ČASNA MEKKA I NURLI MEDINA


Seyyed Hossein Nasr

ČASNA MEKKA I NURLI MEDINA MEKKA

Ovdje je srce islamskog svijeta, pa čak i islamskog kosmosa, stoga jer je u njenome središtu Ka'ba, tačka gdje svjetska osa islamskog univerzuma koja vezuje Nebo i zemlju dodiruje naš ljudski svijet. Ovo je grad čijim tlom su hodili Ibrahim i Ismail, grad u kojem je rođen najsavršeniji Božiji stvor, Muhammed, sin Abdullaha, neka ga Bog blagoslovi i podari mu mir, mjesto gdje je Bog objavio prvu objavu u Kur'anu. Ovdje je rođena prva islamska zajednica, ovdje je Poslanik doživio svoja najveća iskušenja i trijumfe. Njenim ulicama su hodali veliki ashabi poput Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije. Ima li drugih gradova koji su dali toliko mnogo ličnosti koje su izmijenile svjetsku historiju? Tu su i svi oni veliki islamski učenjaci, teolozi, filozofi i sufije koji su kroz stoljeća posjećivali Mekku. Njihov duh, kao i duh svih onih velikih ljudi od akcije koji su dolazili na njene kapije kao ponizni hodočasnici kao da lebdi nad gradom. Mekka je Božiji grad koji odražava Njegovu apsolutnost. Biti ovdje znači biti u središtu. Stati pred Ka'bu znači shvatiti kraj putovanja. Nema se otići drugdje na zemlji, jer je ovdje cilj svih zemaljskih putovanja. Od Mindanaoa do Mauritanije, muslimani u svojim srcima gaje ljubav prema Mekki, Majci gradova i čeznu da dođu u njeno gostoljubivo okrilje, da stanu pred Božijom Kućom u gradu koji je imao čast da bude mjesto rođenja i djelovanja Božijeg prijatelja, Habibullaha, Poslanika čiji je vrhunski trijumf bio da se pred kraj svoga zemaljskog putovanja pobjedonosno vrati u Mekku i da u zemlji koja odavno bješe svjedokom zazivanja Jedinog Boga od strane Ibrahima, oca monoteizma, ponovo uspostavi vjeru Jednoga, tewhid. Mekka nikada više neće zaboraviti vjeru Božije jednoće i do kraja vremena će ostati duhovni centar vjere islama kojoj je sami raison d'être svjedočenje Jedinoga, koji je jedina Realnost, jer je «sve što je na zemlji prolazno, ostavje samo plemenito Lice Tvoga Gospodara

KA'BA

Božja kuća i drevni hram posvećen Jedinome, objekat hadža i tačka prema kojoj su usmjerene svakodnevne molitve, kibla svih muslimana, stoji u srcu Mekke kao svjedočanstvo o prirodi islama kao čistog monoteizma koji je oživio Ibrahimov (a.s.) monoteizam i primordijalnu poruku jednoće, objavljenu Ademu (a.s.), ocu čovječanstva i prvom poslaniku. Kaba je konkretan simbol izvorišta islama i, u očima muslimana, svih religija. Doći Ka'bi, znači vratiti se svome izvorištu. Ona je i višnji centar islama kojem se svi muslimani okreću u propisanim namazima. Kao svim istinskim tradicionalnim civilizacijama, i islamom dominiraju dvije realnosti Izvorišta i Centra i ove dvije temeljne dimenzije islama su uprisutnjene u Ka'bi. Tokom svojega života, svejedno da li živi na vulkanskim vrhovima Jave ili pustinji Mauritanije, musliman je svjestan Ka'be kao tačke na zemlji koja ga povezuje sa njegovim izvorištem, izvorištem njegove vjere islama pa i samoga čovječanstva. Musliman je takođe svjestan da su sve tačke na zemlji nevidljivim linijama povezane sa jedinstvenim središtem, Ka'bom, prema kojoj se svakodnevno licem okreću u namazu pet puta. Musliman stoga ima vezu sa Ka'bom koja je u isto vrijeme i statična i dinamična, statična jer postoji stalna veza između svake tačke u islamskom kosmosu i Ka'be, a dinamična jer se prema Ka'bi putuje radi obavljanja hadža. Namaz predstavlja statičnu vezu, a hadž dinamičnu. Sjedinjene, ove dvije veze potvrđuju veličanstveno prisuće Ka'be i kao Ishodišta i kao Središta islamskog vjerskog univerzuma, ne zbog Ka'bine zemaljske realnosti, već zbog onopga što označava kao Božija Kuća, jer je ustvari jedino BogIzvorište i Središte života muslimana… Arhaična priroda Ka'be ukazuje na njen primordijalni karakter. Budući da približno ima oblik kocke (otuda ime Ka'ba, koje na arapskom znači kocka), duga je 12 metara, široka 10 metara, a visoka 16 metara, posjeduje dimenzije koje su, po Pitagorinom shvatanju harmonije, međusobno u harmoničnom odnosu. Kao kocka, Ka'ba takođe simbolizira stabilnost i nepromjenjivost koji karakteriziraju sam islam, religiju utemeljenu na harmoniji, stabilnosti i nepromjenjivosti u svojoj najosnovnijoj biti, odatle istina da islam može biti obnovljen ali ne i reformiran. Ona je poput živoga organizma; stoga je odijevaju u crni prekrivač (kiswa), sa zlatom izvezenim kur'anskim ajetima. Ovo odijevanje Svete Božije Kuće, kao stara semitska tradicija koja se ne može naći u grčko-rimskom svijetu, ponavlja se svake godine, a stara kiswa se reže na komadiće i dijeli. Od ranog doba islamske historije, kiswa je pravljena u Egiptu i sa velikom pažnjom donošena u Mekku, ali se danas pravi u blizini samoga grada.ž Ka'ba je struktura kosmičkog pa čak i metakosmičkog značaja i značenja. Ona leži na osi koja sjedinjuje Nebo i Zemlju u islamskome kosmosu…Ona odražava kosmičku harmoniju. Njena četiri ugla pokazuju na četiri osnovna pravca koji predstavljaju četiri stuba tradicionalnog kosmosa. Crni kamen u njenom uglu (el-hadžerul-esved), jeste meteorit, vanzemaljskog je dakle porijekla. Veli se da su ga Ibrahim i Ismail donijeli sa brda Ebu Kubejs u blizini Mekke, gdje je bio sačuvan od dolaska na zemlju. Po Poslanikovim riječima, kamen je došao sa Neba bijelji od mlijeka, ali je pocrnio zbog grijeha sinova Ademovih, mada je ostalo nešto njegove izvorne bjeline. Kamen također simbolizira prvobitni sporazum koji je, po Kur'anu, postignut između Boga i Adema i sveg njegovog potomstva, kojim su svi pripadnici ljudskog roda tog «pravječnog trena» (ezel) kada je sporazum sklopljen prihvatili Božije Gospodstvo. Zajednički namaz oko Ka'be je najočitiji znak savršenog potčinjavanja Božjoj volji, baš kao što obilaženje oko nje označava čovjekov povratak svojoj izvornoj rajskoj perfekciji. Izbacujući iz Ka'be idole, Poslanik nije samo vratio svetost Drevnom Hramu kao Božijoj Kući, već je i sve muslimane podučio da, ukoliko žele biti istinski muslimani, moraju svoje srce, koje je mikrokozmički parnjak Ka'be, isprazniti od svih idola, od svega osim Boga, kako bi ono bilo dostojno Božijeg prisustva. Ka'ba je oblik, a ipak je simbol Neobličnoga. Ona je protoarhitektura, a ipak izvorište cijele islamske arhitekture. Njen crni pokrivač, kiswa, simbol je crnine koja nije ništa drugo do li intenzitet svjetlosti, boja iza svih boja koja sadržava sve boje i sve oblike.

HADŽ

Sam život nije samo putovanje, već je ustavri i hodočašće, bio čovjek toga svjestan ili ne, jer na kraju života stoji kapija smrti i sučeljavanja sa Svetim, na isti način kao što hodočasnika njegovo putovanje dovodi u sveti prostor koji je i cilj i svrha putovanja. Islam je preuzeo ovu suštinsku istinu i učinio je integralnim elementom vjerskog života, učinivši obaveznim hodočašće u Mekku. Hadž rekapitulira cijelo duhovno putovanje čovjeka na zemlji. Kao obred koji je ustanovio Ibrahim a. s. u čast Jedinoga Boga, hadž se svakim svojim dijelom naslanja na Poslanikov primjer i praksu (sunnet). Obavljanje hadža, koje bezbrojni muslimani vrše stoljećima, dolazeći po žegi i hladnoći, izbiliza i izdaleka, pješke i na kamilama, u čamcima i na konjima, sa visokih planina ili udaljenih ostrva, samo po sebi je džihad, nastojanje i ulaganje truda na Božijem putu… Za vrijeme tavafa, u moru ljudi, crnih, bijelih i žutih, Arapa i nearapa, stiče se svijest o činjenici da je jedina bitna razlika među ljudima pred Bogom njihova unutarnja čistoća i duhovni karakter. Tavaf pokazuje jedinstvo u različitosti… Visoravan Arefat, na kojoj se iskupljaju hadžije i gdje se Bogu upućuju najdublje molitve za oprost ličnih grijeha i za dobrobit drugih, simbolizira Mahšer, pozornicu proživljenja, gdje će svako na Sudnjem danu stati pred Boga razotkriven i lišen svega bespotrebnoga, samo sa svojim djelima i njihovim posljedicama po dušu… Na Mini hadžije bacaju kamenčiće na stubove koji predstavljaju šejtana. Ovaj obred nije, međutim, samo izvanjski akt, već i izvanjska potpora unutarnjoj borbi protiv šejtana, borbi koja se ustrajno mora voditi do konačne pobjede.

MEDINA

U ovoj čudesnoj oazi – nježnoj, gostoljubivoj i punoj izobilja, Časni Poslanik je proveo posljednje godine svoga života. Ovdje je uspostavljena prva islamska zajednica. Ovdje je Poslanik umro, a ovdje su ukopani i mnogi od njegovih prijatelja i bliskih rođaka. Medinsko tlo je blagoslovljeno jer u sebi čuva tijelo posljednjeg Božijeg poslanika. Njen blagoslov osjeća svako ko kroči na njeno tlo. Nije stoga čudo da su u staro doba neki pobožni ljudi daleko prije stupanja na medinsko tlo sjahivali sa konja i ostatak puta pješačili, kako bi iskazali poštovanje zemlji u čijim njedrima leže zemni ostaci tako dragoga stvorenja. Čak donedavno, Medina je ličila na široku bašču sa veličanstvenim palmama koje okružuju kuće i trgove i pružaju sliku izobilja. Moglo bi se kazati da, ako Mekka predstavlja realnost Boga kao Apsolutnog, Medina odražava Njegovu realnost kao Beskonačnog. Medinom dominira Poslanikova džamija. Posvuda se osjeća njegov bereket. Srce čezne da posjeti Medinu upravo stoga što je ona Poslanikov grad, njena džamija model za sve druge, a njena tradicija izvorištve mnoštva islamskih praksi. Da bi volio Boga, čovjke mora voljeti i Polsanika. Da bi volio Mekku, neko mora voljeti i Medinu. Dva grdaa ustvari sačinjavaju jedinstvenu svetu stvarnost većini muslimana koji žive izvan njih, stvarnost i blagoslovljenu i blistavu.

ARABIJA

Most između tri kontinenta, susjed afričkog i perzijskog svijeta kao i regiona istočnog Mediterana, ova pusta zemlja velike ljepote i čistote, bila je svjedokom mnogih poslanika i mjestom gdje su se odigrale mnoge epizode svete historije ibrahimovskog svijeta. Ipak je ostala van arene svjetske historije sve dok je nije pohodio melek Džebrail, koji je, po Božijoj zapovijedi, donio kur'ansku objavu i najavio posljednju misiju Neba jednom od sinova Arabije, Časnom Poslaniku islama. Stoga je Arabija neodvojiva od Polsanikovog života. I baš kao što je mirišljiva smola iz ove zemlje doprla do Rimskoga carstva i srednjovjekovne Evrope, tako duhovnu aroma Arabije, oličenu u islamu, osjećaju muslimani bilo gdje da su. Surovi pejzaž Arabije otvara i razotkriva dušu pred Bogom, a sunčev intenzitet podsjeća čovjeka na veličinu Jedinoga pred kojim se svako mnoštvo rastapa. Tu su i zelene oaze koje kao da izniču niotkuda usred pješčanoga mora, podsjećajući čovjeka na Božiju milost, koja, po hadisi-kudsiju, nadmašuje Božiju srdžbu…

S engleskog,

Fikret Pašanović

(Tekst je izvod iz šireg autorovog eseja u izvanrednoj fotomonografiji Mekke i Medine)

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: