SAID NURSI I “RISALA-I NUR”


Hamid Algar

 SAID NURSI I “RISALA-I NUR”*

- JEDAN ASPEKT ISLAMA U SAVREMENOJ TURSKOJ-

 Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju – nisu ništa izmijenili

(Kur’an, 33:23)

Dobro je poznato da je Mustafa Kemal-paša1 bio tvorac najranijeg i najdestruktivnijeg napada na islam u modernom svijetu. Kroz ukidanje Hilafeta, promoviranje ekstremnog nacionalizma, zamjenjivanje šeri’ata uvezenim evropskim zakonima, ukidanje sistema medresa, zamjenu arapskih slova latinicom, zabranu sufijskih tarikata i mnoge druge mjere, on je rastrgnuo cjelokupnu strukturu tradiconalnog islamskog življenja u Turskoj. Druge islamske zemlje, istina, neprimjetno i postepeno su vođene u istom smjeru – ka potisikvanju islama u skučenu sferu lične pobožnosti, ali su promjene koje su se dogodile u Turskoj s pravom ocijenjene kao neuporedive u svojoj radikalnoj i eksplicitnoj prirodi. Precizni efekti ovih promjena na vjerski život turskog naroda i na vitalnost islama pred sekularizmom su tema koja je nedovoljno istražena. Kada je pedesetih godina došlo do oživljavanja ispoljavanja islama, izvjesni zapadni učenjaci su se zabrinuto latili pera u pokušaju da otkriju da li su “dostignuća sekularizma” ugrožena od strane “reakcionarnih elemenata”. Tačnost njihovih istraživanja je upropaštena ne samo njihovim generalnim neizgovorenim identificiranjem sa stvari sekularizma, već takođe i nepoznavanjem najvitalnijih islamskih struja u zemlji. Za duge diskusije birane su ličnosti manje važnosti i uticaja, dok su istinska žarišta privrženosti islamu jedva spominjana.2 Muslimanski učenjaci u arapskom svijetu i na Indo-pakistanskom potkontinentu su, opet, ostali potpuno nesvjesni savremenih događanja u Turskoj i izolirani od naroda koji je nosio stijeg Hilafeta više od 400 godina3. Obzirom na istorijske veze simpatija i interesovanja koji su povezivale turski i indo-pakistanski prostor islamskog ummeta, čini se da bi bilo zgodno, u ovome djelu posvećenom Mevlana Mevdudiju, razmotriti jedan značajan elemenat u istoriji turskog islama u ovome stoljeću: život i djelo Bedi’uzzaman Said Nursija.

Osamdesetsedmogodišnji događajima ispunjeni život Saida Nursija obuhvata završna desetljeća. Osmanskog hilafeta i prvih trideset pet godina života Turske Republike, i odražava temeljne promjene koje su se zbile u Turskoj dvadesetoga stoljeća. Uistinu, sam Said Nursi je dijelio svoj život na period “Starog Saida” (Eski Said) i “Novog Saida (Yeni Said), a ta promjena se približno podudara sa ustanovljavanjem Republike.4

Rođen je 1873. godine u selu Nurs blizu Bitlisa u istočnoj Anadoniji u kurdskoj srednje stojećoj porodici. Njegovo obrazovanje počinje u dobu od devet godina, kada, zajedno sa starijim bratom Mulla Abdullahom, odlazi u medresu u obližnji grad Kazan. U svome djetinjstvu i mladosti Said Nursi pokazuje prerarno sazreli talenat i osionost koji čine da ljutit napušta jednu medresu za drugom da bi u jednom trenutku napustio sve disciplinirne studije. Nakon sna u kom je vidio Poslanika on nastavlja svoje studije pod kongenijalnim vođstvom izvjesnog Šejh Mehmeda Dželalija u gradu Dogubayazidu. U isto vrijeme, on sebi nameće strogu asketsku disciplinu, sa jednim ciljem – po njegovom vlastitom pokajničkom iskazu – da mu ojača samopoštovanje. Usred zime bi ulazio u ledenu vodu, danima lutao snježnim brdima Anadolije, hraneći se samo sa nekoliko parčadi kruha. Njegov učitelj je, međutim, bio u stanju da ga odvrati od života lutajućeg derviša koji bi mogao biti logičan ishod ovakve prakse, te se on vratio među ljude, idući od grada do grada u istočnoj Anadoliji, angažiran u raspravama sa ulemom Sirta, Bitlisa i Tilla. Energija sa kojom je vodio rasprave i mladalačka osionost kojom je ispoljavao svoj talenat činili su da je obično bivao protjerivan iz grada nakon zaključenja rasprave5.

Nakon jednog takvog protjerivanja, Said Nursi priča, sanjao je Šejha Abdul-Kadir Gilanija koji ga je podučio da izvjesnog plemenskog glavara, Mustafa-pašu, privede pokornosti šerijatu, da ga navede da obustavi svoje akte bezakonja i da počne klanjati. To je ostvario tako što je otišao u Mustafa-pašin logor i zapovjednički mu saopštio ovu zapovijest iz Neviđenoga6.

Oko 1890. godine događa se djelimična promjena u karakteru Saida Nursija. I dalje je bio angažiran nepopustljivim raspravama sa ulemom, proširivši, istina, domet svog polemičkog žara i na vladajuće autoritete, osuđujući različite provincijske predstavnike vlasti za pijanstvo i nevjerovanje. Ali, u isto vrijeme, njegovi interesi bivaju usmjereni na fundamentalnije stvari: znaci Novog Saida već bijahu prisutni. Za svoje sjedište uzeo je grad Bitlis i počeo uporedo izučavati ilmul-kelam i modernu nauku. Izgleda da je počeo osjećati rastuću potrebu za svježim izlaganjem odbrane kur’anske poruke pred modernim materijalizmom. U prošlosti, ilmul-kelam je obezbjeđivao sredstva za logično i racionalno izlaganje načela vjerovanja; moderna nauka mada ne bez prijetećih aspekata može biti upotrebljena da dopuni i prilagodi ilmul-kelam potrebama vremena. Krećući se prema većoj intelektualnoj zrelosti, Said Nursi je takođe pokazivao uvećano interesovanje za unutrašnji život, često posjećujući istaknute sufijske šejhove u istočnoj Anadoliji, poput Šejha Muhammeda Küfrevija (nakšibendiju), Sejjid Nura (kadiriju) i Šejh Fehima (nakšibendiju). Mada se formalno nikada nije podvrgao vođstvu bilo kog šejha, i mada je strukturu i oblik tarikata smatrao neprimjerenim postojećim okolnostima, uticaj sufizma na njega je bio dubok i vidljivo je da on prožima u cjelosti njegova djela7.

Iz Bitlisa Said Nursi odlazi u Van, ostajući u njemu petnaest godina. Tu nastavlja svoje napore da razradi novi kelam, a u isto vrijeme zamišlja projekt vjerskog sveučilišta na kom bi bile izučavane i njegovane obnovljene vjerske nauke. Ustanova bi bila čuvena kao Medreset uz-Zehra, po uzoru na Azhar u Kairu. Plan, nikada ostvaren, bio je pokretan od Saida Nursija sve do 1951, kada je on, navodno, tražio pomoć od Adnana Menderesa8. Među posebnim karakteristikama projekta medrese je njena trojezična priroda: arapski, turski i kurdski jezik trebali su biti u upotrebi u nastavi, uz davanje prvenstva arapskom. Pored toga, moderne nauke bi se izučavale zajedno sa tradicionalnim predmetima, jer su “vjerske nauke svjetlo svijesti, a umjeća civilizacije su svjetlo intelekta: istina se manifestuje kroz spoj obiju”9. Konačno, medresa je trebala pomoći izmirenju i spajanju tri antagonističke grupe: pristalica modernog učenja (ehl-i mektep), studenata tradicionalnih nauka (ehl-i medrese) i sljedbenika sufijskih tarikata (ehl-i tekke).10

Dijelom da bi obezbijedio vladinu pomoć za projekt, a dijelom da bi vodio učene bitke sa ulemom prijestonice, Said Nursi napušta Van u dobu od trideset dvije godine i po prvi put dolazi u Istanbul. Duga vladavina sultana Abdulhamida II bližila se kraju, i različite snage koje će doprinijeti njegovom padu počele su se okupljati, a najača među njima bijaše Društvo jedinstva i napretka (Ittihad ve Terakki Cemiyeti). Said Nursi nije mogao ostati indiferentan prema političkoj borbi, iako u njoj nije igrao važnu ulogu. Ne potpuno neprijateljski raspoložen prema sultanu Abdulhamidu II, izgleda da je bio sklon Društvu jedinstva i napretka i podržavao ustanak u julu 1908. protiv sultana, koji je rezultirao ponovnim uvođenjem osmanskog ustava. Pošto pokret iz jula 1908. može biti ocijenjen kao prava karika u lancu događaja koji su neopozivo vodili razaranju Hilafeta sa svime što je služilo interesima islama, i pošto je retrospektivno, vladavina sultana Abdulhamida ocijenjena, u mnogim turskim islamskim krugovima, kao period islamske dominacije11, na prvi pogled nas iznenađuje da Saida Nursija vidimo u redovima sultanovih oponenata. Trebamo se, međutim, podsjetiti da je većina pripadnika osmanske uleme podržala ustanovljavanje ustavne vlade i suprostavila se onome što su ocijenili kao tiraniju Abdulhamida. Kao i u susjednom Iranu, gdje je borba za ustanovljavanje ustavne vlasti bila u toku, vladao je osjećaj da vlast čiji su postupci jasno definisani zakonom pogoduje pravom ostvarenju šerijata. Aktualna formula u obje zemlje izjednačavala je mašrutiyat sa mašru’iyyatom; očekivalo se da će ulogu zakona odigrati šerijat12.

Oba očekivanja su iznevjerena. Provjerenje Saida Nursija u Društvo jedinstva i napretka opadalo je kako je uviđao da pokret iz jula 1908. zauzima antivjerski stav. Članci neprijateljski prema islamu i oni koji promiču evropska praznovjerja počeli su se pojavljivati u istanbulskoj štampi. U nastojanju da se suprostavi tome, Said Nursi počinje objavljivati svoje članke u listu “Volkan”, organu grupe poznate kao Ittihad-i Muhammedi. Ovu organizaciju je vodio bektašijski derviš sa Kipra po imenu Vahdeti, a imala je za cilj ponovno uspostavljanje osmanske države na osnovama islama i proglašavanje islamskog jedinstva. U aprilu 1909. godine kratko po formiranju Ittihad-i Muhammedi, izbila je pobuna među albanskim vojnicima stacioniranim u Istanbulu kojoj su se pridružili pripadnici drugih jedinica kao i neki civili. Slogan pobunjenika je bio jednostavan: “Hoćemo šeri'at!” (Biz şeriat isteriz), i očigledno je upravljen protiv vesternizatorskih tendencija Društva jedinstva i napretka. Ustanak je brzo skršen dolaskom jedne armije iz Soluna pod vođstvom  Mahmud Ševket-paše. Društvo jedinstva i napretka, ojačavši svoju vlast više nego ranije, svrgnulo je Abdulhamida i zamijenilo ga sultanom Mehmedom Rešadom13.

Ittihadi Muhammedi je igrao određenu ulogu u ustanku iz aprila 1909, pa je neizbježno bilo očekivati da Said Nursi bude izveden pred sud zajedno sa drugim pripadnicima organizacije. U stvari, on nije uzeo učešća u ustanku. Smatrajući da ne može odigrati korisnu ulogu, povukao se iz grada u predgrađe Bâkirköy i tamo napisao nekoliko članaka za istanbulsku štampu, s jedne strane podstičući vojnike da prekinu pobunu, a sa druge naglašavajući suštinsku legitimnost njihovih zahtjeva. Shodno tome, oslobođen je od strane vojnog suda. Kasnije on pokret iz aprila 1909. godine opisuje kao pokret koji je imao izvorno čistu inspiraciju i bio pokrenut da uskladi ustav sa šeri’atom, “jer šeri'at može biti uzdignut kroz ustav, a ustav može biti ojačan kroz šeri’at”. Neuki narod koji je šeri’at izjednačavao sa monarhijskom tiranijom, a koji se pridružio pokretu, zajedno sa različitim oportunistima vodio ga je tom poraznom završetku. Različiti pojedinci su zahtjevali šeri’at iz različitih pobuda14.

Uprkos ovih neuspjeha, Said Nursi nastavlja rad u prilog ustava usklađenog sa šeri’atom kako bi se suprostavio svakoj žudnji za povratkom monarhističkog apsolutizma, čak i kako bi razvio optimističko gledanje na Društvo jedinstva i napretka. Ubrzo po oslobađanju putuje u Solun i tamo drži govor u odbranu ustava i činjenice da je on u suštini saglasan sa islamom. Potom se vraća u svoj zavičaj u istočnoj Anadoliji sa izvjesnim razočarenjem u Istanbul, koji opisuje kao grad ispunjen “dobro dresiranim divljacima, koji u svojim srcima pothranjuju mržnju jedni prema drugima”.15 Najzad on pokušava da probudi simpatije u prilog ustava među duboko nepovjerljivim i konzervativnim stanovništvom istočnih dijelova zemlje. Odgovori koje je davao na pojedina pitanja koja su mu tada postavljena sačuvani su i osvjetljavaju njegovu predodžbu ustavnosti.

Monarhistička vlast, govorio je, nastojala je da muslimane liši odgovornosti za njihove vlastite poslove; sve je bilo prepušteno sultanu, a pokornost njemu značila je odanost Allahu. Nova vlast, to je tačno, nije bez svojih nedostataka, ali su oni neuporedivi sa njenim vrlinama. Ako Društvo jedinstva i napretka u svojim redovima ima ateista, ima u isto vrijeme i članova koji su bdjeli na granicama između islama i nevjerništva; pretjerano podozrenje može samo izazvati njihovo konačno napuštanje islama. U svakom slučaju, opstanak i napredak islama nisu vezani za neki određeni oblik vlasti; snaga islama se povećala, jadima muslimana skoro će doći kraj16. Ovo optimističko gledanje na stvari izraženo je takođe i u hutbi koju je održao u Emevijskoj džamiji u Damasku za vrijeme kratkog putovanja u Siriji nedugo potom.17

Projekt Medreset uz-Zehra nikada nije bio potisnut političkim interesima. U predvečerje prvog svjetskog rata, Said Nursi se vraća u Istanbul i sreće sa sultanom u uspješnom pokušaju da obezbijedi vladinu pomoć za plan. Dodijeljeno je 19.000 lira za gradnju medrese, a položaj je izabran na obali jezera Van. Prije nego što je počela gradnja izbio je rat, i projekat je ostao neostvaren.

Said Nursi je skupio grupu dobrovoljaca koji su angažirani da ometaju Ruse u napredovanju u istočnoj Anadoliji. Kada je Van pao u ruke napadačima, povlači se u oblast Vastan, organizirajući ponovne i iznenadne napade na grad. U istom tom periodu ratne aktivnosti, angažira se na pisanju komentara Fatihe i uvodnog dijela poglavlja El-Bekare, izdatog kasnije pod naslovom Išaratul-i’džaz.18 Nedugo potom, pada u rusko zarobljeništvo i biva odveden u Sibir. Nakon dvije godine uspijeva pobjeći i vraća se u Istanbul preko Petrograda, Varšave i Beča.

1918. godine dolazi do otomanskog kolapsa. Istanbul, prijestolnica Hilafeta, pod zapadnom je, prije svega britanskom okupacijom, a provincije otomanske države su rastrgane i razdijeljene između pobjednika. Optimizam Saida Nursija bio je neopravdan: Društvo jedinstva i napretka odvelo je državu u rasulo, ne u obnavljanje. Sada biva naimenovan za člana Dar ul-Hikmet il-Islamiye, savjetodavnog tijela koje je pomagalo Šejhul-islamu, među čijim članovima su tada bili i veliki muslimanski pjesnik Mehmet Akif i učenjak Izmirli Ismail Hakki. Uloga Saida Nursija u ovom tijelu je bila da pomogne u očuvanju nezavisnosti Šejhul-islama od pritisaka okupacijskih snaga. Ne baveći se nikakvim oblikom aktivnosti, padao je, kako se sam izražava, u period zapuštenosti.19

Oko dvije godine nakon dolaska u okupirani Istanbul, Said Nursi jednoga dana odlazi na Eyüp, ogromno mezarje vezano uz kabur Ebu Ejjuba El-Ensarija, na kraju Zlatnog roga. Poput svih otomanskih mezarja, i ovo je odisalo neuporedivom atmosferom mira, tišine i potpunog pouzdanja u vječnost, kao da je slast Budućega svijeta uplovila u ovaj. Mezarje je smješteno na jednom brijegu sa kog se pruža širok vidik na cijeli Istanbul, i tako osobito podesno za meditaciju i refleksiju. Gledajući mezarje i grad iza, Said Nursi je zaključio da mrtvilo ne vlada samo u groblju, već i u gradu: tamo je stari poredak umirao od posljedica rata i poraza. Njegova stara ličnost, tako tijesno vezana sa svim tim, ne može a da ne umre sa tim. Ali, ova smrt ne bi trebala biti gašenje, kao što je slučaj sa tjelesnom smrću koja predstavlja vrata gašenja. Uistinu, kako živi mogu biti ocijenjeni kao tijela koja hodaju, obzirom na neizbježnost njihove smrti, i pošto je mrtav onaj ko stvarno živi svoj život na Budućem svijetu, može se reći da pravi život dolazi poslije smtri.20 Analogno tome, nakon smrti “Starog Saida” dolazi rođenje Novog Saida, čiji život je bio puniji i čišći nego onaj njegova prethodnika.

Stari Said se odlikovao jasno izraženom svješću o svom vlastitom telentu prikrivenom ispod arogancije, sklonošću konfrontiranju i optimističkim interesovanjem o političkim i socijalnim pitanjima. Novi Said bio je obilježen skromnošću, povlačenjem sa poprišta rasprava i nebavljenjem političkim aktivnostima. Sve ovo ne znači da je njegova briga za tursku muslimansku zajednicu nestala; samo se sa političkog usmjerila na druge kanale. Nakon meditacije na Eyüpu, koja je po svojoj prirodi bila prosvjetljenje (iluminacija), Said Nursi odlazi u osamu u selo Sariyer na obalama Bosfora. Tu se posvećuje učenju Kur’ana i čitanju djela “Futuhul-gajb” od Šejh Abdul-Kadir Gilanija i “Mektubat” od Šejha Ahmeda Sirhindija. Pod uticajem svega toga, osjetio je da se unutar njega razilaze tmine i da kur’ansko svjetlo prožima cijelo njegovo biće. Ovo kur’ansko iskustvo kao neodoljivo svjetlo nadahnulo je veći dio Saidovog spisateljskog opusa, prikladno nazvanog Risala-i Nur – Rasprava (poslanica) o svjetlosti.

Prije početka pisanja ovog djela – ploda i srži svoga cijelog života – Saidu Nursiju je ostalo da se oslobodi nekih političkih briga: Stari Said nije otišao da se odmara u miru. Rat za nezavisnost, koji je predvodio Mustafa Kemal-paša, uspješno je završen oslobađanjem Anadolije od strane okupacije, pa je sazvana Narodna skupština u Ankari. 1923. godine Said Nursi dolazi u Ankaru, i na poziv delegacija Bitlisa, Muša i Vana održava govor u skupštini. U njemu stavlja naglasak na potrebu daljeg pridržavanja islama kao uslova za nacionalno jedinstvo. Islam je jedina snaga muslimana, i njegovo odbacivanje bilo bi akt izdaje. Delegati bi izrazili svoju odanost islamu redovnim obavljanjem zajedničkog namaza.21 Neki delegati su reagovali naklono, ali je Mustafa Kemal ukorio Saida Nursija zbog iznošenja na vidjelo razlika u gledanjima i težnjama među delegatima. Uopšte, atmosfera u Ankari itekako je bila naklonjena Saidu Nursiju i njegovim interesima: nakon rata vođenog u ime islama, uz široko učešće uleme i sufijskih šejhova, slijedio je uspon diktature čije je žestoko neprijateljstvo prema vjeri bilo jedva prikriveno pod sloganom sekularizma.22 Riječima samog Saida Nursija, “kada sam došao u Ankaru 1338. (1923) moral vjerničkog naroda je bio izuzetno visok kao rezultat pobjede islamske armije nad Grcima. Ali, vidio sam da gnusna struja bezvjerstva izdajnički pokušava da podruje, zatruje i razruši njihov moral”.23 On priznaje svoju nesposobnost da zaustavi ovu struju i napušta novu tursku prijestonicu, odlazeći u svoj zavičaj na istoku.

Njegova iskustva iz Ankare potvrdila su njegove iluminacije sa Eyüpa. Stari poredak je bio mrtav, a sa njim i njegova stara ličnost. Rađanje njegove nove ličnosti i njeno izražavanje u skladu sa uvjetima novoga pokreta zavisilo je od intenzivnog kultiviranja unutrašnjeg života. Said Nursi se zbog toga povlači u pećinu u blizini jezera Van i posvećuje se potpuno ibadetu i razmišljanju. Njegova osama biva prekinuta 1925. godine kada je izbio opšti ustanak protiv apostatskog režima u Ankari, predvođen od strane Nakšbandi Šejh Saida. Said Nursi nije imao veze sa revoltom, zabilježeno je da je pokušao odvratiti pobunjenike od prolijevanja krvi vojnika koji su, ipak, muslimani, bez obzira na prirodu režima. Međutim, prognan je iz Vana u Burdur u istočnoj Anadoliji zbog sumnje da je podstrekavao revolt.24  Bijaše to prvi u dugom nizu aktova proganjanja i šikaniranja koji su mu pričinjavani od strane turskih vlasti. Trideset i pet godina je preseljavan iz mjesta u mjesto, iz jednog prinudnog boravišta u drugo, čuvan pod strogom prismotrom, četiri puta hapšen i suđen zbog klimavih i nedokazanih optužbi. Ipak, i u tom periodu on je nastavio nesmanjenom predanošću pisanje Risala-i Nur i postigao širok krug sljedbenika kakav nije bio u stanju steći u danima njegove polemičke i političke aktivnosti.

Za vrijeme boravka u Burduru napisao je kratak rad naslovljen Nurun Ilk Kapilari (Prva vrata svjetlosti), koji se sastoji od trinaest lekcija o fundamentima Kur’ana. Djelo je tajno litografisano i rasturano. Iz Burdura Said Nursi je preseljen u Barlu i tu počinje pisanje samog dijela Risala-i Nur, kome je Nurun Ilk Kapilari bio, da tako kažemo, predgovor. Taj zadatak će ga zaposliti ostatak života, i do njegove smrti napisano je 130 odvojenih odjeljaka Risala-i Nura.

Kasnije ćemo govoriti o prirodi i sadržaju Risala-i Nura, ali ćemo ovdje spomenuti osnovnu svrhu djela kako je zamišlja Said Nursi, i razlog zbog kog je pristupio njegovu pisanju u ovoj životnoj dobi. Već smo vidjeli da je on u predratnom periodu želio razraditi novi kelam kako bi odbranio i izložio istine Kur’ana pred nadiranjem modernog skepticizma; ovaj projekat nije uznapredovao, a osjećaj da je islam u opasnosti ostao je u njemu, postajući još izrazitiji.

Uprkos njegove posvećenosti zadatku razdjeljivanja kur’anskog svjetla, i uprkos strogoj izolaciji koja je zabranjivala čak i njegovim najbližim rođacima da ga posjećuju, Said Nursi je izveden pred sud 1934. godine i optužen za osnivanje tajnog vjerskog udruženja koje je kao cilj imalo podrivanje temelja Republike. Sa 120 osoba kod kojih su pronađena njegova djela izveden je pred sud u Eskišehiru. Nakon dugačkog procesa u kom nisu ponuđeni čvršći dokazi od strane optužbe, Said Nursi je osuđen na šest mjeseci zatvora, zajedno sa petnaest drugih osoba. Said Nursi je sam vodio svoju odbranu, i djelimičnu pažnju usredsredio na pretenziju optužbe da je “koristio religiju u političke svrhe”, monotono ponavljanu sve do danas od strane zlobnika i neobaviještenih. Kur’an, govorio je, rješava tajnu postojanja; on obuhvata cjelokupno postojanje. Kako onda religija može biti učinjena oruđem u uskoj i ograničenoj sferi politike? Ličilo bi to zatvaranju okeana u teglu.25

Nakon izlaska iz zatvora, Said Nursi se nastanjuje u Kastamoniju gdje nastavlja rad na Risala-i Nuru. Uprkos izvjesnoj policijskoj prismotri bio je u stanju da stupi u kontakt sa uvećanim brojem sljedbenika. Oni su poticali ne samo iz obližnjeg područja Kastamonija, već i iz drugih krajeva istočne Anadolije. Njegova djela, umnožavana ručno i na geštetneru, u kratkom vremenu su se raširila u mnogim krajevima i pogodila u pravu žicu kod mnogih ljudi. Sa ovim udaljenim sljedbenicima Said Nursi sada stupa u prepisku, i može se reći da njegova pisma sačinjavaju drugi spomenik njegove vjerske aktivnosti, nakon Risala-i Nura. Ova pisma bila su lišena političkog sadržaja i usredsređena su na objašnjavanje određenih tačaka u Risala-i Nuru i hrabrenje i podsticanje na umnožavanje i rasturanje djela. “Najvažnija dužnost u odanosti. Risala-i Nuru je njeno umnožavanje i podsticanje drugih da to čine, i uopšte pomaganje u njenom rasturanju.”26

1943. godine, Said Nursi je ponovo izveden pred sud, ovoga puta u Denizliju. Optužbe su bile iste kao i ranije, ali je optužba smatrala poželjnim da ih pripremi pažljivije nego prethodni put. Kopije Risala-i Nura poslate su profesorima prava na Ankarskom univerzitetu radi njihova mišljenja o njenom sadržaju. Njihov odgovor je bio da je djelo čisto vjerske prirode i ne predstavlja osnov za gonjenje. Tada je iznesena nova otpužba protiv Saida Nursija: proglasio je sebe Mehdijom. Tačno je da su neki njegovi sljedbenici, u njihovom pretjeranom poštivanju njegove ličnosti, aludirali da bi on mogao biti Očekivani; ali, on sam energično je odbacivao takvo mišljenje. Konačno, 16. Juna 1944. Said Nursi i njegovi sljedbenici proglašeni su nevinim i pušteni.

Oslobađanje nije značilo prekid šikaniranja i proganjanja. Naprotiv, kada su se zakonska sredstva pokazala nepodesnim da ućutkaju Saida Nursija, nametnuta je strožija kontrola nad njim, čak je bilo pokušaja, govorilo se, da se ukloni trovanjem ili ubistvom. Uprkos ovim u cjelosti nenaklonjenim prilikama, rad na Risala-i Nuru je nastavljen u novom mjestu prinudnog boravka, Emirdagu, blizu Afjona. Novi odjeljci Risala-i Nura su pisani, a kopije umnožavane u raznim dijelovima zapadne Anadolije, posebno u području Isparte.27

U decembru 1947. godine Said Nursi je izveden pred sud po treći put u Gradu Afjonu. Petnaest njegovih najbližih sljedbenika je uhapšeno sa njim, a takođe i oni angažirani na rasturanju Risala-i Nura u Emirdagu. Isparti, Kostamoniju, Konji, Inegolu, Safranbolu i Ajdinu. Optužbe su bila kao i ranije: ustanovljavanje tajnog udruženja sa ciljem podrivanja sekularnih osnova države. Dokazi i protivdokazi bili su isti kao ranije, ali je Said ovoga puta osuđen na dvadeset mjeseci zatvora. Presuda je poništena od strane višeg suda, ali je odmah počelo novo suđenje zbog istih optužbi. Ovo je završilo oslobađanjem Saida Nursija u septembru 1949., nakon skoro dvije godine pritvora.28

Izgleda da je svako suđenje Saidu Nursiju i njegovim sljedbenicima ulijevalo novu energiju i riješenost, a on sam o zatvoru govori kao o medrese-i Jusufiji, “Jusufova škola” (aluzija na boravak nevinog Jusufa a.s. u tamnici – op. prev.).29 Nakon dvogodišnjeg teškog iskušenja slijedilo je širenje aktivnosti u raznim smjerovima. Pored ranijeg umnožavanja i rasturanja Risala-i Nura u područjima zapadne Anadolije gdje je ona već cirkulirala, odlučeno je da se počne sa sistematskim rasturanjem u istočnoj Anadoliji, posebno u području Dijarbekira. Mnogo važnije je bilo rasturanje djela među studentima u Ankari i Istanbulu. Ranije ograničena na tradicionalno pobožne u malim gradovima Anadolije, Risala-i Nur sada postaje poznata islamski orijentiranom dijelu obrazovane klase u dva najveća turska grada. Od 1949. do danas, Risala-i Nur je nastavila privlačiti povećan broj privrženika među studentskom populacijom. Uporedo sa ovim okretanjem studentima Ankare i Istanbula došao je i pokušaj obezbjeđivanja vladine naklonosti Risala-i Nuru, ili barem obustavljanje neprijateljstva prema njoj.30

Činilo se da je pomoć na pomolu kada je u maju 1950. godine na vlast došao Adnan Menders kao premijer. Mnogi od njihovih predizbornih apela sadržavali su nagovještaje da on želi oslabiti strogost sekularizma i vratiti neke islamske vrijednosti, čak i u državnom životu. U slavljeničkom govoru u Izmiru on, na primjer, proglašava da je «ova zemlja muslimanska i takva će ostati. Svi zahtjevi islama će biti ispunjeni.”31 U islamskim krugovima su probuđene nade da bi val neprijateljstva prema islamu, pokrenut od strane Mustafe Kemala, mogao konačno biti zaustavljen. Sam Nursi pisao je Mendersu, nazivajući ga “pobornikom islama” i tražeći od njega da se rukovodi islamskim principima, čak i u vlasti.32  Djelotvornih promjena nije bilo na pomolu, ali se Said Nursi barem mogao kretati relativno slobodno po prvi put od 1925. godine. Mnogim muslimanima je postalo očigledno da su Mendersovi apeli na islamski osjećaj bili u velikoj mjeri oportunistički i da stvarnih promjena u odnosu države prema islamu nije bilo, izuzev nekoliko simboličnih gestova. Proganjanje Saida Nursija takođe je nastavljeno i rano u 1952. godini je uhapšen i izveden pred sud po četvrti i posljednji put, u Istanbulu.

Ovom prilikom su optužbe bile vezane za izdavanje i rastruranje odjeljka Risale-i  Nura pod naslovom Genclik Rehberi (Vodič za mlade) od strane nekih studenata Istanbulskog univerziteta. Optužba je uputila prigovore na tvrdnju Saida Nursija da su islamski kriteriji odijevanja bliži ljepoti i dostojanstvu žene nego uvezene zapadne mode, te njegova traženja da se vjeronauka uvede na svim obrazovnim nivoima. Ove dvije stvari su smatrane subverzivnim. U vjerovatno najefektivnijem i najiskrenijem od svih govora u sudnici, Said Nursi se ogorčeno obratio optužbi i pitao da li je ženi potrebno da izlaže svoje tijelo ili djeci da rastu ne poznajući vjeru kako bi se sačuvala država. Ako je odgovor pozitivan, da li takva država zaslužuje da bude sačuvana? Suđenje je, izjavio je, pokazatelj kako se sekularizam uzima kao maska za neprijateljstvo prema religiji. Oslobođen je usred trijumfalne radosti njegovih istanbulskih sljedbenika, ali je morao napustiti grad i nastaniti se ponovo u Emirdagu.33

1953. godine je preseljen u Ispartu, gdje je proveo veći dio preostalog života. Veoma je volio to mjesto, jer je bilo blizu Burla gdje je počeo rad na Risala-i Nuru i gdje je živilo mnogo njegovih sljedbenika. Ove posljednje godine bile su među najplodonosnijim i bile su svjedok sastavljanja nekih najvažnijih odjeljaka Risala-i Nura, kao i mnogo šireg rasturanja djela nego ikada ranije. To je postalo moguće time što su po prvi put odjeljci Risala-i Nura bili štampani štamparskim slogom: ranije nije bio moguć pristup štamparskim presama, pa su samo rukopisi i šapirografirani primjerci bili u opticaju.34

Sve ovo ne znači da su posljednje godine Saida Nursija bile bez muke. On sam je bio podvrgnut policijskom šikaniranju, a sa povećanjem broja njegovih sljedbenika, rastao je i broj hapšenja i suđenja. Ona su stalno završavala oslobađanjem optuženih i vraćanjem kopija Risala-i Nura tuženim od kojih su oduzete. Zakonska bezopasnost djela bila je, u stvari, toliko jasna i iznova dokazivana do te mjere da su hapšenja mogla biti ocijenjena samo kao manipuliranje zakonom u cilju proganjanja vjere.35

U martu 1960. godine Said Nursi napušta Ispartu i kreće za Urfu, grad koji je postajao jedan od najvećih centara njegovih sljedbenika u istočnoj Anadoliji. Neposredno po njegovom dolasku, stigla je telegrafski naredba iz Ankare da treba napustiti grad i vratiti se u Ispartu. Međutim, on je ozbiljno obolio i njegovi sljedbenici su odbili da ga odvedu. Videći da je Said Nursi praktično umirući čovjek, policijski šef Urfe je popustio i umjesto toga obezbijedio da može umrijeti onako kako je i živio trideset i pet godina, proganjan i nadziran od strane policije.36 24. Marta, Said Nursi napušta svoje sljedbenike i progonjitelje i vraća se Allahu. Rahimahullah (Neka mu se Allah smiluje).

Što se tiče njegovih zemnih ostataka, ni oni nisu bili mirniji od živog Saida Nursija. Nakon vojnog udara od 27. maja 1960., koji je oborio Mendersov režim, pravdoljubivi tutori baštine Mustafe Kemala iskopali su tijelo Saida Nursija i odvezli ga da bi bilo ponovo sahranjeno na nepoznatom i neobilježenom mjestu, skrivenom čak i od njegovog vlastitog brata.37 To je, po svoj prilici, učinjeno u uvjerenju da je Said Nursi utemeljio kult usredsređen na njegovu ličnost i da će samo ako njegov grob bude nepoznat njegovi sljedbenici neizostavno biti raspršeni poslije njegove smrti.

U stvarnosti, međutim, sljedbenici Saida Nursija nisu bili toliko privrženi njemu kao ličnosti – oni koji su se dovijali da izmaknu policijskoj pažnji kako bi ga vidjeli bili su relativno malobrojni – koliko djelu koje je on sam ocjenjivao kao plod svoga života. Razumljivo je stoga što je period poslije njegove smrti bio svjedokom još većeg rasturanja njegova djela i pojačanog interesovanja za ideje koje ono sadrži. U oživljavanju islamskog osjećaja i izražavanja koje je uočljivo posljednjih 15 godina, baština Saida Nursija je, bez imalo sumnje, odigrala zapaženu ulogu.

Štampanje i rasturanje Risala-i Nura dostiglo je novi vrhunac u kasnim šezdesetim godinama; svugdje su kopije bile dostupne zainteresovanim, mada nikada ponuđene na javnu prodaju. U isto vrijeme, poruka djela postala je poznata širokoj javnosti kroz islamsku štampu koja se raširila u drugoj polovini posljednjeg desetljeća. Izvodi iz djela Saida Nursija i članci koji podsjećaju na njegov život pojavljivali su se u brojnim glasilima: spominjemo dio njih, među kojima mjesečnik Hilal, koji je izdavao Salih Özcan, i dnevni list Bugün (koji je izdavao, a i sada, ali iz izgnanstva u Njemačkoj, Mehmet Ševket Ejgi, vatreni govornik i pisac). Sami sljedbenici Saida Nursija su imali nekoliko izleta u žurnalizam. 1964. godine u Erzurumu je počeo izlaziti sedmični Hareket koji je donosio izvode iz Risala-i Nura kao i vijesti iz Turske i islamskog svijeta. Sličan njemu po formi i sadržaju bio je Zülfikar, izdavan u Izmiru, i Bedi’üzzaman, izdavan u Konji. Svi su kratko živjeli i bili zamijenjeni 1968. sedmičnim listom Ittihad, štampanim u Istanbulu i rasturanim po cijeloj zemlji. Njegov izdavač je bio Mustafa Polat, ranije urednik Hareketa. U februaru 1970. godine Ittihad je postao dnevni list, kasnije naslijeđen od čitanijeg lista Jeni Asija.

Što se tiče ove nastavljene aktivnosti nakon smrti Saida Nursija – rasturanja Risala-i Nura i izdavanja listova – može biti postavljeno pitanje da li je postojala ikakva organizacija i, ako jeste, ko ju je vodio? Postoje svakako značajne osobe koje su javno povezivane sa porukom Risala-i Nura: jedna od njih je i spomenuti Mustafa Polat, neka mu je rahmet duši, a jedna je i istanbulski pravnik Bekir Berk, koji je mnogo učinio za obranu stvari Risala-i Nura pred sudom. Osim takvih pojedinaca, postoji samo mreža za rasturanje Risala-i Nura i organizacija potrebna da se to obezbijedi. Ne postoji duhovni ili upravni nasljednik Saida Nursija: pojedinci označeni kao takvi od strane onih neprijateljskih nastrojenih prema Risala-i Nuru su samo istaknuti drugovi kasnog Saida.38 Pored mreže za rasturanje organizovane na nacionalnom nivou formirani su i mali kružoci, spontano i neformalno, za izučavanje Risala-i Nura. Okupljaju između deset i sedadmedeset ljudi. Jedan sastanak takvog kružoka, kome je prisustvovao i ovaj autor, održan u kvartu Fatih u Istanbulu marta 1970, imao je šezdeset učesnika, a raspravu o Risala-i Nuru vodio je muftija Bakirkoja. Ovakvi susreti su stalno podvrgnuti ilegalnom remećenju od strane policije. Nema, međutim, ništa konspirativno ili politički u njima: sastoje se isključivo od čitanja i razmatranja Risala-i Nura i učenja dove.

Ma kakva bila konačna sudbina posmrtnih sljedbenika Saida Nursija, samo na osnovu samog Risala-i Nura moguće je utemeljiti bilo kakvu prosudbu vrijednosti i značaja njegovih stremljenja. On ocjenjuje cijeli period svoga života prije pisanja Risala-i Nura, period “Starog Saida”, kao praktično bezvrijedan, i naglašava da cjelokupna pažnja njegovih sljedbenika treba biti usmjerena na njegova djela, da njegova ličnost nema važnosti. Potrebno bi bilo, stoga, izbliza pogledati prirodu i sadržaj Risala-i Nura.

Već smo vidjeli da je Risala-i Nur smjerala da pokaže dio ku’ranskog i’džaza vremenu pokvarenom i podrivanom skepticizmom i materijalizmom; vidjeli smo takođe da je Said Nursi smatrao da ga je Proviđenje odredilo za izvršenje tog zadatka. U vrijeme njegove smrti, Risala-i Nur sastojala se od 130 odjeljaka, zasnovanih direktno ili indirektno na određenim kur’anskim ajetima koji su uzeti kao polazna tačka za dugo i komplikovano razmatranje logičkih i metafizičkih pitanja. Odjeljci nisu poređani bilo kakvim logičkim slijedom i ne tvore sistematsko tumačenje Kur’ana. Bolje rečeno, određene kur’anske teme su uzimane slijedom koji je nametnuo šablon unutrašnjeg i vanjskog života Saida Nursija i izlagane su na način koji više podsjeća na sufijske diskurse nego na klasične tefsire. Cjelokupan rad ima naziv “svjetlosti”, a njegovi različiti odjeljci su naslovljeni kao lem’a (bljesak) ili šu’ā’ (zraka), a svako od njih ima efekat ponovnog prelamanja kur’anske svijetlosti kroz prizmu Saidove ekspresije. Među odjeljcima Risala-i Nura posebno mjesto zauzima onaj pod naslovom “Trideset i tri riječi” (Otuzuč söz), koji predstavlja srž djela. Pročitati ih, Said Nursi izjavljuje, znači sigurno biti u stanju opaziti suštinske istine Kur’ana;39 jer, njihovo sastavljanje mu je u snu dostavio Šejh Abdul-Kadir Gilani.40 Sadržaj i stil “Trideset i triju riječi” nije, međutim, znatno različit od ostatka Risala-i Nura.

Risala-i Nur, koju Said Nursi opisuje kao mjesec kur’anskog sunca, ima za cilj da demonstrira kur’anski i’džaz na način primjeren potrebama vremena. Teško je odlučno reći da li je ovaj cilj ostvaren. Malo je ili nimalo u Risala-i Nuru onoga što je novo ili bez preteče u sufijskim djelima ili tefsiru. Ne znači da je ta novost neophodna; ta pretenzija je bila izražena u slučaju Risala-i Nura. Većina njegovih tumačenja može biti pronađena kod velikih klasika ezoteričkog tefsira, kao što je to Ruhul-Bejan od Ismaila Hakija.

Pored tih izvora, Said Nursi ima jak oslonac u alegoriji i tumačenju svojih i tuđih snova. Primjer može biti uzet iz «jirmi učuncu soza» (25. riječi). Sanjao je, veli nam, da je u potpunom mraku prelazio preko mosta razapetog između dviju planina. Na desnoj strani od mosta mogao je nejasno vidjeti ogromno mezarje utonulo u tamu; na lijevoj strani vidio je olujni i mračni okean. Uzeo je svjetiljku da osvijetli put, ali je vidio da je on zakrčen različitim divljim zvijerima. Tada je svjetiljka pala na tle i razbila se i kako se to desilo cijeli prizor je bio preobražen svjetlošću. Vidjelo se da je mezarje predivna bašča, puna ljudi zabavljenih spominjanjem Božijeg imena i pobožnim razgovorom; mračni okean sa lijeve strane pretvoren je u mirnu zelenu poljanu. Divlje zvijeri na mostu takođe su pretvorene u krotke i bezazlene životinje.

Neposrednije upravljeni žrtvama moderne ideologije su oni dijelovi Risala-i Nura koji potvrđuju predskazivanje određenih tehnoloških pronalazaka. Avioni, željeznica, radio, elektricitet – dolazak svih njih je nagovješten u objavi.41 Ovaj ustupak tehnološkim naklonostima vremena strano je i neočekivano lice Risala-i Nura. Takvo nešto može biti nađeno i u komentarima Kur’ana Egipćanina Tantavi Dževherija i Mevlana Muhammed Alija. U svakom od ovih slučajeva, međutim, “naučna” predrasuda sačinjava dio stalno pogrešnih tumačenja objave. U Risala-i Nuru je ona čudno postavljena uporedo sa tradicionalnim tumačenjima. Ovaj nesklad bez sumnje može biti objašnjen željom Saida Nursija da ostvari sintezu starog i novog učenja, željom koja je takođe inspirirala njegov pokušaj formuliranja novog kelama.

Kombiniranje alegoričkih i pseudo-naučnih tumačenja omogućava vjerniku, smatrano je, da vjerovanje putem imitacije (taklidi iman) zamijeni sigurnim vjerovanjem (tahkiki iman).42 U uvjetima sadašnjeg vremena samo potonje vjerovanje ima nadu za opstanak, jer su imitacija i potčinjavanje nemili modernom čovjeku. Umjesno je, međutim, upitati da li čitanje Risala-i Nura može rezultirati stvaranjem tahkiki imena. Tahkik u tradicionalnoj upotrebi označava proces duhovne realizacije dostižan ne toliko izučavanjem i razmišljanjem koliko intenzitetom pobožne prakse koja za ishod ima čišćenje srca i otvaranje unutrašnje vizije.43 Jasno je da se to ne može zajamčeno postići samim čitanjem bilo kojeg djela, ma kako ono bilo nadahnuto i duboko.

Teško je reći da li je Risala-i Nur stvarno bila u stanju obnoviti ili sačuvati vjerovanje onih koji bi ga drugačije izgubili. Čitaoci Risala-i Nura mogu biti nađeni među studentima, vladinim službenicima i advokatima – klasama za koje se može očekivati da su posebno podložni zavođenju kufra u modernom dobu – ali su glavninu sljedbenika Saida Nursija sačinjavali tradicionalno pobožni i privrženi (praktični) muslimani manjih gradova Anadolije. Risala-i Nur je prvenstveno imala ulogu da ih snabdije fokusom za njihovu odanost islamu i da ojača njihovo vjerovanje pred stalnim neprijateljstvom koje je ispoljavala sekularna republika.

Ako je ovo bio istinski cilj Nursijevog nastojanja – sačiniti rad koji kombinira tradicionalna tumačenja Kur’ana sa određenim modernističkim oblicima, te održati vjerovanje tradicionalno pobožnog naroda Anadolije – može biti pitano zašto je onda bio podvrgnut stalnom proganjanju i šikaniranju cijelog svog života; zašto je posjedovanje i izučavanje Risala-i Nura čak i sada najava hapšenja i gonjenja? Optužbe iznesene na svakom suđenju Saidu Nursiji i njegovim sljedbenicima bile su vezane za navodno osnivanje tajnog udruženja za podrivanje sekularnih temelja države. Pokazalo se nemogućim dokazati ove optužbe, prije svega zato što se mreža organizirana za rasturanje Risala-i Nura ne uklapa u zakonsku definiciju udruženja koje potpada pod odgovarajući paragraf turskog Krivičnog zakona; zatim, Risala-i Nur nema nikakav otvoreno politički sadržaj. Optužba je i pored toga trajala i ponavljana ne samo pred sudom, već i u polemičkoj literaturi uperenoj protiv Saida Nursija od strane sekularističkih pisaca.

Objašnjenje treba tražiti u prirodi turskog sekularizma. Dok sekularizam podrazumijeva nemiješanje države u stvari vjere, u istoj mjeri kao i oslobađanje političke sfere od vjerskog uticaja, u Turskoj je sekularizam bio tumačen u dosljedno anti-vjerskom smislu.44 Ne samo da je islamsko pravo poništeno kao pravo države, već se država prihvatila regulisanja čisto vjerskih pitanja. Otuda zamjena arapskog ezana turskim (ukinuta 1950.), raspuštanje tarikata, te osnivanje Dijanet išleri reisligi (Direkcija za vjerska pitanja), vladi potčinjenog tijela, da nadzire vjerski život zemlje. Može se reći da je namjera bila da se islam uskloni ne samo iz života države, već -–samo postupnije – i iz života društva, neopozivo zatvarajući vjeru u džamiju, u nadi da će tu umrijeti od zanemarenosti i iznurenosti. U tom smislu, Said Nursi je ipak bio griješnik protiv sekularizma, iako se borio protiv bezakonja: kroz svoj rad on je reafirmirao kur’anske vrijednosti i njihovu prednost u ljudskom životu, kako individualnom tako i kolektivnom. Također je napao određene aspekte modernizacije koji su, mada neozakonjeni, bili suštinski u sekularizmu: gajenje ekstremne nacionalističke ideologije uz istovremeno kidanje svih sentimentalnih veza sa ostalim muslimanskim narodima;45 tjeranje žena u haos modernog društvenog života;46 te obustavljanje ili zanemarivanje vjerskog obrazovanja.47

Naravno, potrebno je dodati da su Said Nursi i njegovi sljedbenici, zajedno sa svim islamski orijentiranim krugovima u Turskoj, uistinu odbili sve sekularističke strukture koje je nametnuo Mustafa Kemal, i da je ovo jako osjećanje, mada neizraženo u Risala-i Nuru ili listovima koje su štampali sljedbenici Saida Nursija, bilo prisutno i žestoko osuđivano od pristalica novog poretka. Bilo kako bilo, nema sumnje da postoji temeljni antagonizam između vjernosti islamu proklamovane u Risala-i Nuru i ideologije Turske Republike.

Protivnici Risala-i Nura se, međutim, ne zadovoljavaju priznavanjem ovog načelnog antagonizma, već umjesto toga upravljaju dopunske otpužbe protiv Saida Nursija koje su primljene sa više vjere među neobaviještenima. Tvrdi se, na primjer, da je on bio kurdski nacionalist čiji je pravi cilj – stvaranje kurdske države u Anadoliji bio skriven njegovim bavljenjem vjerskim poslovima.48 Stvarno, Nurdžuluk (pridržavanje za Risala-i Nur) se često veže u štampi sa kurdskim nacionalizmom i komunizmom kao jedna od najsubverzivnijih struja u zemlji. Said Nursi je zaista bio Kurd, i prije osnivanja republike i nijekanja postojanja bilo kakve kurdske populacije u Anadoliji nazivao je sebe Said Kurdi. Međutim, nije bilo nikakvog nacionalističkog značenja u tom pripadništvu. Takođe je tačno da je kurdski trebalo biti jedan od nastavnih jezika u Medreset üz-Zehra, zajedno sa turskim i arapskim, ali je trebalo da bude podređen u odnosu na obadva.49 Pored svega ovoga, utvrđeno je da se Said Nursi suprostavljao kurdskom nacionalizmu kao suprotnom islamskom bratstvu: izjavljivao je da je prosperitet Kurda u onome u čemu i Turaka, a 1925. godine je tražen da odvrati kurdske sljedbenike Šejha Saida od borbe protiv turske armije.50

Neprijatelji Saida Nursija su takođe propagirali da je ustanovio novi sufijski red, novi tarikat, uprkos mjerama iz 1925. godine koje naređuju raspuštanje redova.51 Štampa, izvještavajući o hapšenjima čitalaca Risala-i Nura, obično govore o predstavi yin, sufijskoj ceremoniji, mada ničega bogoslužne prirode nije bilo po srijedi osim učenja dove. Sam Said Nursi, čudnom podudarnošću pogleda sa sekularistima, ocjenjuje strukturu tarikata kao neprimjerenu potrebama vremena. On je bio duboko prožet sufijskom duhovnošću, boravio u društvu sufijskih šejhova, a često navodi ponešto iz sufijskih djela, prije svega iz Mektubata Šejh Ahmeda Sirhindija. Ali, pod pritiskom uvjeta mračne sadašnjosti, postojale su, izvjavio je, preče brige od gajenja tesavvufa. Prijetila je opasnost temeljima vjerovanja i praktikovanje šerijata – preduvjet za svaki istinski sufizam – je uklonjeno. “Čovjek ne može živjeti bez hljeba, ali može živjeti bez voća. Sulfizam je poput voća, istine Kur’ana su poput hljeba.”52 Potreban je novi način gledanja, različit od gledanja tarikata.53

Na kraju, spomenimo i najgroteskniju optužbu upravljenu protiv Risala-i Nura od strane nekih sekularističkih neprijatelja: ona zagovara posebnu ideologiju, ne samo nezavisnu od islama, već i njemu oprečnu.54 Čudno je vidjeti ovu brigu za islam kako dolazi iz pera onih koji zamišljaju da se “pravi, prosvijetljeni islam” sastoji od strogog ustezanja od klanjanja i posta i apsolutne potčinjenosti proglasima Mustafe Kemala. Sve to, međutim, nije bez nekog efekta: oni bez vjerskog odgoja i nepoznavaoci Risala-i Nura mogu, vjerujući im, ocijeniti optužbu kao opravdanu. Primjetimo da je frekventna tehnika turskih sekularista da privrženost suštinskim aspektima islama etiketiraju kao devijacije i odstupanja od samog islama.

Pored ovog fundamentalnog antagonizma između Risala-i Nura i principa i praksi turskog sekularizma, ostale optužbe iznesene protiv djela i njegova autora mogu biti odbačene kao neosnovane. Više pažnje zaslužuju određene bojazni koje se osjećaju u islamskim krugovima, ne u pogledu Saida Nursija i njegova djela, koliko u pogledu određenih aspekata njegove baštine. Bilo kog posjetioca kružoka njegovih privrženika iznenađuje njihovo ulaganje kompletnog entuzijazma i emotivne privrženosti u izučavanje Risala-i Nura. Čini se da ne čitaju drugu vjersku literaturu i zanemaruju čak i direktno izučavanje samog Kur’ana. Oni su zahtijevali od drugih da ih imitiraju, aludirajući da nečije vjerovanje može biti sačuvano od opasnosti samo nakon usvajanja Risala-i Nura. Ovo umnogome ograničeno gledanje, za koje Said Nursi ne može biti direktno odgovoran i koje je bez sumnje pothranjeno desetljećima proganjanja, ima prijeteće implikacije. Said Nursi govori o svome djelu kao o mjesecu koji reflektira svjetlost kur’anskog sunca; ponekad se čini da je za njegove sljedbenike, mjesec sjajniji od sunca. Određena isključivost među privrženicima Risala-i Nura je takođe dovela do žalosnih napetosti i podjela u turskim islamskim krugovima.

Jasno je da Said Nursi ni u kom smislu nije ustanovio neki islamski pokret – pokret koji bi pozivao uspostavljanju islamske fržave – analogan Muslimanskoj braći arapskih zemalja ili Džema’t-i Islami u Pakistanu.55 Mada njegova privrženost Kur’anu nije bez političkih implikacija, on je istinski izbjegavao sva čisto politička pitanja. Nikada nije raspravljao ni jednim detaljem političke i ekonomske principe islama, niti nudio načine za njihovu praktičnu primjenu, niti, pak, pozivao na ukidanje sekularističkog ustava. Smatrao je da je prvi problem turske muslimanske zajednice očuvanje samih osnova vjerovanja i u posvećivanju ovom problemu bio je punih trideset i pet godina živi izazov ateizmu tako tanko prikrivenom sloganima sekularizma.

Ma kakve bile mahane sadašnjih sljedbenika Risala-i Nura, i ma kakav stepen uspjeha imalo to djelo u jačanju i oživljavanju vjerovanja u Kur’an, neosporno je da Saidu Nursiju i njegovim nekadašnjim i sadašnjim sljedbenicima pripadaju zasluga i čast za održavanje privrženosti islamu u surovim i teškim okolnostima. Oni će, u bilo kakvom budućem uređivanju islamskog vođstva u Turskoj odigrati neospornu ulogu u obezbjeđivanju uvjeta za ispoljavanje vjerskog osjećanja i težnje.

S engleskog,

Fikret Pašanović


* Esej objavljen u ISLAMIC PERSPECTIVES – studies in honour of Sayyid Abul’-Ala Mawdudi, Islamic Foundation, Leicester, UK, 1979. Na bosanskom prethodno objavljen u Glasniku VIS, br. 1/1989. i u zborniku “Tumačenje Kur'ana i ideologije XX stoljeća.”

1 U skladu sa upotrebom konzervativnih turskih muslimana, uzdržavam se od upotrebe njegove grandiozne i lično date titule “Atatürk” (Otac Turaka).

2 Primjeri takvih pisanja su: Bernard Lewis, “Islamic Revival in Turkey”, International Affairs, XXVIII (1952), str. 38-48; L. V. Thomas, “Recent Developments in Turkish Islam”, Middle East Journal VI (1952), str. 22-40; Howard A. Reed, Revival of Islam in Secular Turkey”, Middle East Journal VIII (1954), 267-282; isti autor, “The Religious Life of Modern Turkish  Moslims”, u Islam and the West, izdanje R. N. Frye-a, Hague, 1957, str. 108-148; Annemarie Schimmel, “Islam in Turkey”, Religion in the Middle East (Cambridge, 1969), II, str. 68-59) izdanje A. J. Arberry-ja.

3 Izuzeci poznati nama su serija članaka Abu al-Hasan Ali Nadawija naslovljena “Usbu’ani fi Turkija al-islamijja” (Dvije sedmice u islamskoj Turskoj), objavljena u X i XI godištu 1389/1966) lista al-Ba’th al-Islami (Lucknow); kratki članak Sharafat ‘Alija o Saidu Nursiju objavljen u Tardžuman al-Qur’an, Lahore, januar 1963, te anonimni članak o istoj temi u al-Mudžtama’ (Kuvajt), br. 108 (11. juli 1972), str. 16-17.

4 Sljedeći pregled života Saida Nursija najvećim dijelom je utemeljen na nepotpisanom radu pod naslovom Budi’uzzaman Said Nursi: Hayati, Mesleki, Tercűme-i Hali (Istambul, 1960), koji sadrži brojne navode iz njegovih djela i pisama, te na sažetku ovog djela u Necip Fazil Kisakűrek, Son Devrin Din Mazlumlari (Istanbul, 1969), str. 75-163.

5 Bedi’uzzamman Said Nursi, str. 21 – 38.

6 Ibid, str. 39 – 42.

7 Ibid, str. 43 – 47.

8 Četin Özek, Türkiyede Gerici Akimlar ve Nurculugum Ičyüzü (Istambul, 1960), str. 286.

9 Said Nursi, Münazarat, (Istambul, 1958), str. 71 – 76.

10 Ibid, str. 75.

11 Za detaljnije, mada kitnjasto, izlaganje ovog gledišta, vidjeti: Necip Fazil Kisakürek, Ulu Hakan Abdülhamid Han (Istambul, 1970).

12 O slučaju Irana vidjeti od ovog autora: Religion and State in Iran, 1785 – 1906: The Role of the Ulama in the Qajar Period (Berkeley and Lo sAngeles, 1969), str. 253 – 254.

13 Postoje opisi aprilskog pokreta iz 1909. (ili pokreta od 31. marta po grčkom kalendaru, tada u upotrebi). Ovdje ćemo spomenuti samo Ihtilal ve Inkilab-i Osmani od Yunusa Nadija (Istanbul, 1328/1913).

14 Münazarat, str. 34; Kisakürek, Son Devrin Din Mazlumlari, str. 100 – 102.

15 Ibid, str. 103.

16 Münazarat, passim.

17 Al-Khutbat al-Shamiya (Damask, nedatirano). Hutba je takođe objavljena u turskom prevodu: Hutbe-i Šamiye (Istanbul, 1958).

18 Ovaj tefsir, izvorno napisan na arapskom jeziku, a potom preveden na turski od strane Nursijeva brata Abdulmedžida, napisan je, po njegovom autoru, nakon sanjanja Poslanika a.s. Vidjeti: Said Nursi Barla Hayati (Istanbul, 1960), str. 65 – 66.

19 Bedi’uzzaman Said Nursi, str. 112 – 117.

20 Kur’an, 29:64.

21 Bedi’uzzaman Said Nursi, str. 133 – 136. Tekst njegovih primjedbi je zabilježen u Türkiye Millet Meclisi Zabit Ceridesi, XXIV, str. 457.

22 Ulogu koju su u ratu za nezavisnost odigrali vjernici objasnio je Sabahattim Selek u Milli Mücadele (Istanbul, 1963), I, str. 62 – 68; detaljnije je razmotrena od strane Kadira Misiroglua u Kurtuluš Savašinda Sarikli Mucahitler (Istanbul, 1969).

23 Son Devrin Din Mazlumlari, str. 119.

24 Bedi’uzzaman Said Nursi, str. 142 – 145.

25 Bedi’uzzaman Said Nursi, str. 203 – 210.

26 Ibid, str. 286.

27 Ibid, str. 381 – 401.

28 Ibid, str. 525 – 546.

29 Ibid, str. 542.

30 Son Devrin Din Mazlumlari, str. 145.

31 Navedeno u ibid, str. 146.

32 Ibid, str. 148 – 151.

33 Ibid, str. 148 – 151.

34 Pojedini dijelovi Rasala-i Nura i sada kruže u šapirografiranoj formi, posebno oni pisani arapskim pismom, koje sljedbenici Saida Nursija nazivaju “kur’anskim alfabetom”.

35 Do aprila 1971. godine, održžano je ne manje od 721 suđenja privrženicima Risala-i Nura, i sva su za ishod imala oslobađanje optuženih. Za kompletnu listu vidi: Bekir Berk, Nurculuk (Istanbul, 1971), str. 833 – 851).

36 Son Devrin Din Mazlumlari, str. 155.

37 Ibid, str. 161. Vidjeti takođe anonimni članak naslovljen “Dunyaca menfur bir cinayet” u listu Bugün, 17. Decembar 1969, str. 6.

38 vidjeti, npr. Özek, op. cit., str. 256; Tarik Z. Tunaja, Islamclik Cereyani (Istanbul, 1962), str. 238; Yilmaz Četiner, Nurcular Arasinda Bir Ay (Istanbul, 1964), str. 50.

39 Said Nursi, Hakikat Nurlari, Istanbul, 1960, str. 132.

40 Son Devrin Din Mazlumlari, str. 136.

41 Said Nursi, Ajetül-Kübra (Istanbul, 1959), str. 83.

42 Razgovor sa Bekirom Berkom, Istanbul, marta 1970.

43 Vidjeti, npr., definiciju koju navodi Sejjid Dža’fer Sajjadi u Farhangi Mustalahat-i Urafa (Teheran, 1339. solarne god./1960), str. 105.

44 Ova tačka je detaljnije iznesena od strane Ali Fuad Bašgila u njegovoj značajnoj knjizi Din ve laiklik, 2. izd., Instanbul, 1962.

45 Said Nursi poredi vezu između Turaka i Arapa sa onom između dvaju harema (Meke i Medine), (Münazarat, str. 75).

46 Vidi: Hanimlar Rehberi, Istanbul, 1959, posebno str. 48 – 56. gdje se razmatra društvena korisnost pokrivanja žene.

47 Genčlik Rehberi, str. 46 – 49.

48 Vidi: Četiner, op. cit., str. 29; i grotesknu tvrdnju dönme-novinara, Ahmeta, Emina Jalmana, da je Sadi Nursi bio kurdski nacionalista koji je djelovao pod komunističkom inspiracijom. Turkey in My Time (Oklahoma, 1956), str. 250.

49 Münazarat, str. 72.

50 Ibid, str. 71.

51 Vidjeti: Tunaya, op. cit., str. 238.

52Hakikat Nurlari, str. 47. Veliki dio ovog djela posvećen je razmatranju sufizma. O istoj temi vidjeti Münazarat, str. 59-64.

53 Treba, međutim, naglasiti da su u praznini napravljenoj ukidanjem medresa neki tarikati – posebno nakšibendije – preuzeli zadatak obezbjeđivanja osnovnog vjerskog obrazovanja bez naglašavanja sufizma. Uloga tarikata u republikanskom periodu je još jedno nenapisano poglavlje u “tajnoj istoriji” savremenog turskog islama.

54 Vidjeti, npr., Četiner, op. cit., str. 11.

55 Primjetno je također da je religioznost Saida Nursija – čvrsto vezana za snove i ezoterizam – bila potpuno drugačije prirode od one drugih savremenih islamskih lidera.

One response to this post.

  1. Posted by Elvedin on 24. April 2012. at 16:13

    Film o Saidu Nursiju, jednom od najvećih islamskih učenjaka 20. stoljeća možete pogledati na http://www.youtube.com/watch?v=JjJQcUTmFkg . Pogledajte kako je nastalo djelo Risale-i Nur. Djelo koje je mnoge podstaklo na sluzenje Kur`an-u. Kroz ovaj film upoznajte čovjeka koji je dobio ime Bediuzzaman (Fenomen Vremena). Said Nursi je čovjek koji je pokrenuo ideju sadašnje Turske. Moderna, stručna, obrazovana zemlja ali uz Allaha dž.š. Film govori o njegovoj ideji otvaranju modernih medresa gdje bi se uz izučavanje Islama izučavale i ostale moderne nauke. Osobe koje izučavaju nauku i vjeronauku su potpuno obrazovane osobe i spremne da se suprotstave današnjim izazovima. Prevod je kućne produkcije, pa ne zamjerite na eventualne pravopisne ili gramatičke greške.

    Komentariši

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: