijskog posjetioca Egipta sredinom 11. stoljeća. On izvještava da su nasljednici Ibn Tuluna prodali džamiju halifi za 30.000.- zlatnika. Kada su potom pokušali da sruše kulu, halifa je tražio obrazloženje zašto to čine, jer je on džamiju kupio od njih. Odgovorili su mu da, mada su mu prodali džamiju, u cijenu nije uključena kula. Na kraju je halifa morao za nju platiti još 5.000.- dinara. Mada priča donekle podsjeća na one popularne o Džohi[8], ona nagovještava da su u 11. stoljeću džamija i kula još uvijek smatrane odvojenim strukturama.

Na drugim mjestima, kula je postajala bitno arhitektonsko obilježje džamije. Preko 60 kula koje datiraju između ranog 11. i sredine 13. stoljeća još stoji u Iranu, centralnoazijskim republikama i Afganistanu, bilo da su prislonjene uz džamije ili odvojene od njih. Općenito je riječ o glatkim cilindrima od cigle sa unutrašnjim spiralnim stepeništem koje vodi do balkona (šerefe) poduprtog vijencem muqarnasa. Vanjski dio je obično pokriven širokim trakama geometrijskih uzoraka razdvojenim uskim trakama i natpisima. Ponekad kule stoje na niskim temeljima, a ponekad su svana dekorisane resicama, izbočinama ili dekorativnim arkadama. Lijep primjer je kula Mas'uda III, sagrađena u ranom 12. stoljeću u Ghazniju, u današnjem Afganistanu. Preostalo je samo donjih 20 metara, ali je i taj dio veličanstven: ima presjek osmokrake zvijezde, sedam traka ornamenata u cigli, ploče od terakote i štuk ukrašavaju njen stup, uključujući i traku sa natpisom koji navodi ime pokrovitelja i njegove titule. Gornji dio kule je pao tek u zemljotresu 1902. godine, nakon osam stoljeća; ostaje tajna kako su srednjovjekovni graditelji postigli da tako visoka i vitka građevina tako dugo ostane uspravna u nekim od najtrusnijih područja svijeta. Smatra se da su možda drvene grede unutar zida od cigle možda davale potrebnu moć rastezanja.

Posebna naklonost prema kulama u tom periodu, kada su Turci Seldžuci bili dominantna politička sila u ovom regionu, može se pripisati široko rasprostranjenom prepoznavanju te forme kao podesnog simbola trijumfa islama. Za patrone sa ograničenim sredstvima, kule su bile daleko jeftinije od gradnje džamija, a ipak su bile daleko vidljivije. Neke kule koje se danas doimaju kao nezavisne nekada su bile prislonjene uz džamije sagrađene od ćerpića kojih više nema, ali izgleda da su neke druge kule bile nezavisne od bilo koje druge građevine i da su služile kao krajputaši i svjetionici po kojima su se upravljale karavane ili jednostavno kao obilježje prisustva islama. Najimpresivniji primjerak ovog drugog tipa je bez sumnje munara u Jamu, koja se nalazi u jednoj zabačenoj dolini u Afganistanu. Učenjaci su na to mjesto, nekada poznato kao Firuzkuh, koje je služilo kao prijestonica guridske dinastije, doprli tek 1957. godine, i otkriće te trostepene munare od cigle je predstavljalo pravu senzaciju. Visoka oko 65 metara, dekorisana je raznim geometrijskim uzorcima u cigli i štuku.

Graditelji Qutb Minara, čija je gradnja počela 1199. godine kao munare džamije Quwwat al-Islam (Moć islama) u Delhiju – prve velike muslimanske građevine u sjevernoj Indiji – bili su nesumnjivo inspirisani djelomice i munarom iz Jama. Visokoj 72,5 metara, Qutb Minar je trebalo desetljeća da bude dovršena i bila je moćan simbol muslimanskog osvojenja sjeverne Indije. Stoljeće kasnije, jedan od khaljijskih vladara je pokušao sagraditi munaru skoro dva puta većeg obima i visine, ali projekat skoro nije odmakao od zemlje i samo ogromni temelji su preostali kao svjedočanstvo pretjeranih ambicija graditelja.

U isto vrijeme dok su podizali sve više i više munare, graditelji su shvatili da se one efektno mogu koristiti u parovima za ukrašavanje portala i lukova. Ova ideja se iz Irana brzo raširila na zapad u Anadoliju i na istok u Afganistan i Indiju. Uistinu, par munara koje oivičavaju portal postao je standard u iranskoj arhitekturi 14. stoljeća i ostao to kroz naredna stoljeća, dok je jedna munara postala izuzetak. Džamija u mongolskoj prijestonici Sultaniyyi u sjeverozapadnom Iranu imala je četiri munare, dvije koje su oivičavale portal, a dvije koje su oivičavale prednju fasadu, a sultanova grobnica koja se tu nalazila bila je okrunjena sa osam kula. Tadž Mahal u Agri je okružen sa četiri elegantne munare od bijelog mermera.

U Anadoliji, koja je bila otvorena za muslimansko nastanjivanje nakon bitke kod Malazgirta 1071. godine, prve munare su slijedile iranski model, sa vitkim cilindrom od cigle, ponekad ukrašenim glaziranim pločicama, okruglom šerefom i kupastim krovom. Osmanlije, koji su se raširili iz sjeverozapadne Anadolije u istočnu Evropu, kasnije su razvili ovaj oblik u kamenu, a postojanje više munara je počelo označavati da je džamiju utemeljio neki sultan. Üç Şerefeli džamija (džamija sa tri šerefe) u Edirni, koju je sagradio sultan Murat II 1438. godine, prva je osmanska džamija koja ne samo da ima više munara već i više šerefa na jednoj munari. Svaka od četiri kamene kule je različito ukrašena, a ona na sjeverozapadnom uglu diže se uvis 67 metara i ima tri šerefe, dajući građevini njeno popularno ime.

Raznolike munare ranih osmanskih džamija odstupaju pred trezvenijim i jednostavnijim tipovima, posebno pod majstorskom rukom Sinana, najvećeg osmanskog arhitekta. Sinanova džamija koju je sagradio za sultana Sulejmana Veličanstvenog  u Istanbulu (1550-1556) ima dva para munara koje uokviruju dvorište: dvije više imaju po 76 metara i svaka po tri šerefe. Sinanova džamija sagrađena u Edirni za sultana Selima ima četiri identične munare koje uokviruju kupolu; svaka je visoka preko 70 metara i ima po tri šerefe do kojih se dolazi spiralnim stepeništem.

Ova serija je dostigla vrhunac u ranom 17. stoljeću sa Sultan Ahmedovom (Plavom) džamijom u Istanbulu, čijih šest munara – par sa po dvije šerefe, a četiri sa po tri šerefe – uokviruju džamiju i dvorište. Turistički vodiči obično kazuju kako je sultan izazvao bijes teologa nadmašujući broj munara u Mekki, ali je ova priča, poput mnogih vezanih za munare, čisto kićenje: u Mekki je već nekoliko stoljeća prije toga bilo sedam munara. Graditeljsko umijeće osmanskih arhitekata ne smije se potcijeniti: čak ni razorni zemljotres augusta 1999. godine nije uspio oštetiti velike osmanske munare, iako su mnogo niže moderne građevine srušene ili se pokazale nesigurnim.

Evropski putnici u Osmansko carstvo u 17. stoljeću su zabilježili da je grupa muezzina antifonski učila ezan sa više šerefa džamija, ali se povećanje visine i broja munara u osmansko doba ne može objasniti samo pobožnošću. Arhitektima su munare služile za uokvirivanje kupolnih masa džamije; za patrone, one su ostale moćni simbol trijumfa islama – i Osmanskog sultanata. Osmanske munare su postajale uobičajeno obilježje kako se osmanska dominacija širila oko mediteranskog bazena u Siriji, Arabiji, sjevernoj Africi, Grčkoj i na Balkanu. Tradicionalne četvrtaste munare nastavile su trajati u Maroku, kojim Osmanlije nisu nikada vladali. Izvan tradicionalnih zemalja islama u mediteranskom bazenu i zapadnoj Aziji, munare su imale raznoliku povijest. U zapadnoj Africi, naprimjer, munare su obično bile zemljane kule neravnih zidova sa drvenim projekcijama poput završetaka greda, dok su duž obale Istočne Afrike bile uobičajenije munare u obliku stepeništa. Cilindrični oblik 36 metara visoke munare u Guanzhou (Canton u Kini) pokazuje da je sagrađena po modelu iranskog tipa, ali su drugdje u Kini tradicionalni oblici portala i pagoda adaptirani i upotrijebljeni kao munare. Na Javi, četvrtasta munara u Kudusu je jedna od najstarijih muslimanskih građevina u regionu. Potičući iz 16. stoljeća, kula od cigle razlikuje se i po materijalu i po stilu od tradiconalnih džamija građenih od greda i vlakana i pokazuje formalnu i funkcionalnu sličnost sa domaćim hindu kulama-kapijama.

Graditelji džamija posljednjih desetljeća općenito pokušavaju pomiriti lokalne tradicije gradnje munare sa pritiskom internacionalnog arhitektonskog modernizma, sa različitim stepenom uspjeha. Džamija Islamic Centre (1957) u Washingtonu, D.C., naprimjer, ima kamenu munaru u stilu mamlučke obnove, izgrađenu na čeličnom okviru. Nasuprot njoj, arhitekt Šerefuddin džamije (1980) u Visokom, Bosna i Hercegovina, briljantno je iskoristio puni potencijal modernizma u svojoj cilindričnoj bijeloj munari sa šerefom ukrašenom detaljima zelenih industrijskih cijevi. Četiri vitke i šiljaste futurističke munare Džamije kralja Fejsala (1986) u Islamabadu građevinu čvrsto ankerišu za zemlju. Munara Džamije kralja Hasana II u Kazablanki je oda građevinarstvu 20. stoljeća: njena 200 metara visoka munara je čipkasta četvrtasta površina koja u unutrašnjosti skriva brzi lift. Ukrašena širokom trakom raznobojnog od pločica sačinjenog tkanja i reljefno urađenim vrhom, predstavlja moderniziranu reinterpretaciju veličanstvenih kula iz almohadskog perioda, kakve su Kutubiyya u Marakešu i Giralda u Sevilji. Sa njenog vrha, moćni laserski zrak pokazuje smjer Mekke.

Munara, kako vidimo, jeste i manje i više od onoga što se na prvi pogled čini. Mada često i obično korištena kao mjesto sa kojeg se poziva na namaz, ona uopšte nije izumljena zbog toga. Danas, kada gradovi postaju bučniji i zakrčeniji, munare se suočavaju sa neizvjesnom sudbinom kao mjesta sa kojih bi se muezzin mogao čuti. Ipak, munare se grade i gradiće se, nastavljajući služiti kao šutljivi ali vizuelno moćni simbol posvudašnjeg prisustva islama.

S engleskog,

Fikret Pašanović


NAPOMENE

[1] Esej je objavljen u magazinu Saudi Aramco World, mart-april 2002. Zbog konotacija i ugla gledanja razmišljali smo o ostavljanju termina minaret, ali smo se ipak opredijelili za naš bosanski termin munara. U autorovim objašnjenjima će se pojavljivati izrazi toranj, kula i sl., koji paraju naše uši, ali rad ipak mora zadržati nešto od autorovog uklona. Bilo bi interesantno napisati rad o tipovima munara u našim krajevima. – Sve napomene su prevodiočeve.

[2] Autor spominje Kosovo, jer je novijeg datuma, ali je svjestan i Bosne, pa kao ilustraciju prilaže i Bijelu džamiju u Visokom, za koju, međutim, u potpisu umjesto da je oštećena kaže da je porušena.

[3] muqarnas – ukras u obliku stalaktita u mihrabima, na vanjskim stranama šerefe i drugim udubljenjima u islamskoj arhitekturi.

[4] Kao prilog ovom radu nudimo i prijevod sa arapskog jezika fetve šejha Kardavija o munari, mihrabu i minberu.

[5] Hamza Humo pjeva o «griješnom mujezinu.»

[6] campanila – crkveni toranj, naročito onaj odvojen od građevine.

[7] U arapskom jeziku se za svaki objekat gdje se obavlja namaz koristi riječ mesdžid, «mjesto činjenja sedžde,» tj. obavljanja namaza. Kasnije se za glavne džamije u kojima se klanjao i džuma-namaz dodavao atribut el-džami’, «onaj koji okuplja ljude» (džuma /džumu'a/ znači okupljanje). Kod nas se termin mesdžid zadržao za objekat bez munare, a džamija je onaj sa munarom.

[8] Arapska «verzija» Nasrudin-hodže

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: