JEDNAKOPRAVNOST SPOLOVA U ISLAMU


Dr Jamal Badawi[1]

JEDNAKOPRAVNOST[2] SPOLOVA U ISLAMU[3]

UVOD I METODOLOGIJA

ISLAM I KULTURNE PRAKSE

Baveći se islamskim gledanjem na bilo koju temu, treba napraviti jasnu razliku između normativnih učenja islama i različitih kulturnih praksi među muslimanima, koje mogu ili ne moraju biti konzistentne sa njim. Ovaj rad se bavi normativnim učenjima islama kao kriterijem za ocjenjivanje muslimanskih praksi i vrednovanje njihovih podudarnosti sa islamom.

PRIMARNI IZVORI ISLAMA

U određivanju šta je «islamsko» potrebno je napraviti razliku između primarnih izvora islama – Kur'ana i Poslanikovog Sunneta[4] – i pravnih mišljenja učenjaka o određenim pitanjima.

ČINIOCI BITNI ZA TUMAČENJE

Proces izvođenja pravnih propisa iz primarnih izvora je ljudska funkcija. Stoga oni mogu biti različiti i biti pod uticajem njihovog vremena, okolnosti i kulture. Takva mišljenja i presude ne uživaju nepogrešivost koju uživaju primarni i nadahnuti izvori. Nadalje, tumačenje primarnih izvora treba između ostaloga uvažavati:

Kontekst bilo kojeg teksta iz Kur'ana i Sunneta.

U slučaju Kur'ana, ovo uključuje i kontekst sure i ajeta koji se istražuju, kao i opšte gledanje islama, njegova učenja i njegov svjetonazor. Isto se odnosi i na tekst Sunneta.

Povod objave, to jest historijsku pozadinu koji nam pomaže da dokučimo razloge i uzroke koji leže iza objavljivanja određenog kur'anskog teksta, što nam može pomoći da bolje shvatimo njegovo značenje. Što se tiče Sunneta, treba poznavati događaj koji je uzrokovao određenu Poslanikovu izjavu ili postupak.

Ulogu Sunneta u tumačenju i određivanju značenja kur'anskog teksta.

Za muslimane, Sunnet je oblik nadahnuća koji je dat Poslaniku Muhammedu a.s., ali ne doslovno, kao u slučaju Kur'ana. Autentičan Sunnet je stoga drugi primarni izvor islamskog učenja. On igra važnu ulogu u definiranju, objašnjavanju i razradi kur'anskog teksta. Naprimjer, druga islamska temeljna dužnost, namaz, spomenut je u Kur'anu bez detalja kako ga treba obavljati. Te detalje je Muhammed a.s. objasnio na osnovu instrukcija meleka Džebraila.

Neuvažavanje ili nepoznavanje Sunneta može dovesti do ozbiljnih grešaka u tumačenju. Doslovno ili jezičko značenje nekog izraza upotrijebljenog u Kur'anu možda nekada nije pravo značenje ukoliko Poslanik nije specificirao šta se njime misli. Greške se umnožavaju kada se pogrešno doslovno značenje prevede iz arapskog izvornog teksta Kur'ana u neki drugi jezik, koji, opet, može imati svoje vlastite konotacije za prevedenu riječ.

DUHOVNI ASPEKT

TEMELJI DUHOVNE I LJUDSKE JEDNAKOPRAVNOSTI

Po Kur'anu, muškarac i žena imaju istu duhovnu ljudsku prirodu:

«O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drúgu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.[5]» (Kur'an, 4:1)

«On je taj koji vas od jednog čovjeka stvara – a od njega je drúgu njegovu stvorio da se uz nju smiri. I kada je on nju obljubio, ona je zanijela lahko breme i nosial ga; a kad je ono otežalo, njih dvoje su zamolili Allaha, Gospodara svoga: «Ako nam daruješ zdrava potomka, bićemo, doista, zahvalni!» (Kur'an, 7:189)

«Stvoritelj nebesa i Zemlje! On vas kao parove stvara – a stvara parove i od stoke – da vas tako razmnožava. Niko nije kao On. On sve čuje i sve vidi.» (Kur'an, 42:11)

Oba spola su primatelji «božanskog duha» jer su stvoreni sa istom ljudskom i duhovnom prirodom (min nefsin wahideh):

«Zatim mu (ljudskom biću, insanu) savršeno udove uobliči i i udahnu mu svoga duha, – i On vam sluh i vid i pameti daje -, a kako vi malo zahvaljujete![6]» (Kur'an, 32:9)

Govoreći o Ademu, ocu i muškaraca i žena, Kur'an navodi da je Allah dž.š. naredio melekima da mu se poklone:

«I kada mu dam lik i udahnem u njega od svoga duha, vi mu se poklonite!» (Kur'an15:29)

Oba spola posjeduju urođeni dignitet i Allahovi su povjerenici na Zemlji.

«Mi smo djecu Ademovu, doista odlikovali: dali smo joj da kopnom i morem putuje, i opskrbili je ukusnim jelima, i dali joj prednost nad mnogima koje smo stvorili.» (Kur'an, 17:70)

«A kada Gospodar tvoj reče melekima: «Ja ću na zemlji namjesnika postaviti!» – oni rekoše: «Zar će ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.» On reče: «Ja znam ono što vi ne znate.» (Kur'an, 2:30.)

Po Kur'anu, žena nije krivac za «čovjekov pad.» Trudnoća i rađanje se ne posmatraju kao kazna za «kušanje zabranjenog stabla.» Naprotiv, Kur'an Adema i Havu smatra podjednako odgovornim za grijeh u Džennetu, nikada ne izdvajajući samo Havu. Takođe cijeni trudnoću i rađanje i smatra ih temeljem ljubavi i poštovanja prema majkama.

«A ti, o Ademe, i žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle god hoćete jedite, samo se ovom drvetu ne približujte, da se prema sebi ne ogriješite!» I šejtan im poče bajati da bi im otkrio stidna mjesta njihova, koja su im skrivena bila, i reče: «Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili», – i zaklinjaše im se: «Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!» I na prevaru ih zavede. A kad oni ono drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. «Zar vam to drvo nisam zabranio?» – zovnu ih Gospodar njihov – «i rekao vam: ‘Šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.'» «Gospodaru naš», rekoše oni – «sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.» «Izlazite!» – reče On – «i jedni drugima bićete neprijatelji! Na Zemlji ćete boraviti i do smrti osati. Na njoj ćete živjeti, na njoj umirati i iz nje oživljeni biti.» – reče On. O djeco Ademova, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili. O djeco Ademova, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitinicima onih koji ne vjeruju.» (Kur'an, 7:19-27.)

O trudnoći i rađanju Kur'an izjavljuje:

«Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.» (Kur'an, 31:14.)

«Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro; majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa, nosi ga i doji trideset mjeseci. A kad dospije u zrelo doba i dostigne četrdeset godina, on rekne: «Gospodaru moj, dozvoli mi da Ti budem zahvalan na blagodati koju si darovao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima ćeš zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se, zaista kajem, i odan sam Tebi.[7]» (Kur'an, 46:15.)

Muškarac i žena imaju iste vjerske obaveze i odgovornosti. Oboje će snositi posljedice svojih djela:

«I Gospodar njihov im se odaziva: «Nijednom trudbeniku između vas trud njegov neću poništiti, ni muškarcu ni ženi – vi ste jedni od drugih.» Kur'an, 3:195.)

«A onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, – ući će u Džennet i neće mu se učiniti koliko trun jedan nepravda.» (Kur'an, 4:124.)

«Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat, i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha, – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio.» (Kur'an, 33:35)

«Na Dan kada budeš vidio kako se pred vjernicima i vjernicama, i s desne strane snjihove, svjetlo njihovo bude kretalo: «Blago vama danas: džennetske bašče, kroz koje teku rijeke, u kojima ćete vječno boraviti – to je veliki uspjeh!» (Kur'an, 57:12)

KRITERIJ «SUPERIORNOSTI»

Kur'an je jasan po pitanju superiornosti ili inferiornosti muškarca ili žene:

«O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i od jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj ko Ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.» (Kur'an, 49:13.)

Radi ocrtavanja temelja duhovne i ljudske jednakosti pred Allahom dž.š. korisno bi bilo iznijeti nekoliko opažanja o ovome ajetu:

Ajet počinje sa obraćanjem ne samo muslimanima već cijelom čovječanstvu, bez obzira na spolnu, nacionalnu ili vjersku pripadnost i kao takav je univerzalna deklaracija Stvoritelja svih.

Ajet izjavljuje da je Stvoritelj cijelog čovječanstva Jedan. Stoga nema mjesta za argumente nečije superiornosti jer ga je stvorio «superioran» Bog. Muhammed a.s. je to objasnio riječima: «Svi ste vi od Adema, a Adem je od prašine.» U procesu ljudske reprodukcije nema superiornosti i inferiornosti; kraljevi i podanici, muškarci i žene, svi su stvoreni od, kako to Kur'an kaže, «hude tekućine.»

Budući da nas je stvorio Jedan i Jedini Stvoritelj, to podrazumijeva našu temeljnu jednakost pred Njim; On je pravedan prema svima.

  1. Biti vjerno stvorenje, sluga i štovatelj Jedinog Boga je srž nečije duhovnosti i ljudskosti, u čemu je najdublje utemeljenje ravnnopravnosti spolova.
  2. Ajet izjavljuje da su sva ljudska bića stvorena «od muškarca i žene», što znači u parovima, kako to Kur'an izjavljuje na drugom mjestu (naprimjer 78:8). Svaka komponenta para je potrebna i važna kao i druga, pa joj je u tome ravna. Budući da su stvoreni od jednog para, Adema i Have, to ljude podsjeća da pripadaju istoj porodici, pa su i po tome jednaki, kao braća i sestre unutar jedne velike porodice.
  3. Varijacije u spolu, jeziku, etničkoj pripadnosti i, implicite, vjerskom opredjeljenju, nisu nikakav osnov za superiornost ili inferiornost. Riječi «da biste se međusobno upoznavali» ukazuju na to da taj mozaik koji je Allah dž.š. stvorio interesantniji i ljepši nego jedna «boja» ili «unisex».
  4. Najvažnija u svemu je kategorična izjava da je kod Allaha dž.š. najuglednija ona osoba koja je najpobožnija, čime se isključuju svi drugi osnovi za superiornost, uključujući i spol.
  5. Kur'an nigdje ne izjavljuje da je jedan spol superioran nad drugim. Neki greškom prevode  «qiwamah» ili odgovornost za porodicu kao superiornost. Kur'an jasno daje do znanja da je jedina osnova za bilo čiju superiornost nad nekim drugim pobožnost a ne spol, boja ili nacionalnost.
  6. Odsustvu žena kao Allahovih poslanika u historiji poslanstva razlog su fizički zahtjevi i teškoće koje idu sa ulogom poslanika, a ne nikava duhovna inferiornost[8].

II. EKONOMSKI ASPEKT

PRAVO NA PRIVATNU SVOJINU

Jedan od aspekata islamskog svjetonazora je i onaj po kojem sve na nebesima i zemlji pripada Allahu:

«Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji…» (Kur'an, 2:284)

Svo bogatstvo i resurse kao takve «posjeduje» Allah. Međutim, On je iz svoje milosti stvorio čovječanstvo da bude kolektivni Njegov povjerenik na Zemlji. Kako bi čovječanstvu pomogao da ostvari povjerenu mu zadaću, Allah dž.š. mu je potčinio svemir:

«I potčinio vam je, od Sebe, sve što je na nebesima i na Zemlji; u tome su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.» (Kur'an, 45:13)

Ljudska porodica je ta kojoj se obraća u prethodnom i u drugim ajetima Kur'ana. A pošto porodica uključuje oba spola, iz toga proizlazi osnovno pravo na privatno vlasništvo podjednako odnosi i na muškarca i na ženu. Da budemo određeniji:

Islamski šerijat priznaje u potpunosti prava žene na vlastiti imetak prije i poslije udaje. One mogu prodavati, kupovati ili izdavati svoju imovinu kako to žele. Udata muslimanka može zadržati svoje djevojačko prezime, što je znak njenog prava nezavisnog vlasništva kao zakonskog entiteta.[9]

FINANSIJSKA SIGURNOST I PROPISI O NASLJEĐIVANJU

Ženi je zajamčena finansijska sigurnost. Pripada im vjenčani dar, a mogu zadržati trenutne i buduće posjede i prihod radi vlastite sigurnosti. Udata žena ne treba potrošiti ništa od onoga što posjeduje ili što stekne na svoje domaćinstvo. Međutim, u posebnim okolnostima, kao što je naprimjer bolest muža, njegova invalidnost ili nezaposlenost, može se dogoditi da bude nužno da ona troši svoju zaradu ili uštedu kako bi obezbijedila nužne potrebe svoje porodice. Iako to nije zakonska obaveza, konzistentno je sa uzajamnošću pažnje, ljubavi i saradnje među članovima porodice. Žena ima pravo na punu finansijsku potporu u toku braka i za vrijeme pričeka nakon razvoda ili smrti muža (‘iddet)[10].Neki pravnici, pored navedenoga, traže izdržavanje godinu dana za razvedenu ženu i udovicu (ili dok se ne udaju, ako to bude prije isteka godinu dana).

Žena koja u braku zanese dijete ima pravo na troškove njegovog izdržavanja koje treba snositi otac. Općenito, muslimanki je zagarantovana potpora u svim životnim dobima: kao kćerki, supruzi, majci, sestri. Te ženine prednosti su donekle izbalansirane odredbama o nasljeđivanju koje omogućavaju muškarcima da, u većini slučajeva, naslijede dvostruko više od žena. Ovo znači da muškarac nasljeđuje više, ali je finansijski odgovoran za druge žene: kćerke, supruge, majku, sestre, dok žena (npr. supruga) nasljeđuje manje, ali sve to može zadržati radi investiranja i finansijske sigurnosti bez ikakve zakonske obaveze da bilo šta od toga potroši čak i na vlastito izdržavanje (hranu, odjeću, smještaj, liječenje itd.).

Treba primijetiti da su u predislamskom periodu same žene ponekad bile predmet nasljeđivanja. U nekim zapadnim zemljama, čak i nakon pojave islama, čitav imetak umrle osobe davan je njenom najstarijem sinu. Kur'an, međutim, jasno daje do znanja da i muškarci i žene imaju pravo na određeni dio imetka umrlog roditelja ili bliskog rođaka:

«Muškarcima pripada dio onoga što ostave roditelji i rođaci, a i ženama pripada dio onoga što ostave roditelji i rođaci, bilo toga malo ili mnogo, određeni dio.» (Kur'an, 4:7)

ZAPOŠLJAVANJE

U vezi sa ženinim pravom na zapošljavanje, treba prvo kazati da islam njenu društvenu ulogu majke i supruge smatra najsvetijom i najbitnijom. Nikakva dadilja ili odgajateljica ne može zauzeti majčino mjesto u odgoju uravnoteženog i neiskompleksiranog djeteta. Takva plemenita i životna uloga, koja uvelike oblikuje budućnost nacija, ne može se smatrati «neradom i beskorisnošću». Ovo objašnjava činjenicu da udata žena mora imati muževu saglasnost ako želi raditi, izuzev ako su se o njenom pravu na rad kao uvjetu usaglasili u vrijeme sklapanja braka.

U islamu ne postoji propis koji zabranjuje ženi da traži zaposlenje kada za to postoji potreba, posebno na radna mjesta koja su u skladu sa njenom prirodom i na kojima je društvu najpotrebnija. Primjer su poslovi medicinskih sestara i njegovateljica, podučavanje (posebno djece), medicina, društveni i humanitarni rad. Nadalje, ne postoje ograničenja da se iskoristi ženski talent na bilo kojem polju. Neki rani pravnici, poput Ebu Hanife i Et-Taberija, drže da kvalifikovana muslimanka može biti imenovana na položaj kadije. Drugi pravnici imaju drugačije mišljenje. Ipak, nijedan pravnik ne može navesti izričit tekst iz Kur'ana ili Sunneta koji kategorično isključuje ženu iz bilo kojeg zakonom dopuštenog posla izuzev upravljanja državom, o kojem će biti govora kasnije. Hazreti Omer, drugi halifa, odredio je ženu (Ummuš-Šifa’ bint Abdullah) kao nadzornika tržnice, što je položaj ravan današnjem položaju «direktora odjela za zaštitu potrošača.»

U zemljama gdje su muslimani manjina, neke muslimanke, iako su svjesne važnosti svoje uloge kao majke, mogu biti prinuđene da rade kako bi opstale. To se posebno odnosi na razvedene žene i udovice, a zbog odsustva islamskih mjera finansijske sigurnosti o kojima je bilo riječi.

DRUŠTVENI ASPEKT

KAO KĆERKA

Kur'an je okončao okrutnu predislamsku praksu ubijanja ženske djece (wa'd):

«I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena.» (Kur'an, 81:8-9.)

Nadalje, Kur'an je oštro osudio osjećaj nedobrodošlice kod nekih roditelja koji čuju da im se umjesto sina rodila kćerka:

«I kad se nekon od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena: da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju!» (Kur'an, 16:58-59)

Roditelji su obavezni da uzdržavaju svoje kćerke i da sa njima blago i pravedno postupaju. Muhammed a.s. veli:

«Ko god bude imao kćerku i ne bude je zakopao živu, niti je zlostavljao i ne bude davao prednost sinu nad njom, Allah će ga uvesti u Džennet.» (Prenosi Ahmed)

«Ko odgoji dvije kćerke dok ne postanu punoljetne, on i ja ćemo na Sudnjem danu biti ovako (i pokazao je dva sastavljena prsta).[11]» (Prenosi Ahmed)

Krucijalan aspekt u odgajanju kćerki od kojeg ponajviše zavisi njihova budućnost je obrazovanje. Obrazovanje nije samo pravo već i obaveza i muškaraca i žena. Muhammed a.s. je rekao: «Traženje znanja je obavezno za svakog muslimana[12]» (riječ musliman ovdje ima značenje vrste i uključuje i muškarce i žene).

KAO SUPRUGA

Brak je u islamu utemeljen na uzajamnom smiraju, ljubavi i pažnji, a ne samo na zadovoljavanju seksualnih potreba:

«Jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara bračne drugove da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju». (Kur'an, 30:21)

«Stvoritelj nebesa i Zemlje! On vas kao parove stvara – a stvara parove i od stoke – da vas tako razmnožava. Niko nije kao On. On sve čuje i sve vidi.» (Kur'an, 42:11)

BRAK I RAZVOD

Žena ima pravo da prihvati ili odbaci bračnu ponudu. Njena saglasnost je preduvjet za valjanost bračnog ugovora, shodno Poslanikovim uputama. Iz toga proizlazi da je «ugovoreni brak», ako se pod njim podrazumijeva udaja djevojke bez njenog pristanka,  poništiv ukoliko ona to želi.

Ibn Abbas prenosi da je neka djevojka došla Allahovom poslaniku Muhammedu a.s., izvještavajući ga da ju je otac natjerao da se uda za nekoga bez njenog pristanka. Poslanik joj je dao pravo izbora (da prihvati taj brak ili da ga poništi) (Prenosi Ahmed, hadis br. 2469). U drugoj verziji, djevojka je rekla: «Prihvatam ovaj brak, ali sam htjela da žene znaju da njihovi roditelji nemaju pravo da im nameću muža.» (Ibn Madže, hadis broj 1873.)

Muž je odgovoran za uzdržavanje, zaštitu i predvodničku ulogu u porodici (qiwamah) u okvirima međusobnog konsultovanja i lijepog ophođenja. Uzajamna zavisnost i dopunjujuće uloge muškarca i žene ne znače «podložnost» bilo kojega od njih dvoje drugome. Muhammed a.s. je pomagao u svome kućanstvu uprkos svojoj zauzetosti misijom.

«Majke neka doje svoju djecu pune dvije godine onima koji žele da dojenje potpuno bude. Otac djeteta je dužan da ih prema svojoj mogućnosti hrani i odijeva. Niko neka se ne zadužuje iznad mogućnosti svojih: majka ne smije da trpi štetu zbog djeteta svoga, a ni otac zbog svoga djeteta. I nasljednik je dužan sve to. Ako njih dvoje na lijep način i sporazumno odluče da dijete odbiju, to nije grijeh. A ako zaželite da djeci svojoj dojilje nađete – pa, nije grijeh kad od srca ono što ste naumili dadete. Allaha se bojte i znajte da Allah dobro vidi ono što radite.» (Kur'an, 2:233.)

Muhammed a.s. je naučavao: «Naređujem vam da budete dobri prema ženama…[13]» «Najbolji među vama je onaj ko je najbolji prema svojoj porodici (ženi)…[14]»

Kur'an podstiče muževe da postupaju lijepo sa svojim ženama i da budu uviđavni čak i ako ih prestanu voljeti ili počnu osjećati odbojnost prema njima. Van zakona je takođe stavljena predislamska praksa po kojoj je pastorak koji naslijedi svoga oca mogao u posjed uzeti i naslijediti i njegove udovice kao da su dio ostavina umrlog:

«O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove, i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im darovali prisvojite, osim ako budu očito zgriješile. S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.» (Kur'an, 4:19)

Bračne razmirice se trebaju rješavati privatno između samih supružnika kada god je to moguće, i to korektno i pošteno. KUR'AN NI POD KOJIM UVJETIMA NE PODSTIČE, NE DOZVOLJAVA NITI OPRAVDAVA NASILJE U PORODICI ILI FIZIČKO ZLOSTAVLJANJE I OKRUTNOST. U ekstremnim slučajevima, u kojima bi bez toga nastupila veća šteta (npr. razvod), mužu je dozvoljenoje blago puckanje koje čak ne uzrokuje fizičke štete niti ostavlja traga na tijelu. To u nekim slučajevima može kod žene probuditi svijest o ozbiljnosti posljedica u slučaju nastavljanja nerazumnog ponašanja, ali mu se treba pribjeći samo nakon iscrpljivanja svih predviđenih mjera. Ako se uvidi da ni ta blaga mjera kao krajnje sredstvo ne može sačuvati brak od propasti ne treba je ni primijenjivati. Kur'an zacrtava razborit i mudar pristup mužu i ženi da riješe sukob u bračnom životu: u slučaju da se sukob ne može riješiti između njih dvoje, Kur'an propisuje posredovanje porodice sa obiju strana[15].

  1. Na razvod se gleda kao na krajnju mjeru, koja je dozvoljena, ali na koju se ne podstiče, jer Kur'an cijeni očuvanje vjere i individualnih prava – i muškarca i žene podjednako. Oblici prestanka braka uključuju onaj zasnovan na uzajamnom sporazumu, muževu inicijativu, ženinu inicijativu (ako je predviđena bračnim ugovorom), sudsku odluku na ženinu inicijativu (iz opravdanih razloga) i ženinu inicijativu bez «razloga», pod uvjetom da ona vrati vjenčani dar mužu (ovakav način prekida braka naziva se hul’)[16].
  2. Prioritet u pogledu starateljstva nad malom djecom (do otprilike sedam godina) daje se majci. Dijete kasnije može izabrati majku ili oca kao staratelja. Pitanje starateljstva treba riješiti tako da se izbalansiraju interesi oba roditelja i dobrobit djeteta[17].

POLIGINIJA

1. Povezivanje polginije sa islamom, kao da ju je on uveo ili da je ona norma u njegovom učenju, jedan je od upornijih mitova koji se ponavljaju u zapadnoj literaturi i medijima. Ne postoji tekst u Kur'anu niti u Sunnetu koji izričito određuje monogamiju ili poliginiju kao normu, mada demografski podaci izrazito pokazuju da je monogamija norma a poliginija izuzetak.

U skoro svim zemljama i na svjetskom nivou, broj muškaraca i žena je skoro podjednak, sa nešto većim brojem žena nego muškaraca. U takvim okolnostima, praktično je nemoguće smatrati poliginiju normom, jer bi to podrazumijevalo demografsku strukturu sa najmanje dvije trećine žena a jednom trećinom muškaraca (ili sa 80% žena a 20% muškaraca, ako bi četiri žene bile norma!). Nijedna kur'anska «norma» nije zasnovana na nemogućim pretpostavkama[18]. Allah dž.š., koji je stvorio i muškarce i žene, objavio je i Kur'an. Allah je stvorio i približan broj muškaraca i žena. To je Njegova zakonitost u fizičkom svijetu. Iz toga slijedi da Njegove «norme» u društvu moraju biti konzistentne sa onima u fizičkom svijetu. Samo monogamija se uklapa kao univerzalna norma, sa poligamijom kao izuzetkom.

2. Islam nije poliginiju stavio van zakona, kao što su to učinili mnogi narodi i vjerske skupine; umjesto toga, on ju je regulirao i ograničio. Ona nije nešto što se traži li podstiče; jednostavno je dozvoljena a nije stavljena van zakona. Edward Westermarck daje mnoge primjere ozakonjenja poliginije među Jevrejima, kršćanima i drugima.[19]

3. Jedini odlomak u Kur'anu (4:3) koji eksplicite govori o poliginiji i ograničava njeno praktikovanje glede broja žena koje se mogu oženiti i pravednosti među njima, objavljen je poslije bitke na Uhudu, u kojoj su desetine muslimana pale kao šehidi, ostavljajući iza sebe udovice i siročad. Čini se da ovo ukazuje da je intencija produžavanja dozvoljenosti, barem djelomice, da se riješe individualni i kolektivni problemi koji se mogu s vremena na vrijeme pojaviti (npr. nesrazmjer broja muškaraca i žena, do kojeg dovodi rat). Time se postiže moralno, praktično i humano rješenje problema udovica i siročadi, koji bi bili još ranjiviji u odsustvu ličnosti muža i oca u zadovoljenju ekonomskih, intimnih, odgojnih i drugih potreba.

«Ako se bojite da prema siročadima nećete biti pravedni, onda se ženite ženama po svome izboru, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo sa jednom.» (Kur'an, 4:3)

Krajnje je važno ukazati u vezi sa poliginijom da sve zainteresovane strane imaju više opcija. Muškarci mogu ostati monogamni. Pretpostavljena druga žena može odbiti bračnu ponudu ako ne želi da bude u poliginom braku. Buduća prva žena može u svoj bračni ugovor uključiti uvjet da će njen budući muž ostati monogaman. Ako ovaj uvjet oboje prihvate, prva žena će imati pravo tražiti razvod uz sva finansijska prava koja s time idu. Ako takva mogućnost nije bila uključena u bračni ugovor, a muž oženi drugu ženu, prva može tražiti hul’, o kojem je bilo riječi ranije.

Dok Kur'an dopušta poliginiju, ne dopušta i poliandriju (udaju žene za više muževa istovremeno). Antropološki uzevši, poliandrija je rijedak izuzetak. Njeno praktikovanje uzrokuje goleme probleme vezane za identifikaciju porijekla djece i probleme u nasljeđivanju, a oba pitanja su važna u islamskom ptavu.

U slučaju poliginije, ne dolazi do nedoumica u vezi sa porijeklom djece. Sva imaju istoga oca, a svako zna svoju majku. U slučaju poliandrije, međutim, samo se majka zasigurno zna. Otac može biti bilo ko od «muževa» jedne te iste žene. Pored toga, poliandrija dovodi i do problema sa nasljeđivanjem. Naprimjer, koje će od djece naslijediti dio imetka umrlog «mogućeg» oca?

KAO MAJKA

Kur'an lijepo ophođenje sa roditeljima (posebno majkom) stabvlja odmah iza pokornosti Allahu dž. š.

«Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: «Uh!» – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.» (Kur'an, 17:23)

«Mi smo naredili čovjeku da bude polsušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.» (Kur'an, 31:14)

Naravno, i Poslanik je svojim sljedbenicima odredio da se ovako ponašaju, dajući majci položaj bez premca u međuljudskim odnosima.

Neki čovjek je došao Poslaniku pitajući: «Allahov poslaniče, ko od ljudi najviše zaslužuje da se prema njemu lijepo ponašam?» Poslanik mu reče: «Tvoja majka,» na što on reče: «Ko onda?» Polsanik reče: «Tvoja majka?» Čovjek upita: «Ko onda?» Polsanik reče: «Tvoja majka.» Čovjek ponovo upita: «Ko onda?» Tek tada mu Poslanik reče: «Tvoj otac.» (Buharija)

KAO SESTRA PO VJERI

Po hadisu Muhammeda a.s., «Žene su samo sestre (šeqaiq, množina od šeqiqa, rođena sestra, od korijena koji označava dio, odnosno polovinu – op. prev.) muškaraca.»[20] Ovaj hadis je temeljna izjava koja je u direktnoj vezi sa pitanjem jednakosti spolova. Za žene se, dakle, kaže da su sestre, a taj termin je različit od termina «rob» ili «gospodar.»

Muhammed a.s. je naučavao pažnju i poštovanje prema ženama općenito. Već smo navodili hadis: «Preporučujem vam da prema ženama lijepo postupate.» Značajno je da je takva Poslanikova instrukcija bila među zadnjima koje je dao na Oproštajnom hadžu kratko prije preseljenja na Ahiret.

ČEDNOST I SOCIJALNA INTERAKCIJA

Postoji jaz između normativnog ponašanja prema ženi koje zacrtava Kur'an i prevladavajuće stvarnosti među muslimanima, i onima u muslimanskom svijetu i njihovim zajednicama na Zapadu. Različite kulturne prakse odražavaju dva kraja kontinuuma – liberalni Zapad i ultrarestriktivne regione muslimanskog svijeta. Neki muslimani slijede ne-islamske kulture i prihvataju njihov način odijevanja, neograničenog miješanja i druge oblike ponašanja koji ugrožavaju islamski integritet i snagu njihovih porodica. Na drugoj strani, u nekim muslimanskim kulturama, za pretjerane i nepotrebne restrikcije u vezi sa ženama, skoro i njihovo potpuno izoliranje, smatra se da su ideal. Oba ekstrema proturiječe normativnim učenjima islama i nisu konzistentna sa prirodom muškarca i žene koji su bili čedni a učestvovali u društvenom životu u vrijeme Muhammeda a.s.

  1. Parametri istinske čednosti i za muškarce i za žene (u odijevanju i ponašanju) su zasnovani na objavljenim tekstovima (Kur'anu i autentičnom Sunnetu) i vjernici i vjernice ih smatraju božanskim uputama sa legitimnim ciljevima iza kojih počiva božanska mudrost. Nisu u pitanju restrikcije koje nameću muškarci ili društvo.
  2. Skoro potpuno isključenje žene iz javnosti je strano Poslanikovom periodu. Interpretativni problemi u opravdavanju isključivanja odražavaju, djelomice, kulturne uticaje i okolnosti u različitim muslimanskim zemljama. Postoje očiti dokazi  u autentičnim hadisima koji podupiru ovu tezu. Žene su u Poslanikovo vrijeme i nakon njega učestvovale zajedno sa muškarcima u ibadetima, poput namaza i hadža, u učenju i podučavanju, na tržnici, u razmatranju javnih pitanja (političkom životu) a kada je bilo potrebno i na bojnom polju[21].

ZAKONSKI I POLITIČKI ASPEKT

JEDNAKOST PRED ZAKONOM

Oba spola uživaju jednakost pred zakonom i sudom. Pravda je bespolna. Po Kur'anu, i muškarci i žene bivaju jednako kažnjeni za neke zločine poput krađe (5:38), bluda (24:2)[22], ubistva i ozljede (5:45).Žena posjeduje nezavisan pravni entitet u finansijskim i drugim stvarima. Jedno pitanje se uvelike krivo razumijeva: to je svjedočenje. Rašireno i pogrešno vjerovanje je da je to «pravilo,» po kojem je vrijednost ženinog svjedočenja kao pola muškarčevog. Pregled svih odlomaka u Kur'anu koji se odnose na svjedočenje ne podupire ovo «pravilo.»

SVJEDOČENJE

Većina kur'anskih referenci koje se odnose na svjedočenje ne navodi bilo šta što ukazuje na spol. Neke od njih u potpunosti izjednačavaju svjedočenje muškaraca i žena.

«A oni koji okrive žene svoje, a ne budu imali drugih svjedoka, nego su samo oni svjedoci, potvrdiće svjedočenje svoje zakletvom Allahovom, i to četiri puta da, zaista govore istinu, a peti put da ga pogodi Allahovo prokletstvo, ako laže! A ona će kazne pošteđena biti, ako se četiri puta Allahom zakune da on, zaista, laže, a peti put da je stigne Allahova srdžba, ako on govori istinu!» (Kur'an, 24:6-9)

Jedan slučaj u Kur'anu razlikuje svjedočenje muškarca i žene. Biće korisno da ga navedemo i objasnimo u njegovom kontekstu i u kontekstu drugih kur'anskih referenci o svjedočenju:

«O vjernici, zapišite kada jedan od drugoga pozajmljujete do određenog roka. I neka se jedan pisar između vas to vjerno napiše i neka se pisar ne uzdržava da napiše, ta Allah ga je poučio; neka on piše, a dužnik neka mu u pero kazuje i neka se boji Allaha, Gospodara svoga, i neka ne umanji ništa od toga. A ako je dužnik rasipnik ili slab, ili ako nije u stanju da u pero kazuje, onda neka kazuje njegov staratelj, i to vjerno. I navedite dva svjedoka, dva muškarca vaša, a ako nema dvojice muškaraca, onda jednog muškarca i dvije žene, koje prihvatate kao svjedoke; ako jedna od njih dvije zaboravi, neka je druga podsjeti. Svjedoci treba na svaki poziv da se odazovu. I neka vam ne bude mrsko da ga utanačite pismeno, bio mali ili veliki, s naznakom roka vraćanja. To vam je kod Allaha ispravnije i prilikom svjedočenja jače, i da ne sumnjate – bolje; ali ako je riječ o robi koju iz ruke u ruku obrćete, onda nećete zgriješiti ako to ne zapišete. Navedite svjedoke i kada kupoprodajne ugovore zaključujete i neka ne bude oštećen ni pisar ni svjedok. A ako to učinite, onda ste zgriješili. I bojte se Allaha, – Allah vas uči, i Allah sve zna.» (Kur'an, 2:282)

Nekoliko primjedbi o ovom tekstu su od suštinske važnosti kako bi se izbjegla uobičajena kriva tumačenja:

  1. Ovaj tekst ne može biti upotrijebljen kao argument da je opšte pravilo u Kur'anu da svjedočenje ženskog svjedoka vrijedi koliko pola muškarčevog svjedočenja. Takvo «pravilo» isključuje gornja referenca (24:6-9), koja eksplicitno izjednačava svjedočenje obaju spolova u određenom pitanju.
  2. Ovaj odlomak se odnosi na svjedočenje u vezi finansijske transakcije, koja je obično kompleksna i opterećena poslovnim žargonom. Odlomak ne generalizira slučaj, jer bi to proturiječilo gore navedenom tekstu (24:6-9).
  3. Uzrok za različit broj muških i ženskih svjedoka  koji se traže dat je u samom odlomku. Nema spomena inferiornosti ili superiornosti svjedoka jednog ili drugog spola. Jedini uzrok jeste da se ojača ženski svjedok i spriječe nenamjerne greške u shvatanju posla o kojem je riječ. Arapski izraz koji je upotrijebljen, «tedille,» doslovno znači «da ne zaluta, to jest da se ne zbuni i pogriješi.» Da li su žene jedini spol koji može pogriješiti i treba pojačati njihovo svjedočenje? Izvjesno je da nisu, stoga je opšte pravilo za svjedočenje u islamskom pravu postojanje dva svjedoka, čak i kada je riječ o muškarcima.

Jedno moguće tumačenje u vezi sa ovom vrstom svjedočenja jeste da u mnogim društvima, nekada i sada, žene uglavnom nisu šire uključene i nemaju iskustva u poslovnim transakcijama. Kao takve, moguće je da u potpunosti ne shvataju ono u što su uključene. Stoga pojačavanje ženinog svjedočenja svjedočenjem druge žene koja je prisutna povećava vjerodostojnost pa, shodno tome, i pravednost. Nerazumno bi bilo ovaj zahtjev tumačiti manjom vrijednošću ženinog svjedočenja, jer je to JEDINI izuzetak koji se može pronaći u tekstu Kur'ana. Ovo je možda jedan od razloga zbog kojih jedan veliki učenjak poput Et-Taberija nije mogao pronaći nijedan dokaz u primarnim tekstovima (Kur'anu ili Hadisu) koji bi isključio ženu iz nečega što je važnije od samog svjedočenja: imenovanja za sudiju koji saslušava i vrednuje tuđa svjedočenja.

Moramo dodati da je, za razliku od čistih ibadeta, koji moraju biti vršeni tačno onako kako nas je podučio Poslanik, svjedočenje sredstvo za postizanje cilja, zadovoljenja pravde kao jednog od glavnih ciljeva islamskog prava. Stoga, dužnost je objektivnog suca da se rukovodi ovim ciljem kada cijeni vrijednost i vjerodostojnost nekog svjedočenja, bez obzira na spol svjedoka. Svjedočenje žene koja je diplomirala na ekonomskom fakultetu je zasigurno mnogo vrijednije nego svjedočenje nepismene osobe koja nema ekonomsku naobrazbu ili iskustvo.

UČEŠĆE U DRUŠTVENOM I POLITIČKOM ŽIVOTU

 Opšte pravilo u društvenom i političkom životu je učešće i saradnja muškaraca i žena u javnim poslovima.

«A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Polsaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. – Allah je doista silan i mudar.» (Kur'an, 9:71).

Postoje dostatni historijski dokazi o učestvovanju muslimanki u izboru vladara, u javnim pitanjima, oblikovanju zakona, na administrativnim položajima, u bavljenju naukom i podučavanju, čak i na bojnom polju. Takvo učešće u društvenim i političkim pitanjima je provođeno bez gubitka iz vida komplementarnih prioriteta obaju spolova i bez kršenja islamskih uputa o čednosti i vrlini.

ŽENE NA RUKOVODEĆIM POLOŽAJIMA

Ne postoji tekst u Kur'anu ili Sunnetu koji ženi onemogućava zauzimanje nekog rukovodećeg položaja, izuzev u predvođenju namaza (mada može predvoditi druge žene u namazu), zbog samog načina obavljanja, o čemu je ranije bilo riječi. Još jedno često pitanje tiče se mogućnosti da žena bude poglavar države.

U Kur'anu ne postoji dokaz koji bi ženi onemogućio da bude poglavar države. Neki kao dokaz mogu navesti da su po Kur'anu (4:34) muškarci zaštitnici i uzdržavatelji žena. Po tome bi vodeća uloga muškarca u porodici implicirala i njihovo ekskluzivno pravo na vodstvo u političkom životu. Ova analogija je, međutim, neodrživa. Qiwamah se odnosi posebice na porodični život i potrebu za finansijskim aranžmanima, diferenciranim ulogama i komplementarnošću uloga muža i žene. Ove partikularije nisu nužno podudarne sa vođenjem države, iako neki elementi mogu biti isti. Stoga kur'anski argument za isključivanje žene iz vođenja države nije ni održiv ni ubjedljiv. Većina argumenata je, međutim, zasnovana na sljedećem hadisu, koji prenosi Ebu Bekre:

Za vrijeme Bitke kod deve (u kojoj je hazreti Aiša, udovica Muhammeda a.s. vodila vojsku protiv četvrtog halife hazreti Alije), Allah dž.š. mi je dao da kažem riječ: Kada je Poslanik čuo vijest da su Perzijanci Kisraovu kćerku proglasili kraljicom (svojim vladarem), rekao je: «Nikada neće uspjeti narod koji za vladara postavi ženu.»[23]

Dok je ovaj hadis najčešće tumačen kao isključivanje žene iz vođenja države, drugi učenjaci se ne slažu sa takvim tumačenjem. Perzijski vladari su u vrijeme Božijeg poslanika pokazali neprijateljstvo prema Poslaniku i njegovom izaslaniku. Poslanikov odgovor na vijest koju je čuo mogla je biti izjava o skoroj propasti te nepravedne imperije, a ne o povezanosti sa spolom vladara.

Neki tvrde da žena, pošto je isključena iz vođenja namaza u miješanom džematu, treba biti isključena i iz predvođenja države. Ovaj argument previđa da je predvođenje namaza čisto vjerski čin i zbog njegove prirode nije pogodno da ga žena predvodi. O tome je riječi bilo ranije. Vođenje države, međutim, nije «čisto» vjerski čin, već vjerski utemeljen politički čin. Isključivanje žene iz jednoga ne mora nužno implicirati isključenje i iz drugoga.

Treba, međutim, naglasiti da poglavar države u islamu nije ceremonijalna funkcija. On predvodi zajedničke namaze u određenim situacijama i stalno putuje i pregovara sa odgovornim osobama drugih država (koje su mahom muškarci). Ponekad je potrebno prisustvovati povjerljivim sastancima nasamo. Takvo intenzivno uključivanje žene sa muškarcima može ne biti konzistentno sa islamskim uputama o pravilnoj interakciji među spolovima.

IDEAL I STVARNOST

ISLAMSKA REFORMACIJA I OBNOVA

Ovaj rad se fokusira na normativ, ili ideal, u vezi sa jednakopravnošću spolova u islamu. Ovaj ideal može poslužiti kao referentna tačka na osnovu koje se može vrednovati stvarnost današnjih muslimana. Može poslužiti takođe i kao cilj prema kome treba usmjeriti bilo kakvu islamsku reformaciju i obnovu, reformisanje pogrešnih praksi i obnovu u prihvatanju islamskog ideala.

Razmatrajući stvarnost muslimana, treba izbjegavati dvije krajnosti:

  1. Opravdavanje nepravdi učinjenih muslimanki putem vjerski začinjenih kulturnih argumenata. Najproblematičnije u ovoj krajnosti je suptilno podrazumijevanje «ispravnosti» tradicionalnih kulturnih praksi i stavova, nakon kojeg slijedi selektivno traganje za potvrdom u primarnim izvorima islama.
  2. Nesposobnost da se uvide mnogobrojni pozitivni aspekti u muslimanskim društvima, poput stabilnosti porodice, uvažavanja majke, osjećaj ispunjenosti žena koje se često ne pojavljuju u javnosti, dok se u isto vrijeme slika stereotip muslimanke kao neprosvijećene, potčinjene i potlačene, skoro porobljene žene od strane muških šovinista i ženomrzaca.  Ponekad je to fokusiranje na nepravde i njihovo uvećavanje zasnovano na upitnim interpretacijama posmatrača izvana. Naprimjer, mali procenat žena od karijere u većini muslimanskih društava tumači se u zapadnim okvirima i sagledava kao dokaz da muslimani zlostavljaju žene i oduzimaju im pravo na rad. Malo ili nimalo pažnje se ne posvećuje ličnom izboru muslimanki i njihovom konceptu porodične sreće, koji može a i ne mora biti isti izbor ili koncept kao kod njihovih nemuslimanskih sestara.

U VEZI SA MEĐUNARODNIM TIJELIMA I POKRETIMA

Kada se jednom sačini objektivan i korektan pregled muslimanske prakse, treba ga uporediti sa normativnim učenjima islama. Postoji dovoljno indikatora koji pokazuju da postoji jaz između ideala i stvarnosti. Ako takav jaz postoji, ponekad i jako širok, proizlazi da muslimanski reformatori i druga međunarodna tijela i pokreti dijele barem jednu zajedničku stvar: svijest o potrebi da se taj jaz premosti ili barem smanji. Problem je, međutim, u tome koji je najefikasniji okvir i način njegove implementacije.

Međunarodna tijela i organizacije za prava žena nastoje da dokumente i rezolucije usvojene na konferencijama smatraju kao jedinu osnovu i standard za sve različite narode, kulture i religije. Posvećeni muslimani, i muškarci i žene, vjeruju u supremaciju onoga što prihvataju kao Božiju objavu (Kur'ana i autentičnog hadisa). Reći muslimanu da nečija vjerska ubjeđenja trebaju biti podložna «superiornim» ljudskom (muškom ili ženskom) rukom sačinjenim standardima ili sekularnom humanizmu niti je prihvatljivo niti praktično. Čak ako se upotrijebe i pritisci, ekonomski ili drugi, kako bi se stanje uskladilo sa takvim rezolucijama ili dokumentima, promjene koje se postignu neće biti niti duboke niti trajne.Za muslimane, božanske odredbe i uputa nisu poidložni proceduri «glasanja» ili ljudskom izboru, uređivanju ili prepravljanju, već sačinjavaju potpun način života u skaldu sa islamskim duhovnim, moralnim, društvenim, političkim i zakonskim parametrima. Nametanje kulturnog imperijalizma nije rješenje.

NAMETANJE ILI REFORMA IZNUTRA

Sa druge strane, reforma iznutra iziskuje sljedeće:

  1. Sociolozi, zakonodavci i vladajuće strukture trebaju izbjegavati argument kulturne partikularnosti kako bi opravdali antiislamske i neislamske prakse i nastavili da ugnjetavaju i muškarce i žene podjednako.
  2.  Učenjaci trebaju prestati navoditi i ponavljati neka davna pravnička tumačenja kao da su po autoritetu i konačnosti ravna dvama primarnim izvorima islama. Takođe se ne trebaju angažovati u fragmentarnom i selektivnom pristupu u traganju za opravdanjima pogrešnog stausa quo. Trebaju shvatiti da su čak i najveći pravnici ljudska stvorenja podložna pogrešci i da su njihova tumačenja podložna kulturi i okolnostima u kojima su živjeli. Neophodan je svježi idžtihad (interpretacija) zbog pritiska i značaja savremenih pitanja.

Jedna od glavnih prepreka na putu takvoga preispitivanja nekih tradicionalnih gledanja je strah nekih učenjaka od reakcije drugih učenjaka ili javnosti na njihove zaključke. Ipak, dužnost učenjaka nije da govori ono što drugi žele da on govori. Kvalifikovan učenjak je obavezan da da praktične odgovore na savremena pitanja i probleme ne gubeći iz vida obavezu pravilnog tumačenja. Konačno, muslimanske prakse i razumijevanje su ti kojima je potrebna revizija, a ne objavljeni izvori, ukoliko se pravilno razumiju i, što je još važnije, primijene.

S engleskog,

Fikret Pašanović

Objavljeno u nastavcima u Preporodu


BILJEŠKE

[1] Dr Jamal Badawi je direktor The Islamic Information Foundation, neprofitne obrazovne fondacije registrovane u Kanadi i SAD. Autor je niza knjiga i članaka o islamu, a učestvovao je u pripremi i realizaciji skoro 350 polusatnih nastavaka TV serija o islamu. Predavao u Sjevernoj Americi i šire. Izuzetan je predavač na različite teme, a ekspert je za kršćansko-muslimanski dijalog.

Dr Badawi je rođen u Egiptu. U Kanadu je došao 1963. godine. Doktorat iz oblasti menadžmenta stekao na Indiana University. Trenutno je profesor menadžmenta na Saint Mary University u Halifaxu, Kanada, gdje uporedo predaje i islamsku religijsku tradiciju. Predavanja o islamu držao i na Stanfordu i Oxfordu. Član i predsjednik ili član upravnih tijela brojnih islamskih organizacija. – bilješka prevodioca (gdje nije naglašeno drugačije, bilješke su autorove)

[2] Umjesto uobičajenog izraza «equality» (jednakost), koji se ponekad pogrešno razumijeva kao apsolutna jednakost u svemu, upotrijebljen je izraz «equity». Izraz «equity» (prevedeno kao jednakopravnost) ovdje je upotrijebljen u značenju pravičnosti i jednakosti u ukupnosti prava i dužnosti obaju spolova, uz dopuštanje varijacija u određenim stvarima unutar opće uravnoteženosti i jednakopravnosti. Ovo je analogno slučaju dviju osoba koje obje posjeduju određeni iznos u različitim valutama ekvivalentan iznosu od 1.000.- $. Mada jedna od njih može imati veći svotu u valuti koju posjeduje, ukupna vrijednost je u oba slučaja hiljadu dolara. Potrebno je dodati da su uloge muškarca i žene po islamu komplementarne i koperativne, a nisu stvar nadmetanja.

[3] Ovaj rad se može naći u različitim verzijama, jer ga je autor više puta dograđivao, a neki dijelovi koji postoje u ranijim verzijama ne postoje u novijim. Rad postoji i u obliku audio kasete. Jedna starija verzija koja sadrži i komparaciju sa drugim vjerama (koja je u ovdje korištenoj verziji izostavljena), ali joj nedostaju mnogi kasnije dodati dijelovi objavljena je u Takvimu za 1400. hidžretsku godinu (sa pogrešno navedenim autorovim imenom, Badari umjesto Badawi). Ovdje je korišteno elektronsko izdanje preuzeto sa http://www.jannah.org/genderequity, uz određena skraćivanja – bilješka prevodioca

[4] Kur'an muslimani prihvataju kao Allahovu riječ, objavljenu Poslaniku Muhammedu (a.s.) posredstvom meleka Džebraila. Podijeljen je u 114 poglavlja (sura). Kur'an je vrhovni autoritet svakog znanja o islamu. Sunnet su riječi i djela Muhammeda a.s. i njegove potvrde tuđih postupaka koji se tiču islamske prakse. Drugi izraz koji se koristi kao ekvivalentan ovome je Hadis, koji doslovno označava «govor».

[5] Korišten Korkutov prijevod, sa izmjenama na mjestima gdje je prijevod odstupao od onoga što autor želi naglasiti.

[6] Kur'anski izrazi bešer i insan znače čovjeka ne kao muškarca već kao ljudsko biće ili osobu, što se u prijevodima često izgubi. Izraz «benu Adem», koji se prevodi kao «sinovi Ademovi» ili «ljudi» također bi bilo umjesnije prevoditi «djeca Ademova.»

[7] Trudnoća i rađanje nisu jedine ženske funkcije koje se tretiraju sa poštovanjem i pažnjom. Isti je slučaj i sa menstruacijom. Iz brige za zdravlje muža i žene i kako se ženi ne bi nanijela neprijatnost, zabranjen je seksualni odnos za vrijeme menstruacije:

«I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: «To je bolno i nečisto.» Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju…» (Kur'an, 2:222)

Potrebno je objasniti dva pogrešna shvatanja ovog ajeta:

Riječ «nečisto» ne odnosi se na ženu već na menstrualnu krv.

Ograničenje važi samo za snošaj, a ne i za druge oblike dozvoljene seksualne intimnosti, kako je to jasno rastumačeno u hadisu. Poslanik je običavao držati glavu u krilu hazreti Aiše dok je imala menzes i učiti Kur'an, klanjati vrlo blizu nje, puštati joj da mu češlja kosu, piti iz iste posude iz koje i ona. Mnogobrojne hadise o tome prenose Buharija i Muslim.

[8]Često pitanje na Zapadu je da li muslimanka može biti zaređena za svećenika, kako to liberalnije crkve dopuštaju. Treba napomenuti da u islamu nema «crkve» niti «svećenstva». Stoga se i ne poteže pitanje o «zaređivanju». Međutim, većina uobičajenih «svećenićkih» funkcija, poput vjerskog podučavanja i duhovnog ili društvenog savjetovanja nisu zabranjene muslimanki u odgovarajućem islamskom kontekstu. Žena, međutim, ne može predvoditi u namazu (osim isključivo žene), jer se u namazu obavljaju tjelesni pokreti, poput spuštanja ničice i sl. Predvodnik u namazu (imam) mora stajati ispred džemata i mora se kretati kroz masu, pregibati i spuštati na tle, što je islamski nedopustivo i neugodno za ženu sa redovima muškaraca iza nje. Muslimanka može biti islamski učenjak. U historiji islama brojni su primjeri žena-učenjaka koje su podučavale oba spola.

[9] Ovo je u suprotnosti sa zakonskim rješenjima u Evropi, koja joj nisu priznavala to pravo  skoro trinaest vijekova nakon islama. U Britaniji su, «serijom akata koja otpočinje Zakonom o vlasništvu udatih žena iz 1870. godine, sa amandmanima 1882. i 1887. godine, udate žene postigle pravo na vlastitu imovinu i na sklapanje ugovora zajedno sa usidjelicama, udovicama i razvedenima.» Vidjeti Encyclopedia Britannica, 1968, vol. 23, str. 624.

[10] Taj period obično traje tri mjeseca. Ako je riječ o trudnoj ženi, on traje do poroda, a za udovicu četiri mjeseca i 10 dana. Ako do razvoda dođe prije konzumiranja braka, iddet ne postoji i žena se može odmah udati. (Kur'an, 33:49)

[11] Oba hadisa prenosi Ahmed ibn Hanbel u Musnedu, pod brojem 1957 i 2104.

[12] Prenose ga Bejheki i Ibn Madže.

[13] Buharija

[14] Rijadussalihin.

[15] U slučaju porodičnih razmirica, Kur'an podstiče muža da sa ženom postupa blago i da ne gubi iz vida njene pozitivne aspekte (vidjeti 4:19). Ako je problem vezan za ženino ponašanje, njen muž je treba savjetovati i apelovati na njen razum. U većini slučajeva, ova mjera je dostatna. U slučajevima gdje se problemi nastave, muž može izraziti nezadovoljstvo na drugi miroljubiv način, spavajući u odvojenoj postelji. Ovo su slučajevi u kojima žena ustrajava u lošem ophođenju i zanemaruje bračne obaveze. Umjesto razvoda, muž može pribjeći još jednoj mjeri koja može spasiti brak, barem u nekim slučajevima. Tu mjeru je najvjernije opisati kao blago puckanje po tijelu, nikada po licu, koje je više simbolična nego kaznena mjera. Kur'anski tekst koji o tome govori glasi:

«Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu treba da brigu vode, jer i Allah njih štiti. A one čije se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! – Allah je, zaista, uzvišen i velik!» (4:34)

Čak i tada, maksimum je ograničen sljedećim:

To se mora smatrati rijetkim izuzetkom od stalnog savjetovanja i uzajamnog poštovanja, blagosti i lijepog ophođena, o kojima je ranije bilo riječi. Po Kur'anu i Hadisu, ova mjera može biti upotrijebljena u slučajevima bestidnog ponašanja žene ili krajnje neposlušnosti i odbijanja muževih razumnih zahtjeva (nušuz). Čak i tada, druge mjere poput savjetovanja trebaju biti prvo primijenjene.

Po hadisu, nije dozvoljeno nikoga udarati policu, niti uzrokovati tjelesne ozljede. Ono što hadis kvalifikuje kao darb gajr mubarrih ili lagahno udaranje, rani pravnici su interpretirali kao (simboličnu) upotrebu misvaka! Nadalje, dozvoljeno «udaranje» su kvalifikovali kao ono koje ne ostavlja traga na tijelu. Interesantno je da je ova 14 stoljeća stara kvalifikacija kriterij koji se koristi u savremenom američkom pravu koji razlikuje lagahno udaranje od «zlostavljanja» u zakonskom smislu. Ovim postaje jasno da čak i ova ekstremna i krajnja mjera ili «manje od dvaju zala» kojem se pribjegava da bi se spasio brak ne spada pod definiciju «fizičkog zlostavljanja,» «porodičnog nasilja» ili «premlaćivanja žena» iz zakona 20. stoljeća koji su na snazi u liberalnim demokratijama, gdje su takvi ekstremni slučajevi tako česti da se smatraju nacionalnom brigom.

Dozvoljenost takvog simboličnog izražavanja ozbiljnosti kontinuirane odbojnosti ne implicira njegovu poželjnost. U nekoliko hadisa, Muhammed a.s. osuđuje takvu mjeru. Među njima su i sljedeći: «Nemojte tući Allahove robinje!» «Neke žene su posjetile moju porodicu tužeći se na svoje muževe (koji ih tuku). Oni (ti muževi) nisu najbolji među vama!» «(Nije li sramota da) neko od vas tuče svoju ženu kao što neko tuče roba, a onda na kraju dana spava sa njom.» (Rijadussalihin). U drugom hadisu, Poslanik vekli:

«Kako neko od vas može istući svoju ženu kao što istuče dromedara a onda je zagrliti (spavati sa njom)?» (Buharija)

Istinsko slijeđenje Sunneta je slijediti Muhammeda a.s., koji nikada nije pribjegao takvoj mjeri, bez obzira na okolnosti.

Islamska učenja su univerzalna po svojoj prirodi. Ona uvažavaju potrebe i okolnosti različitih vremena, kultura i okolnosti. Neke mjere mogu djelovati u nekim slučajevima i kulturama ili kod određene osobe, ali mogu biti neefikasne u drugim slučajevima. Po definiciji, ono što je «dopušteno» nije nešto što se traži, na što se podstiče ili što je zabranjeno. Ustvari, možda je bolje izraziti domet dozvoljenosti, kao u ovom slučaju, nego ga ostaviti bez ograničenja ili ga ignorisati. U odsustvu strogih ograda, pojedinci ga mogu tumačiti na svoj način, što može dovesti do pretjerivanja i stvarnog zlostavljanja.

Bilo kakvo pretjerivanje, okrutnost, porodično nasilje ili zlostavljanje koje počini bilo koji «musliman» nikada, pošteno uzevši, ne može biti dovedeno u vezu sa bilo kojim objavljenim tekstom (Kur'anom ili hadisom). Za takve ekscese i prekršaje treba kriviti samu osobu, jer je očito da se ona samo formalno pridržava islamskih učenja a ne uspijeva slijediti istinski Poslanikov Sunnet.

[16] Hul’ je sporazum po kojem žena može ponuditi mužu neku finansijsku nadoknadu (obično vraćajući mu vjenčani dar) dobijajući zauzvrat okončanje bračne zajednice. Odnosi se na slučajeve kada nema «krivice» od strane muža (kao na primjer nemogućnosti izdržavanja, impotencije ili zlostavljanja), već je žena ta koja pokreće raskidanje braka. U takvim slučajevima, ispravno je da bi trebala mužu vratiti sve što joj je dao ili platio imajući u vidu trajan bračni život. U slučaju spora o iznosu naknade, sudija mora ispitati slučaj i odrediti pravedan iznos, što bi obično bio vjenčani dar (mehr) koji je ranije platio muž. Vidjeti detaljnije u Sejjid Sabik, Fikhussunne, Darul-kitabil-arabijj, Bejrut, 1969, II, str. 294-308.

[17] Za više detalja o razvodu i starateljstvu nad djecom vidjeti H. Abdul-‘Ati, Family structure in Islam, American Trust Publications, Indianapolis, In, 1977., str. 217-249; S. Sabik, nav. djelo, II, str. 349

[18] Za više detalja o poliginiji, vidjeti Badawi, Jamal. A., Poliginy in Islamic Law, American Trust Publications, Indianapolis, In., takođe audio seriju Islamic Teachings, Islamic Information Foundation, Halifax, Canada, 1982, album 4. Ovdje je umjeto termina poligamija upotrijebljen termin poliginija, jer poligamija označava i poliginiju (višeženstvo) i poliandriju (višemuštvo). Po islamu je dozvoljena samo poliginija.

[19] Vidjeti, naprimjer, Westermarck, Edward A., The History of Human Marriage, (5th Edition Rewritten), Macmillan and Co., London, 1925., vol. 3, str. 42-43; takođe Encyclopedia Biblica (Rev. T. K: Chenney and S. Black, editors), Macmillan, London, 1925., vol. 3, str. 2946.

[20] Prenosi h. Aiša, zabilježio Ibn Asakir u Silsiletu kunuzissunne I, El-Džami'ussagir.

[21] Za obuhvatne i detaljne dokaze o tome Abdul-Halim Ebu Šuqqah, Tahrirul-Mer'e.

[22] Jedan raniji odlomak iz Kur'ana (4:15-16) čini se da propisuje različitu kaznu za preljubu za muškarca i za ženu (zadržavanje griješne žene u kući a neodređena kazna za griješnog muškarca, za kojeg se ne traži zadržavanje u kući. Er-Razi sugerira da bi zadržavanje muškarca u kući, obzirom da je on hranilac porodice, značilo kažnjavanje i onih koji o njemu ovise. Ženi je, sa druge strane, uvijek zagarantovano uzdržavanje, tako da njeno zadržavanje predstavlja kaznu samo za nju. Ova mjera je, međutim, bila samo privremena, «dok im Allah ne nađe drugi način.» Drugi način je jednaka kazna i za muškarca i za ženu, koja se objašnjava u Kur'anu (24:2), a sastoji se od stotinu udaraca, pod uvjetom da četiri svjedoka neopozivo potvrde da su sve do u detalje vidjeli. Takvo nešto je praktično nemoguće, što ukazuje da žestina kazne govori o seksualnom moralu u islamskom društvu i ima cilj odvratiti od javne nemoralnosti. (vidjeti Sabuni, Safwetuttefasir, Darul-Kur'anil-Kerim, Bejrut, 1980., I, str. 266.) Međutim, u slučaju silovanja, kažnjava se samo silovatelj. Vidjeti Udah, Et-Tešri'ul-džina'ijju fil-islam, Darul-kitabil-arabijj, Bejrut, II, str. 364. Malik b. Enes, Muwetta’, Darul-kalem, Bejrut, str. 245. S. Sabik, Fikhussunne, II, str. 427-428.

[23] Buharijin «Sahih.»

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: